U prije tri godine objavljenom intervjuu sa Jasminkom Petrović, autoricom knjige „Leto kad sam naučila da letim“, po kojoj je snimljen i istoimeni film, dotakli smo se i priče o Gigi, tada većini nepoznatom malom junaku koji svom drugaru pravi more. Naime, knjiga „Giga pravi more“ objavljena je 1996. godine, u malom tiražu, kao Jasminkina prva knjiga.

Rekla je Jasminka Petrović i nama tada, a ponavljala je to i više puta, da je ta knjiga nešto najbolje što je napisala, da je Giga veći od nje i da je morala napraviti puni krug kako bi mogla da ga iznese, što je učinila sa „Letom“.

AUTORICA „LETA KAD SAM NAUČILA DA LETIM“: „Ovo je prebrojavanje normalnih ljudi koji žele da živimo normalno“

Ali zašto je taj Giga toliko važan da mi i danas pričamo o njemu i da su prošle godine u izdavačkoj kući Kreativni centar odlučili da naprave reizdanje knjige?

Giga je nastao 1996. godine pa je 28 godina kasnije dobio novo izdanje (ILUSTRACIJA: Kreativni centar)

Kao što rekosmo, Giga je nastao 1996. godine. Godinu dana nakon ratova na prostoru Jugoslavije. A s Gigom je nastao i Cvrčak, dječak kojem Giga za rođendan pravi more. Pravo pravcato more. Godina je to kad je more, na kojem su neki od nas odrastali, neki stasavali, a neki tek odmarali, bilo nedostupno i nije izgledalo da bi ikad više moglo biti dostupno. Pogodilo je to neposredno i samu Jasminku čiji je suprug sa Hvara. 

Vi koji ste čitali „Leto“, ili gledali film, sad već nagađate da je ta priča, ustvari, njena priča. I u pravu ste. Ali ta priča je i priča svih nas koje je rat izmjestio, pa sad neke druge generacije ponovno postavljaju temelje nekim novim prijateljstvima, pa i ljubavima. 

I sa „Letom“ se taj krug o kojem Jasminka često priča – zatvorio. A počeo je, ne s Gigom i Cvrčkom, već s Igorom, Jasminkinim sinom i pjesmom „Plavo more“.

Skače jedan talas na drugi.
Kad ribica ugine, more pocrni.
Plavo more je duboko hiljade i hiljade milja.
Plavo more leži na zemlji i spava.

I to je onda dovelo do Gige. Pa bi red bio da se podsjetimo što je Jasminka rekla u odgovoru na pitanje o Gigi u već spomenutom intervjuu. 

„Tu knjigu sam poklanjala i nisam još spremna za neko drugo izdanje. Lično mislim da je 'Giga pravi more', moja prva knjiga, nešto najbolje što sam napisala i da još uvek do nje nisam dorasla. Mislim da je ona veća od mene, najiskrenija je i najčistija. Tad nisam ni sanjala da ću biti pisac, ni za decu, ni za odrasle. Samo je izletelo. Ta knjiga je puna emocija, a onda je krenula još jedna, pa još jedna i nekako je valjda bilo potrebno da porastem i kao osoba i kao pisac pa da sednem i napišem 'Leto' koje govori o nečemu što je nakon tog rata. Te dve knjige uokviruju taj period. Kao dete sam odrastala uz knjige iz NOB i Branka Ćopića i da mi je neko rekao da ću pisati o ratu ja to ne bih verovala, ne bih verovala da ću ja doživeti rat i pisati, ne bih mogla nikad da pomislim to”, objašnjavala nam je 2022. godine.

I kao da smo uznemirili nemiran Gigin duh, jer baš negdje u to vrijeme u Zrenjaninu se stvarala lutkarska predstava „Giga pravi more“. Posebno je zanimljivo bilo što su je pravile, Milja Mazarak i Dunja Matić, obje rođene u vrijeme kad se rodio i Giga. 

Detalj iz lutkarske predstave (FOTO: Simone Grujić)

Do knjige su dolazile obilaznim putevima, jer je do nje bilo gotovo nemoguće doći, a sve na nagovor prijatelja koji im je predložio da u Zrenjaninu naprave predstavu „Giga pravi more”, jer u Zrenjaninu nema ni vode. Odnosno ima, ali ona već godinama u Zrenjaninu nije za piće. 

