Sredinom lipnja ove godine 400 znanstvenika, pisaca, umjetnika, a među svima njima i 31 nobelovac, poslali su otvoreno pismo javnosti koje su naslovili ovako – „Prijetnja fašizma se vratila“. Otvoreno pismo počinje alarmantnim riječima: „Baš kao što se dogodilo 1925. godine kada je Mussolini bio na vlasti, i danas moramo otvoreno osporiti brutalno nametanje fašističke ideologije“. Nekih ti mjeseca kasnije, u rujnu, dogovoreno je da će se od 26. do 29. ožujka 2026. godine održati Prva međunarodna antifašistička konferencija u brazilskom Porto Alegreu.

Ima li to ikakve veze s Hrvatskom čija vlast, kako bi to u svojoj knjizi „Les Amnésiques“ („Amnezičari“, oni koji su zaboravili) rekla francusko-njemačka književnica i novinarka Géraldine Schwarz, pati od kolektivnog „amnezijskog poremećaja svijesti“, ali i od još niza kognitivnih disfunkcija? Ima, itekako ima ma koliko to naš „deaf, mute and bliind“ vladajući establišment uporno „ne čuo, prešućivao i ne vidio“.

Vrijeme tame

Čitava ljudska povijest je na neki način priča o međusobnoj isprepletenosti dualističke tradicije koja se uglavnom definira kao učenje o dva počela. U toj dualističkoj teodiceji kozmos se promatra kao rezultat i poprište borbe dva suprotstavljena načela, Dobra i Zla, Svjetla i Tame. U tzv. „kozmičkom dualizmu“ zoroastrizma materijalni svijet u osnovi je „dobra tvorevina“ koja, premda je stalno na udaru zla, grijeha i smrti, u konačnici uništava silu Zla. „Antikozmički dualizam“ poistovjećuje materijalni svijet (tijelo i tvar) sa Zlom. Kršćanska tradicija borbe dva suprotstavljena načela Dobra i Zla poziva se na Isusove riječi po Mateju (7,17-18): „Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.“

Zanimljivo da je najveći njemački intelektualac svog vremena, Max Weber, 26. siječnja 1919. godine u Münchenu (jedva deset tjedana nakon što je Landtag, bavarski parlament, junaka trenutka i „mesijanskog idealistu“, neokantovca Kurta Eisnera – urednika Vorwärtsa, dnevnih novina njemačke Socijaldemokratske partije, imenovao ministrom predsjednikom Bavarske Republike) pred Slobodnom studentskom unijom održao svoje slavno predavanje „Politika kao poziv“. Kritizirajući „etiku uvjerenja“ u korist „etike odgovornosti“ u trenutku kada je u Goetheovom Weimaru proglašena republika na čelu sa Socijaldemokratima „pretvarajući taj mirni, kulturni i dinamični grad u pozornicu na kojoj se uvježbavalo 20. stoljeće“ Weber je citirao riječi Goetheovog Fausta: „Vrag je star, ostarite da biste ga razumjeli“. Za razliku od duge tradicije dotadašnje civilizacije pa i samog Isusa Krista (po Mateju) Weber se snebivao nad „naivnosti vjerovanja da iz dobra dolazi samo dobro, a iz zla samo zlo“. Često se, tvrdio je, događa suprotno. Među slušateljima su se nalazili kasniji utemeljitelj slavne neomarkstističke filozofske Frankfurtske škole Max Horkheimer, različiti revolucionari, lenjinisti i Spartakovci, ali i nekoliko budućih nacista poput Rudolfa Heßa i Ernsta Röhma. 

Weber neće dočekati dolazak vremena Tame (FOTO: Wikimedia)

Danas znamo da se sve ovo dešavalo u praskozorje rađanja fašizma i nacizma u Europi. Weber će uskoro umrijeti i neće dočekati dolazak vremena Tame koje je već kucalo na vrata Europe. Miguel de Unamuno će se 1936. godine u Salamanci suprotstaviti falangistima dijaboličnog jednookog generala Joséa Millána Astraya, braneći kao rektor sveučilišta prostor slobode riječima: „Ovo je hram inteligencije i ja sam ovdje vrhovni svećenik. Vi profanirate ovaj sveti prostor...“ uz prijeteće urlike fašističke rulje: „Živjela smrt!“, „Smrt inteligenciji!“. Uskoro će dobri Bask umrijeti od iste „bolesti“ od koje će puno godina kasnije “umrijeti“ i Pablo Neruda u Pinochetovom Čileu jer svi fašizmi su isti pa u ma kakvom prividno različitom obliku i različitom vremenu se pojavili. Tješiti se kako je danas napor obnove fašizma uzaludan jer ne postoji fašistički poredak pomalo je naivno.

