Sonata za čašu s ledom u D-molu
ritn by: Miss Eye
23. 02. 2004.
Sama u sobi. Zveckanje leda u čaši vina. Dva ujutro.
Barem jedan končić optimizma. Samo tračak bezbrižnosti ili nehaja pa da mirno legnem spavati, ali ...Ništa!
Iza mene je još jedan dan. Sasvim solidan. Pun radosti koja mi ne znači ništa ...
Sama sam, a ne bih to htjela biti. Imati nekoga pored sebe ... ne znam kako ... ako to nije On. Ne bih bila dobra u ulozi bilo čije djevojke. Lakše je slušati kockice leda kako se sudaraju jedna s drugom pa se, držeći za ruke, vrte u krug i odbijaju o rub čaše. Ispijajući još malo vina, pozdravljam njihov ples. U pauzama, između gutljaja, lagano tresem čašu i stvaram kvazi-kompozicije na svojem improviziranom instrumentu.
Prijatelji. Dobrota. Smijeh. Sunčan dan. Iskreni pseći pogled. Blizina proljeća. Sve je ništa ... zbog Njega ...
Želim nešto napisati. Izreći smrtnu kaznu. Njemu. Pogubiti ... Njega. Osloboditi sebe. Ali ... večeras ne ide. Prazna sam. Sama. Pobijeđena vlastitom nemoći. Uplašena tuđim mišljenjima.
Tragam za sitnim, krupnim, bilo kakvim znakovima. Za praznovjernim nagovještajem skorog uspona. Tražim tajno značenje u slučajnim pjesmama s radija, odgovore upućene baš meni. Pokušavam naći simboliku u sjenkama na zidu, dati im život.
Znakova nema. Ionako bi ih dim cigareta istjerao van, kroz prozor moje male sobe. Na radiju samo vijesti, suhoparni glasovi. Osjećam gađenje i nervozu. Poneka glupa pjesma. Iritantna opera. Izvještačena duhovitost voditelja neke dosadne emisije. A i sjenke na zidu, večeras su beznačajne, dosadne, beživotne ...
Ja sam tu. On je tko zna gdje. Ne želim ni znati. I bolje da ne znam. Mi smo Rubickova kocka koju nikad, jebeno nikad, neću uspjeti složiti. Ionako mi nikad nije bila jasna korist te glupe igračke. Led u čaši se otopio. Praznina u meni stoji netaknuta. Kao prazna kutija iz koje su izvađeni naši isprepleteni prsti, odlomci njegovih rečenica, čelo na čelu, oči u očima, njegova prisutnost, On ... Ničega više nema. A sve mi je potrebno. Sada, u ovom trenutku, i sutra, uvijek!
Sipam još vina i stavljam led. Još jednom čašom zalit ću groblje naše ljubavi (čega god!). Još nekoliko cigareta, još malo svirke na improviziranom glazbalu, dok se led ne otopi, a onda ću pokušati zaspati.
I oči mi se već sklapaju. Umorna sam. Teška mi je ta prazna kutija u meni.
Samo da prođe ova noć. Što prije. A sutra, sutra je novi dan.
Možda ga sutra prestanem voljeti ...
Barem jedan končić optimizma. Samo tračak bezbrižnosti ili nehaja pa da mirno legnem spavati, ali ...Ništa!
Iza mene je još jedan dan. Sasvim solidan. Pun radosti koja mi ne znači ništa ...
Sama sam, a ne bih to htjela biti. Imati nekoga pored sebe ... ne znam kako ... ako to nije On. Ne bih bila dobra u ulozi bilo čije djevojke. Lakše je slušati kockice leda kako se sudaraju jedna s drugom pa se, držeći za ruke, vrte u krug i odbijaju o rub čaše. Ispijajući još malo vina, pozdravljam njihov ples. U pauzama, između gutljaja, lagano tresem čašu i stvaram kvazi-kompozicije na svojem improviziranom instrumentu.
Prijatelji. Dobrota. Smijeh. Sunčan dan. Iskreni pseći pogled. Blizina proljeća. Sve je ništa ... zbog Njega ...
Želim nešto napisati. Izreći smrtnu kaznu. Njemu. Pogubiti ... Njega. Osloboditi sebe. Ali ... večeras ne ide. Prazna sam. Sama. Pobijeđena vlastitom nemoći. Uplašena tuđim mišljenjima.
Tragam za sitnim, krupnim, bilo kakvim znakovima. Za praznovjernim nagovještajem skorog uspona. Tražim tajno značenje u slučajnim pjesmama s radija, odgovore upućene baš meni. Pokušavam naći simboliku u sjenkama na zidu, dati im život.
Znakova nema. Ionako bi ih dim cigareta istjerao van, kroz prozor moje male sobe. Na radiju samo vijesti, suhoparni glasovi. Osjećam gađenje i nervozu. Poneka glupa pjesma. Iritantna opera. Izvještačena duhovitost voditelja neke dosadne emisije. A i sjenke na zidu, večeras su beznačajne, dosadne, beživotne ...
Ja sam tu. On je tko zna gdje. Ne želim ni znati. I bolje da ne znam. Mi smo Rubickova kocka koju nikad, jebeno nikad, neću uspjeti složiti. Ionako mi nikad nije bila jasna korist te glupe igračke. Led u čaši se otopio. Praznina u meni stoji netaknuta. Kao prazna kutija iz koje su izvađeni naši isprepleteni prsti, odlomci njegovih rečenica, čelo na čelu, oči u očima, njegova prisutnost, On ... Ničega više nema. A sve mi je potrebno. Sada, u ovom trenutku, i sutra, uvijek!
Sipam još vina i stavljam led. Još jednom čašom zalit ću groblje naše ljubavi (čega god!). Još nekoliko cigareta, još malo svirke na improviziranom glazbalu, dok se led ne otopi, a onda ću pokušati zaspati.
I oči mi se već sklapaju. Umorna sam. Teška mi je ta prazna kutija u meni.
Samo da prođe ova noć. Što prije. A sutra, sutra je novi dan.
Možda ga sutra prestanem voljeti ...
priča je savršena
svaka čast
nekako tako se i ja osjećam tako da te potpuno razumijem