Prije nekoliko dana, u ponedjeljak, 28. listopada, navršila se 40. obljetnica prvog broja Ferala, jednostranične satirične rubrike tadašnjeg splitskog tjednika Nedjeljna Dalmacija, koju su uredili 24-godišnji studenti splitske elektrotehnike Viktor Ivančić i Velimir Marinković. Nije to, istina, bio prvi Feral: godinu ranije, na poticaj urednika Zorana Ercega, prilog je osmislio i nekoliko brojeva uredio budući satirički mag Đermano Senjanović Ćićo. No kada je Ćićo, ljut zbog uredničkih pritisaka, otkazao suradnju, Erceg je u Nedjeljnu Dalmaciju pozvao Ivančića i Marinkovića, urednike tadašnjeg studentskog lista FESB koji je upravo dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a... 

NAJBOLJIH 20: Feralove naslovnice koje će se pamtiti

INTERVJU – PREDRAG LUCIĆ: "Tuđman nije shvatio da se sa srpskim šovinistima sprdamo zbog onoga što im je zajedničko s hrvatskim i sa svim ostalim šovenima"

INTERVJU - BORIS DEŽULOVIĆ: "Hrvatska će za 20 godina izgledati isto, samo gore"

Mogli bismo sad objašnjavati što je to SKOJ, tko su njegovih “sedam sekretara” i zašto se u socijalizmu baš po njima zvala ugledna nagrada za talentirane mlade ljude, ali bili bi to, daleko bilo, Markovi konaci onih koji predugo pamte ... Elem, kako bilo, četrdeset godina kasnije, proteklog ponedjeljka, u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, bivši i nezavršeni student elektrotehnike Viktor Ivančić, zajedno s bivšim i nezavršenim studentom povijesti umjetnosti Borisom Dežulovićem, uz povjesničara i pisca Dragana Markovinu te profesora književnosti i pisca Nebojšu Lujanovića – svi vođeni pouzdanom moderacijom splitske dramaturginje Karle Leko – govorio je o onome što je začeto tog 28. listopada 1984. godine na jednoj od posljednjih stranica Nedjeljne Dalmacije: o satiričko-političkom fenomenu Feral Tribunea, i jednome od njegovih literarnih uporišta, četrdeset godina starom devetogodišnjem rugalici Robiju K iz 3a razreda. Koji dan kasnije, Ivančić je tim povodom dao i intervju za Lupigu.

U splitskom HNK govorilo se o onome što je začeto tog 28. listopada 1984. godine (FOTO: HNK Split/Marita Bulimbašić)

Prošlo je nekoliko trenutaka - četrdeset godina naime - od prvog broja Ferala koji si potpisao, zajedno s Velimirom Marinkovićem. Obljetničko pitanje ne može se izbjeći: kakva te razmišljanja i osjećaji obuzimaju dok razmišljaš o ta četiri desetljeća, i o ulozi Ferala u njima? Nedavno si, recimo, proglašen vođom sumnjive sekte "viktorijanaca". Trebalo je to zvučati posprdno, ali čini se da je autorici kovanice promaknula njezina vlastita, očito nehotična paralela s "krležijancima"; tim više što obje te „sekte“ dijele slična uvjerenja: antimilitarizam, antinacionalizam, kozmopolitizam, privrženost dobrom stilu, lijepom pisanju i velikom smijanju. Nije li, dakle, da te hvale i kada te žele kuditi?

- Dobro se osjećam u vezi Ferala. Spokojan sam. Sjećanja na taj period kod mene izazivaju mnogo više zadovoljstva nego loših emocija. Učinili smo dosta grešaka koje s ovim iskustvom vjerojatno ne bismo ponovili – a kad to kažem, ne mislim na „greške“ kakve nam obično drugi pripisuju, nego na neke druge – ali mislim da smo dali sve od sebe i napravili nešto vrijedno. Osim toga, u jednom smo se mračnom dobu, po mome mišljenju, ispravno postavili, dakle, nasuprot više-manje svemu ostalome. To je pozicija koja te s jedne strane izlaže mnogim rizicima i pritiscima, pa onda i stavlja pred kušnje, ali s druge te jača, ako uistinu vjeruješ u ono što radiš. Kod nas je prevagnulo ovo drugo. Znam da je uvid pomalo perverzan, ali smatram da su oni bezbrojni pokušaji da se Feral zgromi i ukloni s lica zemlje učinili Feral boljim. Malograđani to ne opraštaju ni u postmortalnoj fazi. Autoricu termina „viktorijanci“ ne krasi naročita pamet, tako da ni etiketu ne treba shvaćati ozbiljno. Ali točno je: budući da nastupa u ime sve širega kluba salonskih nacionalista, većinu njenih pogrda razumijem kao pohvale. Pritom su naročito komični razmjeri značaja i utjecaja koje mi bez ikakvih osnova pripisuje. Kod čuvara nacionalnih interesa paranoja je prirodno agregatno stanje duha.

