Ne, to nije dim već prvi rijetki oblak koji samo izgleda tako. Nitko, ali zaista nitko ne uživa. Primjećujem kako je žamor razgovora splasnuo dok shvaćam da davanje gasa ima puno veću dimenziju od onog kada se upali žuto na semaforu. Taj čudni feeling koji potencira rast kugle u plućima i pritisak u predjelu malog mozga obično počinje izjutra, odmah nakon prvog kruleža jadnog želudca koji očekuje topli napitak i visokokalorične naslage hrane.

Bez obzira na to što mi nije svejedno, nijedna gesta to nije pokazivala, ponašao sam se kao stari, iskusni džomba koji je ovo prošao kao malu školu. A u glavi lagani ršum. I dalje sam se pitao kako je onaj Bergkamp otkrio da je njegov strah jači i zauvijek rekao ne. Kako bilo, prije no što sam po prvi put zakoračio u tu zaobljenu utrobu zvanu Pegasus (to je onaj konj s krilima za kojeg kažu da je sin Posejdona i Meduze) sjetio sam se svega što je utjecalo da se ovo dogodi. Unutrašnjost nije nudila ništa čime bih odagnao blijedu nesigurnost.

Gledam preko ramena mlade Austrijanke kroz malo okno koje podsjeća na prozore wc-a starih trešnjevačkih kućica, njoj je bilo pomalo neugodno jer je ustvari sjedila na mom sjedalu pa mi je izmičući se lijevo-desno htjela omogućiti da vidim sve što me zanima. Nisam joj zamjerio što mi je oduzela mjesto pored prozora, štoviše smatrao sam to kompenzacijom za sjedalo broj 13, nadahnut praznovjerjem.

Fuzija motora natjerala me da načas pogledam prema vratima pilotske kabine, vizualno izlizane u filmskim kadrovima američkih filmova, ustvari svi su gledali prema tamo. Idemo gore. Opet između mlade austrijske glave i išaranog asfalta pokušavam uloviti trenutak kada ću se vinuti u, meni još, neproučene visine. Ponovo osjećam njezinu neugodnost.

Odlijepili smo se, lagano se klatimo čas lijevo, pa desno i to toliko teško i sporo kao da ustvari propadamo u neku depresiju. Pitam se kako se uopće nešto ovako teško poput ove metalne ptice održava u zraku? Da li su za to stvarno zaslužni ovi motori obješeni o oštro zašiljena i nejaka krila? Sve to meni liči na raspad. Objekti se postepeno smanjuju, reljef tla počinje sličiti na nekakav težak ispit iz kartografije. I zaista, nije to dim od kojeg bi mi se trebalo stisnuti govno, već oblak, dobar rijetki oblak, sličan onome dimu koji se nadvio nad dobar roštilj u Marakeshu.

Pa i gladan sam, nisam pojeo ništa još od onog Montana sandwicha na aerodromu. Od klope zasad ništa, no popit ću svakako nešto jer eto približavaju mi se pravokutna kolica sa kojih vire  poznate etikete gaziranih sokova i poneka voda.

Baš kada je ¨život u zraku¨ postao lagodan iz onog ugradbenog zvučnika nad mojom zamišljenom glavom pilot je izbrijao nekoliko rečenica na tečnom njemačkom. Nakon njega drugi glas je isto to ponovio na turskom. Zvučnik iznad glave pretvorio se u upitnik iznad glave.

Junge Frau aus Osteriech zabavljena je listanjem brošura koje se nalaze na poleđinama sjedala. Pravi trenutak da gospodina sa lijeve strane zamolimo za pomoć oko prijevoda. Uporabom tvrdog i isprekidanog engleskog objasnio mi je da letjelica prvo slijeće u Zurich kako bi se popunila, pa tek onda hvata pravac Turske. Nije mi se svidjela informacija koju eto doznajem tek sada, visoko iznad majke zemlje.

Značilo je to da ću još jednom morati utemeljiti gradivo polijetanja.

