Nacionalizam je nespojiv s kršćanskom porukom, vjerske zajednice zakazale su u procesu pomirenja, a odnos prema najranjivijima i strancima pokazuje koliko je neko društvo doista zdravo. O tim je temama bosanski franjevac, teolog i publicist fra Drago Bojić govorio u emisiji „Razgovor s razlogom“ voditeljice Morane Kasapović na HRT-u.

Bojić smatra da kršćanstvo u svojoj biti nadilazi nacionalne granice jer Isusova poruka nije namijenjena jednom narodu, nego svim ljudima. 

„Isus iz Nazareta doista je pokušavao denacionalizirati vjeru“, kaže Bojić, upozoravajući da nacionalna pripadnost nikada ne bi smjela biti ispred univerzalnih vrijednosti koje kršćanstvo zastupa. Premda priznaje da se vjera nužno oblikuje u određenom kulturnom i nacionalnom kontekstu, ističe da „nikada ne možemo pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu božjem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta“.

Posljedice takvog obrata vidi i u političkim i društvenim prilikama u Bosni i Hercegovini. 

„Kada, primjerice, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini etničko stavite iznad etičkog, tada se može događati sve ono što se događa tijekom ovih tridesetak i nešto godina. Ljudi praktički gotovo prihvaćaju kao normalno stanje korupciju, kriminal, prevare i iskorištavanje općeg dobra“, upozorava.

Umjesto zajednica koje počivaju na nacionalnim mitovima i kolektivnom samopotvrđivanju, Bojić zagovara one koje su sposobne kritički preispitivati vlastitu prošlost i mitove te suočiti se s kolektivnom odgovornošću. Njihova se kvaliteta, smatra, najbolje prepoznaje po odnosu prema najranjivijima – djeci, ženama, bolesnima, starijima i siromašnima – te prema ljudima koji ne pripadaju većinskoj zajednici.

„Postoji još nešto vrlo važno na čemu posebno inzistiraju kršćanstvo i katolička vjera, a to je odnos prema strancima, prema onima koji nisu naši“, kaže Bojić. Kao primjer navodi strane radnike koji dolaze u Hrvatsku: ako se osjećaju prihvaćeno i sigurno, to je znak zdravog društva. Ako, pak, strahuju da bi ih netko mogao uvrijediti ili ugroziti, riječ je o ozbiljnom problemu.

Posebno se osvrnuo na odnos prema ratnim zločinima i odgovornosti vlastite zajednice. Govoreći o devedesetima, ističe da su logori na području Herceg-Bosne „zastrašujuća sramota Hrvata i katolika“, kao i sva druga mjesta na kojima su pripadnici hrvatskog naroda počinili zločine. Pritom smatra da bi svaka zajednica trebala prestati isključivo obilježavati vlastita stradanja i početi iskazivati pijetet prema žrtvama zločina koje su počinili njezini pripadnici.

„To znači da Katolička crkva obilježava Ahmiće i izražava pijetet prema tim ljudima, da Islamska zajednica to čini na mjestima stradanja na kojima je Armija BiH počinila zločine te da Srpska pravoslavna crkva odlazi u Srebrenicu, Prijedor i druga mjesta stradanja“, objašnjava Bojić. 

Takav pristup smatra elementarnom ljudskom gestom, premda je svjestan da je u aktualnim političkim okolnostima teško zamisliv. Odgovornost za izostanak takvog pomaka pripisuje i vjerskim zajednicama, za koje kaže da su ozbiljno zakazale u izgradnji pomirenja i povjerenja među ljudima. Posebno proziva Katoličku crkvu zbog njezine šutnje o povijesnom revizionizmu i rehabilitaciji ustaštva u Hrvatskoj. 

„Zamislite da su biskupi Katoličke crkve, svećenici i drugi odgovorni u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini govorili o tome da se ustaški zločini nikako ne smiju opravdavati i da se u javnosti ne smije izgovarati fašistički pozdrav ‘Za dom spremni’. Mislim da bi stanje bilo potpuno drugačije“, kaže.

Osvrćući se na društvenu atmosferu u Hrvatskoj, Bojić upozorava da ono što se posljednjih godinu dana događa na ulicama i u javnom prostoru upućuje na društvo koje je, kako kaže, „moralno i duhovno jako zaglibilo“. Smatra da Katolička crkva, s obzirom na svoju veličinu i utjecaj, ima posebnu odgovornost, ali i mogućnost mijenjati društvo.

U razgovoru se dotaknuo i položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, odnosno odnosa prema Hrvatskoj kao navodnoj matičnoj domovini. Bojić smatra problematičnim što su ljudi čije obitelji u Bosni i Hercegovini žive stoljećima prihvatili status dijaspore u vlastitoj zemlji, istodobno očekujući da im političko i nacionalno uporište bude u Zagrebu. Identitet bosanskih Hrvata, ističe, dijeli mnogo toga s hrvatskim narodom u cjelini, ali je istodobno oblikovan specifičnim bosanskohercegovačkim povijesnim i društvenim iskustvom. Za početak promjene takvog odnosa potrebno je, smatra, da Hrvati u Bosni i Hercegovini ponovno pronađu vlastito dostojanstvo.

Na kraju razgovora Bojić se osvrnuo i na cijenu koju je platio zbog kritičkih stavova unutar vlastite vjerske zajednice. Godine 2013. ostao je bez mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a smijenjen je i s dužnosti glavnog urednika časopisa Svjetlo riječi. Unatoč tome, kaže da nema boljeg osjećaja od spoznaje da je čovjek slobodan i da ga nitko ne može uvjetovati ni ucjenjivati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/HRT

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.