Prošli tjedan je u 434. izdanju „Prime Timea“ svoj odlazak najavio i detaljno objasnio Domagoj Zovak, koji je uz Bornu Sora bio jedan od dvojice kreatora i voditelja te jedine doista vrijedne i duhovite satirične emisije u Hrvata. Svaki redoviti gledatelj „Prime Timea“ je tijekom godina razvio veći afinitet prema jednom iz dvojca koji je kormilario ovom emisijom, a moj osobni favorit je definitivno bio Zovak iz niza razloga, od kojih su možda i najvažniji bili njegova iskrenost i poštenje.

U Republici Hrvatskoj, državi koja je nastala zahvaljujući masovnom okretanju kaputa 1990. godine, iskrenost i poštenje nikad nisu bili na cijeni. Baš obratno, uvijek se više cijenilo laganje i taktičko prešućivanje, baš u skladu s izjavom Dunje Ujević, jedne od omiljenih medijskih djelatnica Franje Tuđmana, koja je devedesetih ponosno deklarirala da će pisati i laži ako je to u interesu Hrvatske. Danas se više toliko ne laže u interesu Hrvatske, gotovi su, srećom, ti “dani ponosa i slave”, već se pretežito laže i prešućuje u korist vlastitog materijalnog interesa i društvenog statusa. 

Zovak je od toga nekim čudom bio operiran, što ga je, uz njegov oštri smisao za humor, veliko znanje, širinu interesa, spisateljsku sposobnost i zapravo fantastičan izvedbeni talent, činilo najboljim hrvatskim satiričarom. Po mom sudu, njegov je satirični talent nadilazio granice Hrvatske te ga, uz legendarnog Jona Stewarta, Stephena Colberta iz perioda „The Colbert Reporta“ i Haralda Schmidta iz faze kada je na njemačkom SAT1 vodio svoj talk show, ubrajam u ljude koji su me, kad se sve uzme u obzir, najviše nasmijali u životu. Čak bih ga stavio i iznad Zorana Kesića, koji je neupitno majstor satiričkog zanata, te uz bok Feral Tribuneu.

Hrvati doista jesu nacija koja ima problema sa smislom za humor, o čemu svjedoče uspješne karijere Zorana Šprajca, Luke Bulića i Željka Pervana, tako da je odlazak Zovka iz "Prime Timea" još jedan pokazatelj kako od famozne “hrvatske države”, tog “ostvarenja tisućljetnog sna”, ne treba previše očekivati, jer inače bi Domagoj Zovak u njoj bio neupitna zvijezda s emisijom na televiziji s nacionalnom frekvencijom, emisijom koju prati i odgovarajući produkcijski budžet, što bi uključivalo i „writer’s room“, dakle stalne i lijepo plaćene suradnike na scenariju, što je standard kod sličnih emisija vani. 

Kod nas je to naopako, Zovak je godinama manje-više sam pisao sve scenarije za svoja izdanja „Prime Timea“, održavajući zavidan i novinarski i satirični nivo, a na kraju je čak došao do toga da sa strane radi neki sezonski posao u nekakvom skladištu u Njemačkoj da bi mogao financirati vlastitu obitelj i još malo ostati u „Prime Timeu“.

To o honorarnom radu u skladištu znamo jer je Zovak i u svojem oproštaju od „Prime Timea“ bio za hrvatske prilike opet nevjerojatno iskren i pošten. Objasnio je da više ne može raditi „Prime Time“ jer je našao posao na portalu Nove TV, a oni su mu saopćili da će “biti nezgodno“ ako ovdje izrazi „neki stav koji je suprotan redakcijskom”, pa stoga mora izabrati. 

Time je u osnovi sve rečeno o slobodi medija i slobodi govora u današnjoj kakti slobodnoj Hrvatskoj. U zapadnim medijima, na koje se hrvatski kao vole ugledati, nije nikakav problem ako novinar izrazi stav koji je suprotan redakcijskom, dapače često se takvi i traže kako bi mediji pokazali da njeguju pluralizam mišljenja, što je jedna od temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. U hrvatskim medijima pak vlada „Gleichschaltung“ (ustrojavanje) ove ili one vrste, a svako iskakanje se strogo kažnjava.

Zanimljivo je i što je „Prime Timeu“ na televiziji N1 smanjen broj emisija s četiri mjesečno na jednu nakon što je Zovak pozvao gledatelje iz Pule da izađu na gradski referendum o hotelu koji je poslovna investicija srpskog bogataša Dragana Šolaka, vlasnika United grupe koja stoji iza N1. Slučajno se poklopilo. 

Dosta o stanju u hrvatskim medijima govori i to što je Zovak, kako je iskreno rekao u svom oproštaju, 2016. godine s N1 dogovorio plaću i uvjete rada koji se nisu mijenjali sljedećih osam godina, pa je na kraju za rad na „Prime Timeu“ dobivao plaću koja je bila nešto iznad zakonskog minimalca. Tako to funkcionira u “ostvarenju tisućljetnog sna” - očekuje se od novinara (i satiričara) da za bijedne plaće pišu i govore protiv najmoćnijih ljudi u državi, a kada se ti moćnici odluče s njima obračunati, na podršku vlasnika medija i urednika se baš i ne može računati sa sigurnošću. Osim ako je to u njihovom trenutnom interesu, koji se s nekim novim marketinškim ugovorom lako da promijeniti.

