stojim na asfaltu negdje posred kraljevićeve ulice, ispred mene, pred pogledom na nebo jedna od onih sivih petokatnica, prigradskih, gradskih betonskih spavaćih blokova, uspomena na 50-e u kojima nitko ne uživa, nakrcana praznim osamljenim ćelavim umirovljenicima kojima su i mačke pomrle, studentima koji treću godinu polažu četvrtu godinu i uporno se uvjeravaju i hrabre kako će ovaj put položiti ispit učeći na škripavoj kao oni klimavoj drvenoj stolici za starom komodom pod visokim plafonom gdje spavaju u sobi s ogromnom tamno smeđom kalijevom peći, paučinom ukrašenom šivaćom mašinom sa zavjesama koje su prema onom plafonu sve dalje, nejasnije i tamnije.
stojim pred bijelom policijskom trakom, gledam dvije uniforme kako ubijaju vrijeme cigaretama i sokol 40 pozivima, poluzainteresirane prolaznike, pokojeg novinara. tu negdje, prilijepljeno za tlo pokriveno crnom plastikom, s dva prsta lijeve ruke i plavim čuperkom koji vire sa strane, nešto što je bilo, više nije, tijelo, sada praznina, karambolirani ostatak, ljuštura. kroz prozor iznad na prvom katu viri jedna od onih brojnih zaboravljenih baka i smiješi se, odmahuje mi nesvjesna smrti i leša pod sobom. nesvjesna da je živa, čija je jedina isprika nekih 500 kuna što na ime penzije stižu svaki tjedan. zvoni mobitel, idem iz limba do limba.

putem, vozim se od vrapča jednom od onih cesta koja s ceste vode putem, makadamom u selo, zaseok. pred nepostojećim kućnim brojem nas dočekuje jedna od uobičajenih obiteljskih, susjedskih, usputnih razračunavanja poznanika, prijatelja, rođaka. zbog međe ili djedove trošne, slamne, blatne, drvene staje miro branković (66) s 48-godišnjim alkoholnim stažem kajkavskih, zagorskih, kiselih domaćih kućnih tradicionalnih vina je u naletu bijesa, osvete i ravnanja računa polumetarskim kosirom za aktivne poljske radove nasrnuo na ženu sina svog brata koja je perući improvizirani pločnik između dvije zavađene kuće usmjerila mlaz previše prema njegovoj polovici očeva imanja probudila staru zavadu pozvala na izvršenje stare osvete.
- ni mirkec nikaj kriv, uvjerava me njegova supruga rumena nosa, egzotična zadaha pozirajući fotoreporteru uzdignute ruke pokazujući kako je snaha mirkova brata nasrnula na mirkeca. gotovo da i osjetimo sažaljenje, samo kada ne bi stajali u lokvi krvi i mislili kako vidimo čuperak kose koji joj je mirkec otkinuo braneći se nadnaravnim kosirom od metle.

sjedimo u nekom od ovih kafića za šankom, stojimo, u stolici na prolazu čekamo konobara, odlazi, dolazi, donosi pivu, pijemo, vrijeme, netko priča, smijemo se, konobar, pivo, vrijeme, pivo, konobar, zahod, vrijeme smijeh, tišina, pivo votka fajrunt. stojimo pred kafićem. gledamo dolje, gore, tražimo svjetla po izlozima, u prozorima, pokušavamo se prisjetiti lokacija gdje smo bili gdje smo sjedili gdje smo gubili vrijeme čekali vrijeme, tražili isprike tražili druge sebe nas, zajedno, zasebno, grupno, individualno.