Prisjeti se tog vremena, polovine osamdesetih. Imao si 24. Kada se svjedoci danas prisjećaju, često se nađemo zapljusnuti ružičastom nostalgijom za izgubljenom mladošću. Kako se ti sjećaš tog vremena, a kako samoga sebe?

- Bilo je to šizofreno razdoblje, kada je službeni socijalistički poredak na nizu bojišta nasrtao na sama sebe. Otvarali su se neočekivani prostori slobode, a istovremeno si mogao gadno nastradati zbog potpune banalnosti. Nije više bilo vrhovne moći s kapacitetom da kontrolira cjelokupno društvo. Onda je u igru ušao nacionalizam, isprva generiran iznutra, i vrlo brzo je postalo jasno da će se, umjesto uklanjanja dotadašnjeg demokratskog deficita, dogoditi regresija. Kada je minimalizirana razlika između etničkog i političkog, jednopartijski se sistem zapravo srozao na višestranačje, s partijama koje su se međusobno razlikovale samo po intenzitetu obožavanja i religioznog tretmana nacije. U tim okolnostima sam svoj profesionalni put tražio skupa s onima koji nisu prihvaćali sakrament bespogovornog pripadanja. Tako je nastao Feral kao samostalni list.

U prvom broju Ferala objavljena je "Militaristička brojalica" Robija K. iz IIIa. Ta brehtovska pjesma danas je nezaobilazan dio alternativnog kanona južnoslavenske književnosti. Kako je nastala? Kakva te atmosfera, koji neposredni povod potaknuo da tada, u sigurnoj zemlji jako udaljenoj od svakog rata, napišeš pjesmu koja smrdi na vojsku kao da je danas napisana?

- To je zapravo bila klasična antiratna pjesmica, bez proročanskih primisli, a stjecaj prilika je učinio da se čita kao anticipacija tragedije koja nas je samo nekoliko godina kasnije zadesila. Teško je iz naknadne perspektive jasno procijeniti udio najcrnjih slutnji u poticaju za pisanje, mada sasvim sigurno postoji. Inače, ta je pjesma plod kolektivnog rada. Za prvi broj Ferala u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji uglavnom smo donijeli materijale iz studentskog lista FESB, pa onda i taj song. Sigurno je da sam ja napisao nekoliko kitica i smislio pseudonim autora – Robi K. – no mislim da su kod konačne verzije pripomogli i drugi. Kasnije smo taj metod rada razvili još više. Negdje u onih pet knjiga Robija K., recimo, nalazi se i jedna kolumna koju je napisao Boris Dežulović, a on kaže da ga čini ponosnim što ja ne znam koja je to. I stvarno ne znam.

Nema veće utopije od pravednog kapitalizma (FOTO: HNK Split/Marita Bulimbašić)

Danas je Feral Tribune počasni eksponat u muzeju slobode koji nikad neće biti otvoren. Poznato je, međutim, da ne voliš muzeje i spomeničke okamine. Vidiš li živo nasljeđe Ferala danas? Gdje vidiš njegov ljekoviti, buntovni i slobodarski utjecaj, ako iz pristojnosti ne spominjemo političke kletve što ih na presicama prosipa Ivan Penava?

- Postavili smo neke kritičke standarde koje će u najmanju ruku biti teško zanemariti, usprkos trudu da ih se prepusti zaboravu ili krivotvori. S druge strane, razvoj medijske industrije ne ide na ruku profesionalnom novinarstvu – vidim to kao dvije krivulje koje putuju u različitim smjerovima – pa je vjerojatnije da će se bunt i otpor o kojima govoriš događati izvan novinarskog polja. U tom smislu je „živo naslijeđe“ relativna stvar, ne računamo li žive feralovce koji i dalje pišu. Ne postoji danas konceptualno sličan medijski projekt, a možda i ne može postojati. Međutim, potreba ljudi da pokažu kako nisu kapitulirali pred silama vlasti je dosta žilava i džepovi otpora će bez sumnje nicati na nepredvidivim mjestima. Utoliko „naslijeđe“ – ako to nije pretenciozan izraz – vidim na nekim marginalnim portalima, u nekim filmovima, u nekoj angažiranoj glazbi … gdje prepoznajem sličnu slobodarsku crtu, kao što smo se i mi, uostalom, oslanjali na kritički duh svojih prethodnika.

Kako bi Feral pratio rat u Ukrajini i rat Izraela protiv Palestinaca i Libanona, te odnos hrvatske politike prema tim ljudskim klaonicama?

