Sve rjeđe do prodavaonice. Mnogo toga što je nekad bilo i sada je, ali drukčije. Došlo takvo vrijeme da mnoge stvari kupujem online, i onda uvijek pomalo strepim: kakvo će to biti, hoće li biti ono što sam želio, možda neće valjati? Htio danas kupiti košulju, gledam na monitoru koja bi mi odgovarala, na stolu mi je kreditna kartica, jedna mi se košulja svidjela, kupujem je. „Naša prodavaonica nije nigdje, naše proizvode ne možete isprobati u radnji, naše prodavače nećete vidjeti, mi ćemo vam sve dostaviti na vašu adresu, ako vam se naša roba ne svidi možete nam je vratiti”. 

Moji roditelji ne bi vjerovali da je ovo slika iz stvarnosti, vjerojatno bi me opet ružili, „previše čitaš stripove, a i te čudne pisce, pa svašta izmišljaš”. Nije ni meni ta stvarnost po volji. Htio bih da kupim kompjuter, televizor, mobitel, mašinu za veš ili bilo što, htio bih da to uključim i da radi! Htio bih kada pritisnem dugme da na televizoru bude neki zanimljiv program, štampač da štampa, a mašina za veš da pere. Ne, nego kupujem „polugotove proizvode”, pa moram prvo satima čitati rogobatno, tehničkim, meni teško razumljivim jezikom napisana uputstva, kupovati dijelove koji nisu bili uračunati u početnu cijenu, onda zvati prijatelje ako imaju vremena da mi pomognu, ponovo gnjaviti nekog rođaka, ako mu već nisam dodijao preko svake mjere ili dodatno platiti profesionalcu da spravu instalira. Ili je vraćati sa svim komplikacijama koje to prate. 

Sve pritisnem kako treba, odgovorim kao što sam uvijek odgovarao, hoću da dobijem što sam uvijek dobivao, nadao se da će sve biti u redu, kad ono – nije. Taman se naviknem na jednu spravu, a oni je zamijene novom, kažu boljom mašinom. Ona stara, ljubazno obavijeste, više nije u opticaju. 

Pomislim: nove tehnologije su zavjera protiv čovječanstva. A i način da stariji svijet isključe iz svijeta. Služe se ljudi tim spravicama iz nužde ili poradi kakve nevolje. Život nam s njima nije jednostavniji, nego kompliciraniji, skuplji i hladniji. Možda zato gunđam protiv svih tih napredaka i sve boljih sprava, a još kažu da nas nove promjene očekuju. Nove komplikacije. 

E zato jednostavno ništa ne kupujem ako ne moram, a kad me pitaju imam li mobilno ovo ili ono, lijepo kažem: nemam. Mene, iskreno, sve ove sprave plaše, a plaši me i nebriga mnogih za bližnje i svijet u kojem žive, kao da napredujemo ka nekom uređenom svijetu užasa i nepovrata, u kojem će iz svijeta mašina uvijek verglati dosadna muzika za dugih čekanja i stizati ledeni odgovori o nuždi poštovanja uputa. A sve je počelo davno, sa izumom samoposluga, kada su kupci počeli obavljati poslove prodavača, pa sami slagati robu u svoja korpe, poslije i sve skenirati i plaćati, možda će jednom i robu koju kupuju proizvoditi i plaćati vlasniku prostora gdje je roba proizvedena.

Vjerojatno s dobrim razlogom pomislim: kada čovjek prestane razumijevati nove tendencije i izume u svijetu, nije mu više mjesto u tom svijetu. Kada se to naokolo, u vlastitom svijetu desi, postane stranac i „bivši” u svom vlastitom svijetu. Promjena je dolaženje novog i znak nestanka starog. Tamo gdje je nekada bilo moje dvorište sada je nova, velika zgrada. Tamo gdje sam stanovao preuređeni su stanovi i novi stanari. Pomrli moji pioniri, izviđači, udarnici; komunisti postali nacionalisti, ateisti vjernici; dogmati samo promijenili dogmu. 

Svjedočio je ovaj čitatelj knjiga i posjetitelj kina u životu kraju mnogo čega: kraju komunizma, jedne ideologije, jedne zemlje, mnogih profesija, promjeni načina snimanja filmova, nestajanju tiska, trijumfu šahovskih mašina, pojavi još pametnijih, vještačkih umova, koji će možda uskoro stvoriti od ljudi neovisna a nadmoćna bića, sve mu jača bila zebnja da će nestati i jezik na kojem piše i sve rjeđe govori, sve je manje onih koji o tom jeziku brinu i u njemu sebe iskazuju, a i alkohol se pije sve manje. Edip je danas znan kao psihijatrijski slučaj, kao poremećeni momak zaljubljen u majku, Kasandra kao nepouzdana prognozerka u više oblasti, Afrodita je silikonska zvijezda estrade, Dionis naših dana je nezaposleni veseljak, propalica i pijanica, pa završi na klinici za ovisnike ili u vlastitoj bijedi, Prometej bi zbog svojih slobodarskih ideja svuda dobio otkaz na poslu, Sizif bi na istom poslu zbog svoje upornosti, izdržljivosti i strpljenja bio pohvaljen, a u Zeusovoj kompaniji unaprijeđen. Sve što je bilo još uvijek jest, ali drukčije u našem „vrlom, novom svijetu”.