sjedim za jednim od tih šankova na kojem, kako na laktu mog džempera, tako i na njegovom drvenom pokrivaču postoje tragovi, dokazi međusobnih interakcija. gledam dim koji obavija ruku, cijeli prostor, ljude, prolaznike, lica poznata, nepoznata, željene neželjene, nedefinirane. obavija i oči koje gledaju u stranu, koje ne kriju prezir, zadršku, nose sa sobom na sebi u sebi prijekore pitanja zahtjeve očekivanja. nose sjećanje na prošlo, na sadašnje koje sjedi samo u njima, koje postoji, ali ga ne osjećaš, koje negiraš, zaboravljaš, ne priznaješ. sjedim, razgovor, konobar, vrijeme, zaborav.

sjećam ih se dok smo bili u razredu u srednjoj, dok smo nekada picavali, prepisivali, pušili na velikim i malim odmorima, lutali gradom pušeći, tražeći tablete, gledajući gdje ima speeda, tražeći artane, haldole, amfetamine, apaurine, benzedrol, xanaxe, kapi za nos, travu, prijatelje, društvo, djevojke koje se smiju slušaju skidaju, dok smo lutali stanovima, plažama, upisivali fakultete, upoznavali novi grad, nove ljude, novu okolinu, kada nam je sve prestalo biti novo, kada nam je grad postao svakodnevicom, kada su sjećanja postala navike, kada su klubovi postali poznati, kada su nas znali na vratima, kada nas nisu tražili karte, kada smo plesali, kada nismo htjeli stati plesati, sjedili, pušili šmrkali, plesali, buljili, gubili obrise halucinirali, urlali po ulicama parkovima, jebavali se do iznemoglosti, pušili šmrkali pušili onesvijestili se, budili u nečijem stanu u tramvaju pred vratima na školjci. sjećam se, sve slabije, veza koje su nas držale zajedno, imaju neke fotografije, ali je na njima sve više nepoznatih likova, sve manje sjećanja, to nisu niti uspomene. to su isprike za rođendanska slavlja za ručkove za večere za dosadu, otrcanost. slike koje kao pripadaju našim životima, a koje nemaju veze s nama.
srećem neke od vas, neki od vas mene, poluosmijeh polustisak polurazgovor. neki su tu, drugi tamo. traže se, nalaze, gube, opet vrijeme.

sjedimo.

ležimo. gledamo ed wooda. bela lugosi se valja po bazenu s plastičnom napuhanom hobotnicom. ona na mojem ramenu, njena ruka na mojem koljenu. pušim gledam belu, milujem ju. bela je u bolnici, osjećam laganu nervozu, njena ruka ide gore. bela je u krizi, ljubi mi trbuh. bela urla, udara glavom u zidove, u zagrljaju smo, nestaje odjeća s nas, penje se na mene, ulazim u nju, bela izlazi iz bolnice, okrećemo se, ona dolje, ja gore, nakon par minuta silazim, spuštam se na leđa, pušim cigaretu, uzimam leffe sa stola, otpuhujem dim, njena glava na mojim prsima, bela hoda s balonerom, miriše ružu, odlazim u zahod, češem se po glavi, gledam ogledalo, brojim sjećanja po rukama i prsima, zvuk iz sobe je tih, gledam dokumente, gledam folije, gledam celofane, gledam ogledala, držim se za glavu, brišem suzu koja curi iz lijevog oka obrazom, gledam uspomene u ogledalu, ne sjećam se na što me podsjećaju, češem se po ramenu ulazim u sobu, grlim ju, ljubim grudi, butine, koljena s ožiljcima, vrat, grickam uho, škakljem. smije se, bela sjedi u naslonjaču. zastanem, ona me gleda bistrim očima i bijelim osmijehom. spuštam se. liježem kraj nje, moja glava na njenim prsima, gledam preko njenog koljena gdje je uspomena u televiziju, ona me miluje, bela umire, ona ne vidi da mi iz lijevog oka klizi suza.

- što se događa s nama, pita, gleda s cigaretom, bez nje, gleda u oči, u stranu, pita, odustaje.
- unimatričnost, kažem gledajući preko njenog plavog čuperka nebo iza, iznad nje.