Obje su se zaljubile u priču o prijateljstvu, a u razgovoru o knjizi i predstavi, koji je snimljen za KUPEK, Milja je rekla: „Kad sam pročitala Gigu zaljubila sam se toliko da uopšte nisam razmišljala da li je to moguće sa lutkama ili nije, što će se posle ispostaviti kao izazov. Bilo je skeptičnosti, straha...“ 

Slično se osjećala i Dunja, a iako su rođene 1995. i 1996. godine, pa samim tim nisu osjetile ratne sukobe kako ih u knjizi osjećaju Giga i Cvrčak, nemaju taj „hendikep“, jer ni godine u kojima su rasle nisu omogućavale cvjetanje tisuću cvjetova. Naprotiv. 

„Ratna vremena ili teška vremena su mi nekako bila bliska. Ono što je mene najviše privuklo u knjizi jesu vrline i vrednosti koje su baš zbog tih teških vremena do danas potpuno nestale, ili su izbrisane, ili su potpuno nebitne – a to je neka empatija, traganje za igrom ili lepotom čak i kad je nema na prvi pogled, briga za druge oko sebe, prijateljstvo ... To je nešto zbog čega sam se zaljubila u Gigu i Cvrčka“, rekla je Dunja.

A onda je Gigin duh nastavio da rovari i dalje, pa je Kreativni centar objavio novo izdanje knjige koju je ilustrirala Ana Petrović, Jasminkina kćerka. Zanimljivost je da, iako je predstava već postojala, prije objavljivanja reizdanja Ana nije gledala predstavu kako lutkarska rješenja u predstavi ne bi utjecala na njenu viziju Gige, Cvrčka i mora. Na promociji knjige u Malom pozorištu Duško Radović rekla je kako je Jasminka u vrijeme kad je pisala Gigu bila u srednjim tridesetim godinama, što je identično godinama u kojima je ona radila ilustraciju.

„Za Gigu je potrebna zrelost“, rekla je tad. 

Pitanje je onda da li su knjiga i predstava „Giga pravi more“ za djecu ili za odrasle? 

„Svaku dobru knjigu za decu čini prepoznatljivom to što nije samo za decu. Ni Duško Radović, ni Branko Ćopić nisu pisali samo za decu“, rekla je na toj promociji Ružica Marjanović, profesorica književnosti u užičkoj gimnaziji, te pokretačica književnog festivala „Na pola puta“ u istoj toj gimnaziji.

Ana Petrović, Ružica Marjanović i Jasminka Petrović (FOTO: Miroslav Milić)

Istovremeno, Milja smatra da je priča o Gigi jedna od najsurovijih priča za djecu, ali one su je omekšale lutkama i svijetom koji su stvorile uz veliku pomoć Blagoveste Vasileve koja je bila zadužena za taj dio stvaranja predstave. 

Dijete će čuti i vidjeti ono što želi, pa će tako na predstavi ustajati, vikati, dozivati, očekivati pravu kišu, te vidjeti pravo more jer to i je ono što je Giga stvorio. Nema laži, nema prevare. Baš kao što je stvaran i rat koji će ih kasnije rastaviti, ali samo kako bi se opet našli. 

I eto danas predstave na zagrebačkom festivalu Bolje da o tome (ne) razgovaramo. Na rasporedu je danas u 19 sati. 

Vratimo se sad tu još malo Ružici Marjanović koja dobro pamti devedesete i sama kaže da joj je knedla u grlu bila od prve rečenice u knjizi.

„Društvo i škola su se potrudili da nove generacije ništa ne znaju i tek im na kraju postaje jasno. Važno je za mlade ljude prepoznavanje mogućnosti da pobegneš, sopstvenom maštom, nepristajanjem, a na nama matorima je da vidimo koja je naša odgovornost da oni moraju da beže“, rekla je. 

Bez želje da ulazimo u teološka, pa i filozofska pitanja, u ovom slučaju možemo čak i tvrditi da Bog ipak postoji. Bog je dijete i ime mu je Giga, jer tko još danas može stvoriti prijatelju more? 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Simone Grujić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.