Izvaljena pred telkom, tupo sam se zabuljila u dojče EmTiVi. Gledam, a ne uočavam. Toliko sam premorena da niti ne pomišljam na krevet. Još malo pa će jedan. Da mi nije hladno, malo bih se izvalila na balkonu. A fakit! Razmišljam, a prazna sam. Odjednom nešto se počinje događati što me usisava. Grozničavo vapi za pažnjom. Treba mi par momenata da se saberem i shvatim o čemu je riječ. Jedan spot na ekranu. Spot zabranjen prije negoli će ga imati prilike pravo i prikazati svima. Nešto o čemu se…

  iz serijala PASMATER FAMILIAS   Ne znam kaj je gore, kad mi rođendan padne na radni dan ili na vikend. Radnim danom itak moram delat, nikog nije briga jel se meni cuga već ujutro, a ak mi padne na vikend, ili ne daj Bože, na praznik, onda je to unaprijed pokvaren dan. Vikendi i praznici su namijenjeni za pametnije stvari od rođendana. Osim toga, s brojem godina to pomalo i dosadi. Proslave su sve sličnije reprizama na televiziji. Meni ti to dođe kao kad na televiziji odvrte…

Naprosto se sablaznih kada pukim slučajem upisah jedan pojam u najbolji i najveći web pretraživač svijeta, riječ je o Googlu naravno. (Čudi me kako si Google nije uspio srediti da kad njegovo ime upišeš u Word odmah dobiješ aktivni link?). Pojam koji sam tražio je igra Klisa i pale i ne nađoh ništa (zato se i sablaznih) vezano uz nekada jednu od najpopularnijih dječjih igara u BiH. Jednostavno nema ništa, tek jedan rezultat, i to bezvezan, kao da se ta igra nikada nije ni igrala. A šta bi tek…

Niti sam ne znam kako je sve zapravo počelo… Kada su zapravo bradavice došle u centar mog interesa… Ne samo tjelesnog, nego nekog višeg (usudim li se reći filozofskog?)… Teško je možda objasniti fascinaciju bradavicama… Možda bi ovdje bilo dobro iskoristiti neku Darwinowu teoriju o sisavcima ili pak neku psihoanalitičku teoriju dobrog starog Freuda… Sorry Sigmunde bojim se da je ovdje riječ o nečem puno površnijem i neseksualnijem… a možda i nije dobro da sve saznamo odmah na početku… A možda i…

  iz serijala PASMATER FAMILIAS   Zove Krešo. Oš da ti pošaljem čistačicu da ti očisti ured? Šalji, samo nemoj prije dva, velim. Gledam prozore, jest malo prašnjavo, ajde nek se igra. Delam dalje. 14 sati. Došla ženska s teškom artiljerijom. Usisivač, krpe, kante, kemija... Radi ko navijena. I kavu je s nogu popila. Onak usput frknem van za kombi papira. Oslobađam pristup prozorima. Petljam se u paučini. Kad su ušli ti paukovi, mater im njihovu? Pa da, najesen, vani im…

Kako svaki puta imam običaj pisati o TV emisijama, odlučio sam ovaj put pričati o TV ljudima. To su oni ljudi koje mrzite i ljubite svaki dan, neki od tih ljudi su vam smiješni pa zato gledate televiziju, a neki od njih su vam tužni, pa opet zbog njih gledate televiziju. Eto meni je na primjer Denis Latin poguban primjer odijevanja. Uopće ne mislim ništa o njegovim emisijama jer mi prepucavanje lokalnih političara, kad ih usporedim sa Jerryom Springerom liči na neke dječje organizirane…

Sinoć … opet …   Početak             Razmišljam koliko imam stvari za obaviti. Kaos u glavi, kaos u sobi, kaos u stanu, kaos među malim sparnim česticama koje se sudaraju ispred mojeg prozora, kaos na znojnim porama moje kože. Trebam oprati tonu robe. Fak, ničeg nosivog nemam, a sutra idem na bus ravno s posla. Veš mašina je zadnji put curila, a meni se ne da klečati kraj nje i molećivo je gledati u nadi da mi neće prirediti poplavu…

               “piši tako da riječima bude usko,                 a mislima široko”                 prof. hrvatskog jezika,                 Katica…

iz serijala PASMATER FAMILIAS Ujutro sam se zbog brijanja, moral pogledat u ogledalo. Prepal sam se kak sam se udebljal. S metalnim ravnalom sam provjeril špigel da se nije ukrivil. Mjerenja pokazuju da se nije..... Al kaj, kad je čokolada zdravija od apaurina, a ja se često iznerviram... 10 do 20 deka na dan... nervoze. Za sjest i jest, kako dolikuje čovjeku u godinama, i tako nemam vremena. A godina imam. Nerado.Kad se i dogodi, a zaista je rijetko da imam vremena sjesti pred serviran…

Dan je umjesto vrelim tostom i sokom od svježe iscijeđene naranče započela maštanjem o balonima. Ne onima koje djeca napuhuju za rođendane ili koje prodaju Cigani ispred Zoološkog vrta punjene plinom lakšim od zraka u obliku mobitela, srca ili Miki Mausa. Ne… O onima s košarom u koje uđu ljudi i putuju iznad mora i planina iščuđujući se kako je prekrasna ta divna priroda oko nas, potiho u sebi obećavajući kako će od sutra početi reciklirati plastiku i prestati pušiti. I sama je htjela sjesti u…