¨Escuse me¨- javila se gospođa iz Beograda koja je sjedila preko puta središnjeg prolaza, obraćajući se mladom stjuardu.
¨I don`t speak German, only English, can you tell me, are we going zuruck(nazad)?
"No lady, not zuruck, we go to Zurich first"-uz gotovo neprimjetni podsmjeh odgovori mladić.
"Jesi li čuo, pa mi idemo u Švajcarsku"-obrati se nezainteresiranom mužu.
"Radmila, pa možeš da tražiš azil što se mene tiče"-kaže on.

Kroz okno se lijepo vide Alpe prekrivene bijelim slojem snijega. Rekao bih da letimo prilično nisko. Ubrzo je stigla potvrda o slijetanju. Sa pojasom zavezanim oko struka osjećam se kao u bolidu. A mislio sam da je putovanje busom najgore. No busom ne možeš doći do Zuricha za 45 minuta, čak ni do Kravarskog.

Zauzimajući pravac piste upoznao sam obrise dotičnog švajcarskog grada. Dugo smo letjeli nisko i sporo tako da prije nego smo zapravo sletjeli sam mislio da smo to već obavili, dvaput. Tek zatim sam prepoznao onaj prasak koji označava da su divovske gume, koje istini za volju podsjećaju na one koje možemo umanjene vidjeti na tačkama, udarile o tvrdi asfalt. Kakvi li su to amortizeri u pitanju?

Gledajući parkirane ptice kroz svoje prozorčiće ekipa je puštala svoje raznolike žargone s lanca. Slovenka je nedokazljivoj skupini glasno tvrdila kako tete stjuardese ne smiju imati djece jer joj je njezina prijateljica sa istim zanimanjem to potvrdila. To je kao fakat. Činilo mi se sve ok, kada sam čuo melodiju svoje Nokie iz pretinca za osobne stvari koji se proteže čitavom dužinom leteće kobasice. Mislio sam kako ću odmah sa nekim bliskim podijeliti prve dojmove. Shvativši da sam izložen mrskim pogledima desetak putnika oba spola,  skratio sam razgovor. Tek tada mi je isto tako namrgođeni susjed Austrijanac objasnio kako  moram ¨switch off the phone¨ jer postoji mogućnost da ometa kontakt pilota sa kontrolom leta. Ispričao sam se što nisam razumio pilotovo upozorenje na samom startu jer kako Radmila kaže ¨ništa ja njega ne razumem¨. Zašto mi nisu zalijepili onu sličicu iznad glave, kao na vratima doktorice opće prakse.

Pri ponovljenom uzletu nelagodu sam odagnao šarajući pogledom po već spomenutom alpskom tlocrtu. Sada kada smo puni i uspravljeni na nekoliko tisuća visine uslijedila je i klopa. Precizno zapakiran u plastiku ¨lunch paket¨ okusom je pogazio loš prvi dojam i ubio glad koja me etiopski  razarala. Filter kavi i Efes pilsenu od 2 ojra nedostajala je samo cigareta.

Još jedan look kroz prozor nudio je potpuni kontrast bijelim Alpama. Sunce koje je bilo bar duplo bliže nego obično pičilo je ravno u sljepoočnicu. Iznad dva mala ¨austrijska brda¨ lijepo  se vidjelo mjesto gdje se Sava ulijeva u Dunav, toliko lijepo da mi se pripišalo.

Čekajući u redu Weseli Centar gledao sam kako tete ¨rdese¨ pune ona ista kolica štekama duty free cigareta i tada sam shvatio da ljudi koje zovemo posada cijelo ovo vrijeme zapravo rade. Bez stajanja, bez čik pause, gableca, telefoniranja, rašpanja noktiju, ogovaranja, hvatanja ler gasa, bez otić na pivu, bez.....veze. I tako svaki dan.

A ja se prepao jedne obične vožnje bolidom za ¨Veliku nagradu Turske¨.
 
Tako je to valjda kad si prvi put tranu, još s kurtonom. Znaš da padaju i pucaju, samo se nadaš da neće baš ovaj tvoj. Na sve ostalo se navikneš. I na taj čudni položaj aviona u kojem smo se našli prilikom tog drugog slijetanja na konačno odredište kada su se svi hvatali za kosu i sjedala ispred sebe, ispuštajući pritom uzdahe i urlike na nekoliko jezika. Neko nevrijeme nas je malo opralo, kažu. Prije toga kroz ono malo okno mogao sam vidjeti samo mrak. I Radmila se dobro držala.