Aleksandar Ranković nije bio nikakav prikriveni velikosrbin ili srpski nacionalist, pa tim više nije mogao biti nikakav prikriveni četnik. Lakše je vjerovati da je bio takav, to je jedna oslobađajuća vjera i jedan dobar obrambeni mehanizam. Ta vjera, trivijalna i lijena kao i većina drugih ljudskih vjera, oslobađa nas suočavanja sa samim sobom, štiti nas od propitivanja intrinzičnih razloga nekih naših dubljih i općenitijih vjerovanja. Kada kažem „nas“, mislim na onu preostalu ili novostvorenu južnoslavensku manjinu antinacionalista, ljevičara, čuvara onoga što se doista mora sačuvati ako ne želimo potonuti u barbarstvo i sunovratiti se u civilizacijski ambis, ako ne želimo opet postati nacističke koljačnice – a to je afirmativni pogled na antifašističku borbu naših naroda i na jugoslavenski projekt mira i društvene emancipacije.

Lakše bi, dakle, bilo vjerovati da je Aleksandar Ranković bio sve ono u što se često vjeruje ili barem propovijeda da je bio. Grijesi bi bili natovareni na Rankovićeva leđa, odgovornost bi bila skinuta sa sistema kao takvog i s Tita kao njegove personifikacije, bajka bi bila sačuvana i vjera bi mogla nastaviti neometano živjeti. Međutim, nije tako, stvarno nije. Aleksandar Ranković u pravome je smislu bio jedan od nas: dosljedan nacionalist od svojih mladih do starih dana, osoba koja se žrtvovala za revoluciju, koja je i prije Drugog svjetskog rata robijala za svoje komunističke ideale, netko tko se borio ne samo protiv četnika (koji su mu ubili prvu suprugu i još sijaset rodbine) nego i protiv srpskog nacionalizma kao takvog, uključujući i sve poslijeratne godine. Ranković je bio pravi Jugoslaven, ne bismo pogriješili ako bismo rekli da je bio veći Jugoslaven i od Tita. I sa svim tim što je bio, on je bio zao, a to njegovo zlo gleda se kroz činjenicu da je utemeljio zločinačku instituciju, tajnu službu, koja je uništila mnoge živote.

Lakše bi, kažem još jednom, bilo Rankovića proglasiti nekim drugim, ali od toga ne bi bilo naročite koristi, a ni naročite književne zanimljivosti. Ništa iz toga ne bismo naučili. Pogotovo ne bismo naučili da „Zlo ne nastaje iz onoga što je izvan nas. Zlo je, za razliku od Dobra, cijelo u nama prepoznatljivo, blisko, familijarno. Da bi ga se razumjelo, mora ga se u sebi prepoznati. Da bi se njegovo djelovanje zaustavilo, mora ga se u sebi zaustaviti. Tako što čovjek prepozna sebe u Aleksandru Rankoviću.“ Tako piše Miljenko Jergović u devetnaestoj glavi svoje knjige romanesknih manevara koja nosi naslov „1983.“. Jedna je to od dvije glave knjige posvećene Rankoviću. Nakon tih dviju glava, koje zauzimaju ukupno 60 stranica, čitatelju biva jasno ono što mu je službena povijest, ili državno sponzorirana propaganda bilo kojeg tipa i za bilo čiji račun, sakrila, zamaglila ili krivotvorila, a ponajprije biva mu iscrtan Rankovićev ljudski lik, ljudski lik njegove supruge Slavke, koja je pokušala, davši sve od sebe, spasiti mrtvo tijelo svoga supruga od otimačine srpskih nacionalista koji su od mrtvog Rankovića htjeli napraviti mitološko biće uokvireno u ikonu s kojom bi udarali na Jugoslaviju. 

„Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori Slavka drugu Emrekoviću (subnorovcu zaduženom za suorganizaciju Rankovićeva sprovoda, op. a.), moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska“, piše Jergović. Instinkt mase, rulje koja je nahrupila na Rankovićevu sahranu – te nadrealne scene mogu se pogledati na YouTubeu – zagušio je Slavkine apele, sva nastojanja nje i cijele obitelji da Aleksandra sačuvaju od krivotvorenog pamćenja njegova lika i djela. „Njega će srpskim nacionalistom stvoriti oni koje je tako prilježno i sustavno trijebio među Srbima, ali ih nije uspio istrijebiti.“

Možda je zaista najveća tragedija smrti u tome što s njome gubimo svaku moć kontrole o tome kako ćemo biti upamćeni, kako ćemo dalje biti predstavljani svijetu. Za života još i možemo nešto učiniti po tom pitanju, pokušati se boriti s onima koji o nama lažu i patvore, ali ono što ostaje iza smrti definitivno više nismo mi, nego ono što živima, za njihove živuće potrebe, valja da jesmo. Živuća je bila potreba srpskih nacionalista da Rankovića pretvore u simbol srpstva kojeg su Jugoslavija i njegov kum Tito zbog toga 1966. godine kaznili i odstranili iz političkoga života. Živuća je bila u neka doba i potreba antisrpskih nacionalista, hrvatskih, bošnjačkih, albanskih ili četvrtih, da Rankovića ugrade u nekakav glupo iskonstruirani višestoljetni kontinuitet velikosrpske politike. Živuća je i potreba „nas“ da u Rankoviću vidimo prikriveni element ili devijaciju koja je konačno razotkrivena i razriješena 1966. godine, a da bi se tako sačuvao obraz cijelome sistemu i poštedjelo nas od suočavanja s tako neugodnom samokritičkom distancom od samih sebe.

Dva poglavlja o Rankoviću samo su dio velike Jergovićeve knjige. Kroz 33 glave, Miljenko Jergović piše o mnogim događanjima vezanim za 1983. godinu, jednu (i, ne po kronologiji, ali da po mnogo čemu drugome, posljednju) jugoslavensku prijeratnu godinu. Izabrao sam pisati o Rankoviću i problemu koji nam on iza sebe ostavlja pomalo igrom slučaja, jer svaka je tema iz knjige priča za sebe i potencijalni roman za sebe i trebalo bi puno prostora za predstaviti ih i u najkraćem, ali najviše zato što je Rankovićeva figura jedan od ključeva koji objašnjava mnogo toga i iz 1983. godine i iz cijele povijesti Titove Jugoslavije, makar i bez njezina direktnog prisustva u drugim pričama. 

U svakoj od tema kojima se bavi, pričajući o njima priče, pišući književnost, Jergović otkriva složenost i višedimenzionalnost takozvane stvarnosti, a čitatelja tjera da mu se probude stanovite simpatije i prema ljudima s kojima možda nema toliko toga zajedničkoga, ili mu se bar čini da s njima nema puno zajedničkoga. Primjerice, prema grupi muslimana i Muslimana koja je 1983. godine osuđena na Sarajevskom procesu, a koja će, predvođena Alijom Izetbegovićem, nekoliko godina poslije supreuzeti vlast i preuzeti kontrolu nad ekonomijom i nad dušama bosanskohercegovačkih Muslimana, koje će 1993. preimenovati u Bošnjake, i tu kontrolu, sa svim negativnim posljedicama, čvrsto držati do današnjega dana. Ali sve to je 1983. budućnost, a ljudi nisu ni najmanje krivi za ono što će tek skriviti u budućnosti, i u toj 1983. godini oni su zaista grupa ljudi spram koje bi bilo nisko, bilo bi tako kukavički i režimski, ne imati veću mjeru simpatije ili barem suosjećanja.