- Potpuno različiti kriteriji prema Rusiji i Izraelu svjedoče o kontinuitetu bijede službene vanjske politike. Ona je bez ostatka vazalska. Do mjere da bi umjesto nadležnoga ministarstva i mreže diplomatskih predstavništava bilo dovoljno imati e-mail adresu na koju će se zaprimati direktive iz centara moći tzv. Zapadnog svijeta. Ušteda bi bila ogromna, a učinak isti. Tu još uvijek važi ona naslovnica od prije valjda tridesetak godina, kada smo ispod naslova „Najveći uspjesi hrvatske vanjske politike“ objavili golo dupe i na njemu jarkocrvene otiske par desetaka poljubaca. Ništa se u međuvremenu promijenilo nije.

Novinarstvo klasičnog kova na izdisaju je - osim, nasreću, u Hrvatskoj. Zaposlen si u novinama koje imaju paradoksalan vlasnički status, zasigurno jedinstven u Europi: to što su lijeve novine koje financira desna vlada još je najmanji paradoks Novosti, da ne ulazim u hrvatsko-srpsku nacionalnu traumu i finese odnosa HDZ-a i SDSS-a, a naročito ne u zakučaste tajne osobnih odnosa Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca. No usprkos svemu tome - ili baš zbog toga - Novosti uspijevaju ostati autonomne. Ima li načina da se u hrvatskoj javnosti pobijedi dominirajući i konstantan a zlonamjeran i neinteligentan desničarski pokušaj gašenja Novosti, jer, eto, "troše pare poreznih obveznika", te da ljudi napokon shvate kako je javno financiranje u kombinaciji s karakternim profesionalizmom jedini način da spasimo novinarstvo, pod uvjetom da to uistinu želimo? Ne bi li model financiranja Novosti mogao spasiti novinarstvo u cijeloj Europi, naročito u malim zemljama s malim tržištem, nesposobnim da održi medije nezavisnima?

- Negdje sredinom devedesetih godina jedan mali kulturni časopis iz Danske dodijelio je financijsku pomoć od po 5.000 dolara Feralu i beogradskom Vremenu. Pitao sam urednika otkud im taj novac, pa mi je rekao da je to suma koja im je preostala od godišnjih budžetskih sredstava za financiranje časopisa, a budući da su neprofitni, morali su ga utrošiti na smislen način, tako da podupiru nezavisno novinarstvo. Modeli, dakle, postoje odavno. Cijeli niz nezavisnih medija u zemljama sjeverne Europe, recimo, financiran je javnim sredstvima, s tim da vlast nema nikakav politički nadzor nad njima. Naposljetku, i HRT i švedska javna televizija financiraju se na više-manje isti način, pa ova druga nije propagandni servis vladajuće partije, a HRT jest. Ključno je da se razumije kako javni novac nije novac vlasti. U protivnome, imate politički uzurpiranu državu, odnosno imate Hrvatsku. Novosti izazivaju iritaciju jer su neplanirano iskočile iz kulturnoga geta, a k tome su i kritične prema vlasti. Isprva je bilo zamišljeno da one zadovoljavaju folklorne, komunalne i religijske potrebe srpske manjine, a ne da se ostvare kao „pravi“ tjednik; vlast od toga ne bi imala štete, a istodobno bi se pred europskim tijelima kitila lažnim demokratskim perjem. Sad je paradoks u tome što hrvatski nacionalisti ne bjesne na Novosti zbog viška, nego zbog manjka srpstva. Stvar je utoliko zabavnija što isti prigovor stiže i od srpskih nacionalista, poput gospođe koja upozorava na opasnost od najezde „viktorijanaca“. Odluči li hrvatska vlast, na inicijativu proustaških koalicijskih partnera, da se Novostima uskrate javna sredstva, potvrdit će svoje uzurpatorske apetite i usput žrtvovati liberalnu masku koja je premijeru tako dobro pristajala. Prema tome, u pravu si: budući da će na kapitalističkome tržištu profesionalno novinarstvo postupno erodirati, a na duži rok i nestati, model financiranja Novosti upućuje na kakvu-takvu perspektivu. Samo što bi na osnovu sadašnje greške u sistemu trebalo graditi sam sistem. U Hrvatskoj se to, naravno, neće dogoditi.

Je li politička satira u Hrvatskoj mrtav žanr, izuzmemo li gospodu u časnim godinama, poput tebe, Dežulovića i Tomića? U Srbiji, ne da se Zoran Kesić; ima li ovdje kvalitetnih mladih satiričara? I zašto ih je toliko malo?

