Na dan 19. travnja obilježavamo obljetnicu smrti dragog kolege, splitskog novinara, satiričara, književnika i prvaka obaju svjetova u piciginu Ćiće Senjanovića. Ćiću smo upoznali u Slobodnoj Dalmaciji, ali ono po čemu će ostati zapamćen nemjerljiv je doprinos satiri kojom nas je uveseljavao i obrazovao kultni splitski tjednik Feral Tribune. Na ovom mjestu donosimo dvije epizode čuvenog Dorinog dnevnika, koji je Senjanović iz tjedna u tjedan nekoliko godinama publicirao u Feralu, a Dorinu intimu ilustrirat ćemo fotografijama Luminove pošte, koju je Ćićo također objavljivao u Feralu.

KRIŽNA SLAVA

Jutros sam se probudila izvanstranački. I odmah su me stavili na listu. Bila sam druga, a poviše mene je bio jedan fini gospodin koji je djelovao dosta manijačno. Bilo nam je neugodno da je on tu poviše mene, pa smo se skinuli sa liste, a onda smo se oboje skinuli. Kad me ovakvu ugledao, on je najprije dao sve od sebe, a onda mi je dao i dva komplimenta. Kad sam došla kući, pokazala sam Bršljanu komplimente, on se oduševio. Molio me da mu dam jednoga, jer da ga želi dat susjedi Katici. Kako mu ja nisam vjerovala, otišli smo zajedno do Katice, a kad nas je ona ugledala, pravila se da je vjeroispovijest. Na glavi je držala cjediljku, tako da su joj kroz one rupice ulazile samo parcijalne spoznaje koje su se u glavi ispreplitale, da bi na kraju izlazile na usta kao siječanjski manifest za dvije osobe. A rožadu je častila kuća. Tako je jedna moja prijateljica imala izvanbračni odnos s imunološkim sustavom i kad se to doznalo, njegova joj je supruga svašta izgovorila.

Iz Luminove pošte (FOTO: Feral Tribune)

Čak su se našli učetvero i pokušali izgladit stvar, ali je prijateljičin muž sve upropastio kad je kazao da neka djeca žive s njima, a da zauzvrat ne traži ništa osim nagrade Porin za najizražajnijeg dijabetičara. Kad se to nekako izgladilo, ona se zaručila za inicirajuću kapsulu i to je trajalo sve dok nije došlo do opaljenja. Poslije doručka sam išla prošetat uzicu za psa. Svi su me zaustavljali i govorili: “Gospođo, odvezao Vam se pas”, a ja sam se pravila da ih čujem. Najinteresantnije je bilo kad bi uzica stala lajat. Onda bi se okupile gospođe i pitale me: “S čime je hranite?” i “Je li Vam cijepljena?”, a ja bi uzicu podigla u ruke, gladila je i govorila: “Ne znaju ljudi ni ciklame kolike vatre gore u krigli, prolaze oblaci, dolaze brda, još samo makovi nisu stigli. A Jagoda djevojka nasred polja, makove gleda, pa se smije, svi su već na polju bili, jedini Ćopic došao nije. A onda negdje izdaleka stižu Stric, Mačak i onaj poljar, za njima gazi Nikoletina Bursać, do njega skakuće Saša Kopljar. Zatim na kraju pristiže Ćopić, do njega jaši Goran Vežić, u ruci drži koplje od drva, uz njega sniva Ježurka Ježić. A Branka Šegvić trče po stazi, iz njenih usta bujica teče, grli Ćopica, pa mu citira godine njegove magareće. Ćopic je sluša i sluša, pa odjednom zaviče: ‘Dosta!’, krene do rijeke i onda se baci s jednog običnog kamenog mosta.” 

 
Još malo iz Luminove pošte (FOTO: Feral Tribune)

 

TREN U TAK 

Jutros sam se probudila sva u suzama. Bile su to suze moje susjede Klotilde. Ona me je obrisala podlakticom, uzela olovku i stala pisati, a ja sam se pomicala s njezinom rukom i gledala šta piše. Ona je jecala i pisala: “Dragi moj Fulgencio, onog trena kad si kazao da je među nama svršeno sve, ja sam se osjećala, da bih tek nakon toga shvatila svu njihovu dubinu, a osjećaji su na nekim mjestima išli do samog dna, a već u sljedećem trenu bi izvirili iznad površine kod koje se osjećala izvjesna napetost. To je, dakle, ta površinska napetost o kojoj su nam govorili u školi i baš mi je drago da sam je upoznala. Bila je vrlo ljubazna, ali sam osjetila da je nekako napeta. Sigurno je nešto mučilo. No, u tom trenutku nisam mogla vodit računa o njoj, jer sam neprekidno razmišljala o nama, o tome gdje sam pogriješila, gdje sam pogodila, a gdje sam bila tik do. Čak sam poslije doznala da je tik do izlazio s površinskom napetošću. Znaš, ako bih se sad vraćala unatrag, sigurno bih negdje udarila, jer glupo je ići natraške. Meni je moja baka znala reć: ‘Ćerce, lako je past, ali se triba znat i useknit.’ Vidiš, mene uvijek začuđuje ta narodna, ta iskonska mudrost, koja čovjeku pomaže da se bez ožiljaka izvuče i iz najtežih reminiscencija. Inače, kad razmišljam o tebi, onda se ne mogu načudit sebi. Ja priznajem da sam kreten, ali me to ne opravdava.

(ILUSTRACIJA: screenshot Feral) 

Dugo sam te promatrala i došla sam do zaključka da zaključci ne pomažu. Jer to šta si ti emocionalni invalid, to je zakonom dozvoljeno, ali to šta sam se ja nadala da je invalidnost izlječiva, e to je već pomalo strukturalno. Zato oprosti za sve moje pokušaje, za sva moja nadanja i protezne dodatke, jer kad bi od iskazane ljubavi mogli rasti udovi, onda nitko ne bi imao manje od dvije noge, a ti bi ih, dragi moj Fulgencio, imao bar stotinu. Znaš, jutros sam se isplakala, obrisala sam suze, a u suzama mi je bila i susjeda Dora. Evo je sada na mojoj podlaktici, gleda ovo šta ti pišem i govori mi: ‘Ej, budalo, stani malo, daj se hitno opepeli, gle plodova oko tebe, svi crveni, zreli!’, a ja se pravim da je ne čujem, razmišljam o jednom Fulgenciju i baš bih voljela da mi se vrati, bez obzira s koliko nogu, može i bez ruku, samo da dođe, da ga poljubim između oka i obližnjeg dućana, a onda da prošetamo po površinskoj napetosti s laganim otklonom prema nama.” Kad je završila, rekla sam joj: “A, Klotilda moja, jesi li ti na teškim drogama?”, a ona mi je odgovorila: “Počela sam s marihuanom, onda prešla na heroin, pa na kokain, a sada sam ti na ljubavi.”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novi list/BH Dani