Jergović gradi priču, koja o povijesti govoriti snažnije, rječitije i važnije od bezličnih sažetaka iz obavezne literature bilo koje kolektivne mitologije (FOTO: Ladislav Tomičić)

Jergović na više od sedam stotina stranica ovoga djela daje snažnu i uvjerljivu kritiku jugoslavenskog društva (i doista ne znam koju je knjigu pročitao izvjesni Davor Velnić pa da na portalu Matice Hrvatske objavi onakvu žvrljotinu prožetu rasizmom i tragikomičnim hrvatskim nacional-suprematizmom). U velikoj slici povijesti to društvo može se pohvaliti svojim krupnim uspjesima, ali književnost postoji da naslika i male slike povijesti, one slike iza kojih stoji iskustvo pojedinačnih patnji ljudi čiji životi su žrtvovani u tom velikom graditeljskom poduhvatu. Zašto bi, uostalom, bilo čiji život bio manje bitan i s kojim pravom ga možemo tretirati kao nevažnu fusnotu povijesti? Upravo od tih fusnota Jergović gradi priču, koja o povijesti govoriti snažnije, rječitije i važnije od bezličnih sažetaka iz obavezne literature bilo koje kolektivne mitologije. Zašto bi život jednoga štićenika zatvorenog odjela sarajevske psihijatrije – vrhunskoga matematičara i fizičara koji se, tako vjerojatno stvari stoje, nakon poziva na razgovor u Službu više nikada nije dozvao i što ga je najzad odvelo u potpuni gubitak razuma, razgovora u kojem ga je Služba ucijenila činjenicom njegove homoseksualnosti – bio manje bitan od života nekoga od pobjednika jugoslavenske socijalističke izgradnje, koji je mogao uživati u bezbrižnoj mladosti, plodovima društvene stanogradnje i dostupnosti ljetovanja na Jadranu? O tom nesretnom čovjeku kojem je Služba slomila život – i njemu, i njegovoj majci, i njegovoj djeci, i njegovoj supruzi koju nije mogao voljeti onako kako muškarac voli ženu, Jergović piše u posljednjoj glavi koja nosi naslov „Snijeg“.

U pričanju o pahulji snijega, o tome kako ona nastaje, o zrncu prašine bez kojeg se ne bi mogla formirati, u stavu da „U tom zrncu jedna je povijest. U njemu je sjećanje cjeline. To bi sjećanje najprije trebalo pažljivo istražiti. Istraživanje bi trajalo dugo, i obuhvaćalo bi dug vremenski period, koji je ponekad duži ne samo od čovjekova života, nego i od sjećanja zajednice, koja tisućama godina nastanjuje određeni prostor“, Jergović kao da daje metaforu za način na koji kroz svoja djela, uključujući i ovo, piše o ljudskoj povijesti.

Najveća je sreća jugoslavenskog socijalističkog društva, mada je njemu sada svejedno jer ga više nema, ali nije svejedno nama koji živimo u društvima koja su stasala na njegovim razvalinama i zgarištima, to što su društva prije i poslije njega (bila) gora. Doista, pri pomisli na koljačko društvo Nezavisne Države Hrvatske i sličnih tvorevina i formacija, kao i pri pomisli na 1990-e i na društva u kojima je danas nacistička ideologija, manje ili više nevješto umotana u „ljubav prema obitelji, domovini i Bogu“, postale mjera nacionalne svijesti i identiteta, ono jugoslavensko može se doimati svojevrsnom utopijom. No, kako ova knjiga može pomoći da se razumijeva i osjeti, stvarnost je bila nedopustivo često nešto drugo. 

„Sudimo li po životima nekih drugih ljudi, zaključit ćemo nešto drugo, pa ćemo često reći da je Jugoslavija bila nešto drugo“, piše Jergović spominjući se Milovana Uroševića. „Ali zašto bi život Milovana Uroševića za povijest bio manje važan, ili manje istinit, od života drugih ljudi?“

Samo jedna stvar u ovoj knjizi ovom osjetljivijem čitatelju kvarila je čitateljski doživljaj, a to je veći broj tiskarskih grešaka, ponegdje i nedostajućih riječi ili viška riječi. Nadam se da će se u budućim izdanjima o tome dodatno povesti računa.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Booka

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.