Nisam se mogla sjetiti jesam li jučer uzela tabletu. Cijeli dan upadam u rupe u pamćenju, ali mislila sam da je to zbog cuge. Ipak, bilo mi je sumnjivo i pomalo čudno. Pila sam bijelo vino. Za tako bezazlenu, "lajt" cugu, rupa je bilo i previše.

Ali, rupe nisu bile toliki problem. Svakom se događa. Više me brinulo poniženje od sinoć. Cijeli dan razmišljam samo o tome. Osjećaj totalne-apsolutne poniženosti i razočaranja. Ljubav treba svrstati u psihičke poremećaje. Moj slučaj je ljubavni poremećaj osobnosti, pojačan dodatnim sredstvima. Diktatura očaja, stida i nemoći. Ono - kad napraviš budalu od sebe, ali u tom trenutku ne kužiš. Sutra, kad ti mamurluk poželi dobro jutro, sjetiš se da si isp'o glup i sljedećih nekoliko dana, zaražen virusom stida, proklinješ sam sebe i jebenu cugu.

Baš sam krenula uzeti jednu tabletu, da lakše zaspem i ne mislim na poniženje. Skužim da jedna nedostaje, zapravo, da je izvađena "prekoreda", iz sredine table. A ja ih uvijek uzimam po redu. Sigurno sam već bila pripita pa sam zato zanemarila svoje pravilo. Ali, zašto se toga ne mogu sjetiti ...?

U pamćenju samo neki blicevi, u koje i nisam sigurna. Osjećaj da sam ipak uzela. Možda sam sanjala? Ili se osjećaj stvorio sam od sebe, kako bi milosrdno popunio rupe i poštedio me daljnjeg mozganja. Premda se, nakon ovoga, pitam imam li uopće mozak!?

Ma ... sigurno sam uzela. Otud tolike rupe. Taj sinoćnji harakiri dostojanstva, ponosa i samopoštovanja. Sramotni striptiz duše. Napravila sam budalu od sebe.

Takozvani "Marilyn Monroe" koktel: alkohol (po izboru) i tablete (antidepresivi, apaurini i slično, za detalje se raspitati kod prijatelja koji studira farmaciju!). Lebdenje, opuštenost, rječitost i raznježenost – zagarantirani! Instant smirenje i sjaj u očima. Pa nije Marilynka za bezveze glumila samo mazne, snene plavušice! Zbog boje kose sigurno nije. I k'o da bi onako svršavala za govornicom, pjevajući Kennedyju "Happy birthday, mr. President!". Legenda kaže da je na kraju i umrla od overdosea ovim koktelom koji je, njoj u čast i vječni spomen, i dobio ime.

"Onih dana", kada se čini da ti cijeli Svemir podmeće nogu, koktel je moj saveznik. Brže ustajem nakon pada.
Bit će da sam u jednom trenutku šmugnula u wc i progutala pils, iako mi uopće nije bio potreban. Opet me je prevarilo piće!

Al ne jebu me ozonske rupe u atmosferi pamćenja, ni megalomanske sklonosti. Jebe me to poniženje! Nisam više sigurna da ga volim. Vjerojatno se radi  o povrijeđenoj taštini. Moj ego ne prihvaća činjenicu (ili tek mogućnost) da se ja Njemu ne sviđam. Kako mu se mogu ne sviđati?!!! (kad ja prema Njemu osjećam suprotno). I šta ću onda sa svim tim osjećajima?! Nisu emocije otpadci kojih se riješiš tek tako, što ih baciš u kantu za smeće.

Opuštena i raznježena koktelom, skidam sa sebe oklop lažne moralnosti. Riješim se nametnutih normi i naporne samokontrole. Ego što traži svoju zadovoljštinu, preuzima vodstvo i otvara ogradu, puštajući stampedo emocija da sruše sve što stoji između Mene i Njega.