- Dobri su mi Borna Sor i Domagoj Zovak, no i oni su postupno izgurani iz velikih medija … Sistem radi svoje, melje, drobi i čisti teritorij oficijelno shvaćene „javnosti“. Istini za volju, za razliku od Srbije, Hrvatska nije ni imala bogzna kakvu satiričnu tradiciju. Feral je ovdje bio više eksces, nego ishod neke ozbiljnije kulturne i kritičke prakse. Sada mi se, međutim, generalno situacija čini mrtvački ozbiljnom, a utoliko i opasnom. Možda je stvar i u duhu vremena, gdje se stanovita sterilnost podrazumijeva. Nedavno sam, na primjer, na barem deset portala pročitao usklično intoniranu vijest da je Kate Winslet u nekom filmu pokazala sise. Molim te lijepo! U doba moje mladosti takvo je iščuđavanje bilo nezamislivo. Novi puritanizam jako brzo širi fond nedopuštenog i nalaže smrknuti odnos prema skarednosti, pa onda i prema satiričnim pretjerivanjima. A i oglasna industrija, od koje mediji žive, snažno inzistira na svim vidovima korektnosti. Meni bi to, doduše, bio poticaj, ali više nisam u godinama kada se olako prepuštam entuzijazmu.

"Još uvijek važi ona naslovnica od prije valjda tridesetak godina" (ILUSTRACIJA: Feral Tribne)

Prije koju godinu rekao si mi da si "komunist". Kako je to - biti jedini komunist u Europi, pa još komunist kojega su komunisti htjeli baciti u haps, što bi vjerojatno bili i učinili da ih radnička klasa, zavedena od perfidnih buržuja, onomad nije razjurila s gradilišta besklasne budućnosti?

- To ćeš ti tek vidjeti koliko sam „jedini“, to su puste tlapnje koje sije propaganda klasnog neprijatelja … Ma gledaj, ja sam previše zatrovan ironijom da bi me mogla obuzeti borbena gotovost, a ni s uživljavanjem u utopije ne stojim najbolje. Međutim, nema veće utopije od pravednog kapitalizma. Nema veće prevare od predodžbe da model po kojem su uređena naša društva nema alternativu. Mi živimo u svijetu gdje je, na primjer, govor mržnje zakonom zabranjen, dok je eksploatacija zakonom zajamčena. Gdje je postalo normalno da se zbog interesa profita pokreću ratovi. Ne mogu se prisiliti da s nečim takvim budem suglasan. Iskreno, dakle, prezirem kapitalizam, smatram da njegovim „popravljanjem“ – čime se parlamentarna ljevica uglavnom bavi – kopamo sebi grob i vjerujem da je demokratski socijalizam moguć. Uz jednu napomenu: to što je demokratski, ne znači da prema kapitalistima i njihovim slugama treba imati milosti.

Iz tiska bi uskoro trebala izaći tvoja nova knjiga eseja o novinarstvu. Dosad je s tobom paradoks bio u tome što si, pišući o novinarstvu, svoje knjige naslovljavao s, recimo, "Zašto ne pišem i drugi eseji". Pa, kako će se zvati nova?

- Zvat će se „Poštena inteligencija“. Prvi dio knjige će činiti četiri teksta iz „Zašto ne pišem“, objavljena prije petnaest godina, ali ne i u Hrvatskoj, dok će se drugi dio sastojati od eseja koji su pisani kasnije.

Prema tvom scenariju sarajevski redatelj Dino Mustafić završava igrani film. Zna li se kad će pred publiku? Kako se zove, i što možemo očekivati?

- Scenarij sam pisao s Emirom Imamovićem Pirketom, na osnovu jedne novele iz zbirke „Radnici i seljaci“. Film je u završnoj fazi postprodukcije. Zove se „Paviljon“ i bavi se odnosom društva prema osobama starije dobi, ali – recimo to tako – na nešto aktivniji način nego što je to uobičajeno.

Za dvadesetak dana, 20. studenoga, splitski HNK prikazat će scensku adaptaciju Robija K. beogradskog redatelja Kokana Mladenovića. Jesam li dobro izračunao da će to biti četvrti izlazak Robija K. na kazališnu pozornicu: prvi Hasije Borić, drugi Peđe Vušovića, potom Marine Pejnović u Kerempuhu, i sad Mladenovićev? Prisjeti se tih predstava, i što očekuješ od Mladenovićeva postava?

- Sve je bilo na svoj način zanimljivo. Kod Hasije u sklopu vrlo popularnog „Feral Tribune Cabareta“, Pređo je Robija K. igrao kao monodramu, a Marina je u Kerempuhu napravila jako dobru predstavu, s prekrasnom Lindom Begonjom, koju su igrali preko šezdeset puta … Za predstojeću izvedbu sȃm tekst su zaista odlično priredili dramaturginja Karla Leko i redatelj Kokan Mladenović, splitski su glumci, koliko sam vidio, vrlo familijarni s tim jezikom i likovima, tako da im svima skupa držim palčeve. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNK Split/Marita Bulimbašić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"