Moj prijatelj Đuro je genijalac. Moj privatni genijalac- tako ga zovem, ali on to ne zna ... da se ne bi umislio.

Đurina priča je klasična: dijete iz totalno bogate, fine obitelji. Uvijek imao sve, ali jebi ga, život mu nekako skrenuo na "drogeraški" put i tu je zapelo. Imaš ljudi koji probaju sve droge, čak se redovito povremeno drogiraju, ali nikada ne postanu ovisni. Đuro nije bio takav. Bio je srčana osoba, tip ljudi koji se cijeli predaju onom što rade. U svijetu droge to se zove megaloman iliti čovjek koji ne vidi smisla u mjeri ili granici nego stalno i uvijek hoće još.

Još u srednjoj školi igrali smo se igre "ko može više popit". Igra je jednostavna, nema puno pravila, manje-više svi su ju jednom igrali. Nedavno mi je Đuro priznao da je znao totalno popizdit kad bi mu neko rekao da ja mogu popit više od njega ... a žensko sam! Al to su bile druge furke - Morrison, Hendrix, Joplinka. Tad se cugalo, a vikendom bi se znao popušit i pokoji džoint. Uglavnom smo se trudili pobijediti u spomenutoj igri, bježali sa satova i sanjali kako ćemo jednoga dana živjet ko Morrison.

U međuvremenu smo odrastali. Počelo se brijat po partijima. Bomboni, speed i slične stvari. E, u to vrijeme Đuro je nekako naletio na žuto i ,što bi se reklo, život mu je krenuo stranputicom. U početku je, kako to ide, vukao žuto na nos. Vikendom. Povremeno. Pa malo češće. Ubrzo se htio "pripucat u venu". To je i napravio. Prvi šut dala mu je stara, poznata gradska džanerica. Zvali su je Vaginica, nemam pojma zašto. I Vaginica i njezina sestra, nadimkom Rupa, bile su ovisnice već dobrih petnaestak godina. Zbog tog prvog šuta, i nenadjebivog osjećaja, Đuro se nastavio pucati u venu. I opet, ispočetka nešto rjeđe, a onda sve češće i češće. Dok se nije totalno i kompletno navukao.

Onda je počeo i dilati, kako mu nikada ne bi nedostajalo žute radosti. Ušlagirao bi se, stavio kacigu na glavu i vozio se po gradu svojim skuterom. Ušlagiran. Sretan. Lud. Dovoljan sam sebi. Napustio je fakultet, napravio skandal, u vojsci, jer mu se nije dalo dizati u sedam, nositi pušku i brijati militarističke furke, pa ga je otpustilo iz vojske. Zaposlio se u skladištu neke robne kuće. Išli su mu na kurac svi ljudi koji su radili s njim, jer je, realno, bio pametniji od njih, iako je bio ovisnik. Gledao je te glupe face i zajebavao ih. Šta god mu je trebalo, ukrao bi iz skladišta. Krao je nemilice i tako naplaćivao svoje nezadovoljstvo.

Đurini roditelji bili su poznati odvjetnici. Imao je još i tri sestre i jednog brata. Svi su bili dobra djeca, još bolji studenti. Samo je Đuro bio drugačiji. Bio je "na svoju ruku". Brat mu je taman diplomirao. Na putu prema Zagrebu, na bratovu promociju, poginuli su mu roditelji i sve tri sestre. Na mjestu mrtvi. Udario ih kamion.