U IŠČEKIVANJU ISTINE: Pjesnik pokopan četiri puta

A Hrvatska, gdje je tu Hrvatska? Ona je svakim danom sve više u rukama AP-a jer se izvršna vlast dobrim dijelom transformirala u jedinu pravu vlast dok zakonodavna i sudbena vlast dašćući kaskaju za njom. Tako anagram AP nije više samo privatni, „osobni znak“ Andreja Plenkovića nego je postao opći zaštitni znak, simbol proizvoditelja političke supstance, stvarnosti kompletnog hrvatskog društva pretvarajući ga tako u svojevrsnog „Mogu što hoću“ - Cro-Demiurga (Hrvatski Sabor, rujan 2017.). On odražava bit stvari same pa tako i potencijala naše autohtone „domaće tame“. U svakom slučaju, bilo bi zdravo da AP „baci oko“ na govor Umberta Ecca na Columbia University of New Yorku iz 1955. godine o “Ur-Fašizmu“, odnosno „vječnom fašizmu“. Možda bi mu pomoglo kao što i običan rasol pomaže prosjećnom pijancu nakon teškog jutarnjeg mamurluka. A da se u ovom slučaju radi o vrlo teškom i to „mentalnom mamurluku“ u to više nema ama baš nikakve sumnje.

UZ ODLAZAK UMBERTA ECA: Kako prepoznati fašizam

Heidegger u Banskim dvorima

U filmu Bernarda Bertoluccia „Novecento“ (1978.) Olmo Dalco (Gerárd Depardieu) kaže: „Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći. Ne. Postojale su gazde koje su fašiste posadili, njegovali ih i plaćali ih“.

Svjedoci smo kako je ozbiljan dio domaće, ali i strane javnosti poprilično uznemiren zbog raznih vrsta oživljavanja fašizacije. AP sa svog trona „političkog apsoluta“ („Mi smo tu negdje gore, politički gigant a opozicija sitnež“ – konferencija za medija iz lipnja 2025. godine) usred Hrvatskog sabora u svom Godišnjem izvješću 15. listopada obznanjuje: „Ništa od desničarenja, sve se ispuhalo!“. Po njemu to samo ojađena lijeva opozicija u svojoj nemoći diže besplodnu buku zbog tobožnjeg toleriranja i koketiranja hrvatskog „apizma“ s ustašlukom ove ili one vrste. Ustvari je cijela Hrvatska na čudan način postala tragikomična vrsta političke i svake druge mješavina svega i svačega u kojoj živopisni likovi poput notornog M.P. Thompsona postaju u pravom „klošmerovskom stilu“ najvažniji lakmus papir detekcije političkog bila našeg populusa. Ali, kao što bi rekao Ionesco: „Nikada nisam razumio razliku između komedije i tragedija. I duboko u sebi, istina je: tragedija je komedija koja vas ne nasmijava“.

Dođavola i Ionesco, valjda AP zna što govori! Pa zar tog mladog političara u naletu nismo još onomad 2016. godine upoznali kao spasonosni dašak demokratskog duha kada je tada moćnom Tomislavu Karamarku direktno u njegovo „desničarsko lice“ bacio svoju političku rukavicu hrabrom izjavom kako smatra „da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“. U tom trenutku je vidno iznervirani HDZ-ov koordinator za Sjevernu Ameriku Frank Bilaver agresivno tražio od Plenkovića da se ispriča Karamarku jer je „to što si rekao (..) udar na njega. Jak predsjednik je jaka stranka!“ Sjeti li se ikad AP ovih Bilaverovih riječi? Makar noću kad sve utihne i kada je sasvim sam.

Tko zna, možda je AP neka zapadnobalkanska varijanta gospodara „bivanja-u-svijetu“ Martina Heideggera čija se filozofija ne može identificirati s fašizmom, ali će mnogi, zbog njegovog političkog i ljudskog posrnuća kada se 1933. godine učlanio u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku postavši rektor Sveučilišta u Freiburgu, učestvujući u raznim propagandističkim aktivnostima, Heideggera osobno identificirati s „filonacizmom“ (u intervjuu Freiburger Studentenzeintungu Heidegger tako kaže: „Sam Führer i samo on njemačka je stvarnost, sadašnja i buduća, njen zakon“, a studentski život definira kao „oružani servis“ u „samoafirmaciji njemačkog sveučilišta“). Nije li to sama bit „apizma“? Naime, možda je ipak moguće nekako dijeliti privatnog od javnog, mladog od „sazrelog“ AP-a? Ne bi bilo prvo čudo na ovim prostorima. 