Ustvari, taj koktel uopće nije loša stvar, uvijek se dobro zabavim. Osim kad On neplanski uleti i pokvari cijeli film u kojem sam ja bezbrižna Marilynka, mazna osmijeha i snena pogleda.

Želim mu dokazati kako sam ipak cijelo vrijeme ja bila u pravu, srušiti ga i držati Njegovu glavu pritisnutu o pod, sve dok ne prizna poraz. Želim da ga jedan bik iz stampeda nabode na svoje rogove i donese meni! Ipak, čini mi se da On svaki puta pobijedi. Opet mi je uspio oduzeti oprez i poremetiti koncentraciju. I ovaj put, uspio je izbjeći cijeli stampedo. I uvijek iznova, pretvara me u raznježenu glupaču što puzi za Njim, skupljajući s poda mrvice Njegove pažnje.
Ljubav? Proždrljivi ego? Podivljala taština? Opsjednutost? Bolest? Traume iz djetinjstva? Mazohizam? Ne znam ni sama ...

On je sotonin podanik! Plod Alienove utrobe! Esencijalno zlo! U Njegovim očima plešu jezici vatre iz samog pakla! Samo jedan pogled i imam konce po tijelu. Postajem jebena marioneta!

Odluke. Obećanja. Čvrsta obećanja! Vjera u sebe. Foliranje nezainteresiranosti. Totalna apstinencija. Sustavno istrebljivanje emocija. On sve poništava. Kao da jednim potezom ruke poruši sve sa stola.
Ja sam prazni stol. Marioneta s kojom se igra, dok mu ne dosadi. I to samo ako nema nikog drugog.

Pretjerala sam. Ovaj put sam stvarno pretjerala! Alien junior lukavo me naveo da samu sebe bacim na pod.

Htjela sam da ostane, jer sam i ja  ostala samo zbog Njega. I otišla sam samo zato što je On odlučio otići. Htjela sam pričati s njim. Imala sam mu toliko toga za reći. Htjela sam biti nježna prema Njemu. Svojom dušom, htjela sam poljubiti Njegovu.

Sigurno mu je došlo da umre od smijeha na moj pijani, molećivi pogled kojim sam mu sve to pokušavala reći. Zavaljen u tramvajsko sjedalo, okretao je glavu i povlačio ruku iz moje. Htjela sam ga izvući iz tog tramvaja, zagrliti ga i zauvijek zaustaviti vrijeme. Sa svakim Njegovim "ne", sve dublje  sam tonula u poniženje. Ipak, nastavila sam. Do kraja. Htjela sam se utopiti u vlastitoj gluposti.
Njegovom egu sigurno se već povraćalo od tolike hrane, a i taština je bila na rubu raspuknuća.

Svoje dostojanstvo ostavila sam u tom tramvaju – Njemu i namrgođenim babama. Barem će imati o čemu pričati s drugim babama i tako si prikratiti još jedan dosadan radni dan! A ego je ostao na tramvajskoj stanici, čekajući da tramvaj konačno krene pa da se baci pod njega. Izjurila sam iz tramvaja i požurila iza prvog ugla.

Opet plačem zbog tog kretena! Kretena koji je upravo napravio holokaust mojih osjećaja prema Njemu! Toreador, pobjednik koride. Cijela arena mu plješće i skandira, dok se On šepuri, koračajući kroz krv ubijenih bikova.

Još jedno mamurno jutro. Kava i cigarete na silu, bez stvarne potrebe.
Rupe u sjećanju, duši, želucu. Gubitak dostojanstva. Samoubojstvo ega. Sve je popunila i nadomjestila ta prokleta poniženost, prelivena krvlju mrtvog stampeda. Umjesto da se za kaznu šamaram, cijeli dan, iznova i ispočetka vrtim  sinoćnji mučni film po glavi. Po ne znam koji put, proživljavam svoju propast. Boli!!! I više nego šamari. Ovo je bilo zadnje. Neću više biti Njegova marioneta. Nikad! Obećavam. Obećavam čvrsto! Nikad više ...