Jean Jaques Rousseau je bio jedan od mislilaca koji nije bio oduševljen tehničkim napretkom, jer je smatrao da njemu ne ide uz bok i moralni napredak. U 20. stoljeću postalo je jasno da je pobjeda razuma i napredak tehnike omogućio mnoge olakšice u našim životima, ali je taj trijumf praktičnosti, korisnosti i životne ugodnosti, ujedno bio praćen i napuštanjem „pitanja uma”, sve prisutnijom površnošću i sve očiglednijim otuđenjem i pomanjkanjem istinske komunikacije, no možda ništa bolje mnogi nisu ni htjeli ni željeli. 

Sve je u ovom našem svijetu promjena sada drukčije u odnosu na prošla vremena. U djetinjstvu sam slušao bajke o mudrim starcima koji znaju Tajnu, a takve bajke ponavljane su u raznim pričama, filmovima i svjedočenjima, pa sam i sam vjerovao u mudrost koja dolazi s poznim godinama. A sada, kada i mene sustigoše godine, znam ovo: u jednom trenutku dosegneš zrelost, sve razumiješ, sve ti je jasno, a onda svjedočiš novim, sve bržim i bržim promjenama i na kraju živiš u svijetu koji se toliko promijeni i toliko je različit od onoga što si smatrao „normalnim”, „vrijednim” i „svijetom” da ti je najbolje ništa ne reći ako nećeš da te proglase za staru budalu, kojoj ništa nije jasno. 

Kada čovjek ostari mnogo toga on više ne može prepoznati, a ni usvojiti. Mlađima sigurno novo doba ne izgleda kao meni, možda im se sviđa, sve im to odgovara, a njih se pita, ovaj svijet nije više moja, nego postaje njihova briga. Zato mi je jasno da i sam u ovim mojim odmaklim godinama naprosto ne razumijem najbolje što se događa, ali mi je i dalje savršeno jasno: gotovo sve je drukčije, ali je život srećom i dalje život. Pritom osnovno pitanje ostaje služe li svi ovi tehnički surogati nama ili mi, kupci, služimo proizvođačima kojima je najbitniji profit, premda njihove reklame kažu drukčije.

Ušao sam u svijet u jednom, otići ću iz njega u potpuno drukčijem svijetu. Sjećam se onoga što više nije, ali živim s onim što jest. Gotovo sve je ovdje i sada drukčije nego što je bilo tamo i onda. Život je sve promijenio. Polovinom prošlog stoljeća ljudi su mnogo gledali sve što je prikazivano na „malim ekranima”, pitali se što su radili prije nego što je televizija postala dio kućnog rituala i pokućstva. Danas bi se mogli upitati što su znali prije izuma interneta. Sprave koje nas obavještavaju, zabavljaju i zavaravaju. A ima i skupih satova, koji su stvar snobizma i prestiža, skupih, preskupih satova koji pokazuju isto vrijeme kao i svaki drugi, ali njihovim vlasnicima vrijeme baš i nije najvažnije. 

Mnogi proizvodi nas odvode od nas samih. Mislimo da nam služe, a donose najveću korist svome proizvođaču, odnosno prodavaču. Neki su jako zavodljivi demoni potrošnje, neki nam kao pomažu i služe nam, a zapravo nas porobljavaju i pljačkaju, čine svoje stalne mušterije površnima i neobrazovanim ovisnicima, mnoge stvari ljudi po načelu konzumerizma kupuju jer ih i drugi kupuju, neki mediji nas neprekidno kljukaju ideološki obojenim informacijama, nude nam svoje stavove umjesto činjenica, pristranost umjesto slike događaja, pa ne razlikujemo istinu od privida, a presudno je odvajanje subjekta od njegovih temeljnih interesa, od brige o vlastitom i komunikacije s Drugim. 

Sprave koje nam olakšavaju život i s kojima komuniciramo kontroliraju nas, a odvajaju od nas samih i naših bližnjih. One su trijumf umrežene moći i kapitala (moći kapitala), a abdikacija humanističkih ideala i vrijednosti. Svijet potrošnje nas je uvjerio da bez svih tih sprava ne možemo. Uvjeravao nas da nam te sprave služe, a sve više mi njima služimo. Postali smo ovisni o njima, a ni jedna ovisnost nije bez posljedica. Baš kao u slavnom poglavlju o odnosu sluge i gospodara u Hegelovoj „Fenomenologiji duha“. Zarobile nas naše ugodnosti. Kako se to lijepo, starinski kaže: otuđile nas od drugih i od nas samih. Ili, s naglaskom na praktičnoj strani problema – dobra je sprava koja nam služi, loša ona kojoj služimo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.