Hannah Arendt, Heideggerova nekadašnja ljubav, koja je pred molohovskim apetitom nacizma morala bježati iz Njemačke, nazvala je suučesništvo dijela intelektualaca i fašizma „savezom između rulje i elite“ („Porijeklo totalitarizma“). Heideggera i dio tadašnjih intelektualaca privukla je Hitlerova nacionalsocijalistička priča o transformaciji njemačke egzistencije i prevladavanja krize europske kulture posredstvom nacionalističke i autoritarne politike. Veliki Heidegger zanio se snom o obnovi i ponovnom uspostavljanju duhovnosti koji su jedino mogući uz povratak porijeklu – korijenima. Zašto nam to ipak zvuči jako aktualno i kakve veze s tim ima AP-ova izjava u Saboru (15. listopada 2025.) da „mi vodimo politiku modernog suverenizma“?

Heil Schicklgruber

Otac Adolfa Hitlera rodio se 1837. godine kao Alois Schicklgruber. Bio je vanbračni sin Ane Marie Schicklgruber. U 39. godini života Alois mijenja svoje prezime u Hitler, a 13 godina kasnije dobija sina Adolfa koji bi se, da nije bilo te promjene, prezivao Schicklgruber, a ne Hitler. Na svu sreću pedantni Nijemci nisu izmislili nikakvo svoje „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ ili neki sličan nadzakonski oblik propisivanja „podobne povijesti“. Njemačkim naci-nostalgičarima tako je uskraćeno da tu i tamo mogu arlaukati: „Heil Schicklgruber“. Takvo Vijeće ostalo je autohtoni, jedinstveni specijalitet hrvatskog „apizma“ poput neke hrvatske „političke čovječje ribice“.

Hrvatski pandan nacističkog „Heil Hitler“ ustaški je pozdrav „Za dom spremni“ koji se izrijekom zabranjuje stavljajući ga van zakona (Priopćenje Ustavnog suda RH od 5. lipnja 2020.; višekratne izjave bivšeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića i recentna izjava novoizabranog predsjednika Ustavnog suda Frane Staničića). Reklo bi se – sve je jasno. Ali ipak nije. 

„Apizam“ tumači da je fašistički uzvik „ZDS“ istovremeno i zabranjen i nije zabranjen jer je slobodnolebdeće nadustavno Vijeće reklo da se ipak, usprkos Ustavnom sudu, „ZDS“ može izvikivati onda kada ono kaže da se može. Pa se ta apistička „možemost“ rastegla od „samo jedne pjesme“ pa sve do hrvatskih stadiona i „Bog i Hrvati“ nadahnutog dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića u Cisti Velikoj ili šjor Marka Skeje „s njegovima“ ako ih policijska patrola „ne uspije fermat“. Na kraju svih krajeva hrvatski je Sabor postao jedini parlament u cijeloj Europskoj uniji ili nekoj civiliziranoj zemlji bilo gdje u svijetu u kojem se uživo može čuti „zabranjeno“ fašističko kliktanje.

ZDS ne može osim kad treba da može (FOTO: Lupiga.Com)

I što sada? Pravo pitanje koje se postavlja je tko je tu glup: „apistička vlast“ koja kaže da se u Hrvatskoj ne smije javno kliktati „ZDS“ dok se istovremeno „ipak može ali samo ponekad“ ili svi mi ostali? 

Bilo bi prenaivno smatrati da se tu radi o nekakvoj bezveznoj „ćiribu-ćiriba“ politici. Talijanski povjesničar Carlo M. Cipolla u svojim „Temeljnim zakonima ljudske gluposti“ podsjeća na to da je glupost uvijek tu, u istoj količini, pa ono što varira „nije postojanje gluposti, već opseg njezinih učinaka“. Bistri umovi, u rasponu od Aristotela pa do Alberta Einsteina i drugih upozoravaju da je ljudska racionalnost krhka. Pa, gledajući i trpeći posljedice funkcioniranja hrvatskog apizma, postaje sasvim bjelodano kako pitanje stanuje li glupost „kod nas“ postaje suvišno, a u prvi plan dolazi nužnost odgovora na dilemu hoćemo li moći živjeti s njom, a da joj ne dopustimo, kako bi to Cipolla rekao, „da postane pokretačka snaga (naše) povijesti“.

Damnatio memoriae 

Kada je nagluha bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (nagluha jer ne čuje ama baš ništa dok cijeli stadion urla „Za dom spremni“) iznosila Titovu bistu iz Tuđmanovog predsjedničkog ureda na Pantovčaku bila je to javna ritualna gesta s kojom je započela detuđmanizacija HDZ-a. Taj proces Andrej Plenković sada upravo dovršava. Apeizacija HDZ-a trijumfira dok antihadezeovska Hrvatska još uvijek pruža otpor. Da bi se u tom poslu uspjelo moralo se pribjeći izvršenju stare rimske navade „osude sjećanja“, „brisanja uspomene“ ili što bi se po domaću reklo – činu „političke nekrofilije“ u značenju potpune posthumne kontrole nad pokojnikom koji je na taj način postao predmet okrutnog obreda „silovanja njegove kompletne političke i duhovne ostavštine“. Franjo Tuđman postao je posthumna žrtva ostracizma AP-a & co.

MEMORIA I DAMNATIO MEMORIAE - Manipulacija narodom putem manipulacije sjećanjem

Dok su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Lijepa naša u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. A doma? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakta bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počevši od Tuđmana pa do (čak) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske, a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima sve svjetlije i svjetlije boje. Tako se nekidan usred Hrvatskog sabora održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na koje su uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“, kako kaže Antifašistička liga, u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaških zločina u logoru Jasenovac“. 

Nagla ljubav vladajućih prema atmosferi, ornamentici i folkloru vezanom za pjevača čiji je simbol „šmajser“, a kojem je, kako pišu mediji, HDZ ne tako davno masno plaćao (515.000 eura) „da ne pjeva“ priča je za sebe. Na stranu to što je AP-ovom bardu 2007. godine hrvatski sud presudio da mora platiti Poreznoj upravi 1,2 milijuna kuna i što je prijetio Reutersu „jer ga povezuju s ustašama“ iako je ničim izazvan ovako govorio: „Moje političko uvjerenje je takvo da poštujem Poglavnika. Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Ustaše nisu bili koljači nego uredna vojska koja se borila za neovisnost svog naroda i ti su vojnici bili primjer mnogim drugim narodima“. Za očekivati bi bilo da će „europejcu“ AP-u ipak zasmetati to što je ugledni New York Times nakon koncerta na zagrebačkom Hipodromu, analizirajući „revival“ ustaštva u Hrvatskoj, napisao kako „Thompson s ustaškim pozdravom oživljava sjećanja na krvavu prošlost, a dolazi mu i premijer“. Ipak, ne smeta mu. 

Diogenova očerupana kokoš

Axolotl (Ambystoma mexicanum) – „vodeno čudovište“ jedinstveni je meksički vodozemac koji je dobio ime po aztečkom bogu munje Xolotlu. Živi isključivo u vodama jezera Xochimilco na jugoistoku Ciudad de Méxica. Ovaj vodozemac je poput fašizma ili ustašovanja jer ima jedinstvenu sposobnost stalnog obnavljanja svojih udova i organa.

Hipernacionalizam je jedan od temelja nacizma, a kič mu je omiljeni oblik manifestiranja. U svojoj knjizi „Katastrofalni nacionalizam“ sjevernoirsti autor i politički teoretičar Richard Seymour će tvrditi da je „nacionalizam općenito imbecilizam“, ali ta konstatacija samo pojačava nužnost detektiranja „koliko je nacionalizam idiotski opasan“. Fašizacija i autoritarizacija života velikim dijelom su, ne samo političko, nego etičko, ali i estetsko pitanje. Crne horde pripadnika „faši-kulture“ zorno nam to manifestiraju gotovo svakodnevno. Veliki pjesnik, disident i prognanik iz SSSR-a (1972.) Josif Brodski zato je i mogao kazati: „Moja neslaganja, moje borbe sa sustavom, nisu bile političke koliko estetske“. Desničarska kolonizacija povijesti usko je vezana uz to. Walter Benjamin, neuspjeli bjegunac od nacizma i njegovog smrtonosnog primitivizma, tvrdio je da „fašizam estetizira politiku“ i da „ni mrtvi neće biti sigurni ako neprijatelj pobijedi“. Sramotni desničarski okrugli stol o Jasenovcu kojeg je ugostio Hrvatski sabor dramatično nas upozorava na to.

AP danas u svojim rukama ima najveću koncentraciju moći u državi Hrvatskoj, ali ona je tanja nego što i sam možda sanja. Naime, političko tijelo apizma ovisi o „transfugizmu“ (o prevarantskim prebjezima iz oporbe u zagrljaj vlasti nakon izbora ), jer mu oni osiguravaju jadnu „neprincipijelnu većinu“ u parlamentu. Hrvatski ultradesničari su krhko perje na nekada korpulentnom AP-ovom tijelu pa zato on i podilazi njihovoj sljedbi. A perje ko perje. Lako otpada pa se tako lako može desiti da Andrej uskoro postane ona Diogenova očerupana kokoš što ju je „poludjeli Sokrat“ bacio pred noge Platonu koji je prigodice definirao čovjeka kao „dvonošca bez perja“.

Goethe je 1797. godine napisao baladu „Čarobnjakov šegrt“ u kojoj je poslao besmrtnu poruku i upozorenje o opasnosti situacije kada netko posjeduje moć, ali bez mudrosti. Ako otac „apizma“, premijer Andrej Plenković nije još pročitao taj uradak velikog njemačkog književnika pod hitno mu je netko dobronamjeran mora kupiti. Možda još uvijek ima nade.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jure Makovec/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.