To nas pak dovodi do teme kapitalizma, kojom se Zovak redovito i kritički bavio u „Prime Timeu“, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo da se u hrvatskim medijima i javnom prostoru o kapitalizmu pretežito šuti. Norma je da se o negativnim posljedicama života u kapitalizmu ne govori, što ne čine ni jasno prokapitalistički mediji kao što je Financial Times, ili da ih se spominje ali na način da ih se ne povezuje s kapitalizmom. Zato se na televiziji može naći emisija pod nazivom “Poduzetnički mindset”, ali nikad neće biti emisije “Radnička prava”. Zato će se, glumeći socijalnu osjetljivost, posvećivati prostor “potrošačkim pravima”, jer za kapitalizam smo svi jedino i samo potrošači.

Zovak se tih nepisanih, ali svakome tko je ikad radio u hrvatskim medijima jasnih pravila nije držao, pa je ove godine u jednom „Prime Timeu“ izložio maltene marksističku analizu masovnog uvoza stranih radnika u Hrvatsku, koja je zapravo najbolje objasnila sve aspekte tog fenomena i koju se nigdje drugdje u hrvatskom medijskom mainstreamu nije moglo čuti. 

Ne samo da je bio kritičan prema kapitalizmu, Zovak je počinio još jedan neoprostivi grijeh, jer je otvoreno iskazivao simpatije prema (jugo)socijalizmu, odbijajući lažni narativ o “totalitarnom mraku” u kojem se navodno živjelo u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon čega su došle “sloboda i demokracija” u ovoj nacionalističkoj i kapitalističkoj Hrvatskoj. Često se bavio time da ukaže na to koliko je ovakva današnja sloboda prazan pojam, primjerice da su u “hrvatskoj državi” Hrvati “oslobođeni” mogućnosti da odu ljetovati na hrvatski Jadran, što su u “totalitarnom mraku” itekako mogli. Dapače, baš ih je socijalizam naučio što je to kad imaš materijalnu slobodu otići na plaćeni godišnji odmor na more. Isto kao što je socijalizam uveo za ove prostore dotad nemoguću slobodu ljubavi, omogućivši prvi put u povijesti narodima i narodnostima Jugoslavije da sklapaju brakove s ljudima koje vole neovisno o vjeri i naciji, kao i o tome imaju li za to odobrenje roditelja ili ne, jer im je dao ekonomsku slobodu da roditelje koji se tome protive pošalju u tri PM i slijede svoje srce.

Karijerna sudbina 39-godišnjeg Zovka svjedoči o još jednom jadnom fenomenu u hrvatskim medijima, a to je sužavanje i nestajanje prilika za generaciju milenijalaca, o zumerima da ne govorimo. Danas hrvatskim medijima, tj. onome što je od njih ostalo, drmaju boomeri i pripadnici generacije X, što najbolje ilustrira to tko su najpoznatiji kolumnisti u Hrvatskoj. To su većinom heteroseksualni muškarci u pedesetim i šezdesetim godinama života, koji će te pozicije držati do svoje smrti, iako bi Zovak bio bolji kolumnist od najmanje dvije trećine njih.

Nije čudo što je Zovak u svojem oproštaju prozvao “stare prdonje”, a još manje je čudno što su mladi ljudi odavno izgubili svaki interes za praćenje mainstream medija, jer u njima ne mogu naći nikoga tko bi artikulirao njima išta relevantno u životu. O tome izvrsno svjedoči način na koji se hrvatski medijski mainstream postavio prema rasprodanim zagrebačkim Arenama Aleksandre Prijović, objavljujući tek nakon toga (loše) članke s naslovima poput “Tko je Aleksandra Prijović?”. Nema boljeg primjera o društvenoj bezvrijednosti takvih medija i njihovom falsificiranju stvarnosti, medija koji će godinama ignorirati uspon jedne od najvećih balkanskih pjevačkih zvijezda, a kada se više ne mogu praviti da ne postoji - jer je rasprodala seriju koncerata u “glavnom gradu svih Hrvata” - onda će je otpisati kao “cajku”, jer u svojim redakcijama nemaju generacijski i kompetencijama odgovarajući kadar koji bi išta dublje ili pametnije znao napisati o tome.

Kod Zovka je sve bilo drugačije, on je išao u dubinu, zadržavajući ljudsku širinu, pritom koristeći činjenice i logiku, također deficitarne pojave u današnjem hrvatskom medijskom mainstreamu. O tome koliko je ujedno bio i duhovit nema smisla razglabati, to je kao da se ide objašnjavati vic, što je najsigurniji način da ne bude smiješan. Svi njegovi „Prime Timeovi“ su dostupni na YouTubeu, možete ih pogledati i smijati se. Bolji humor od toga u Hrvata danas ne postoji.

Naravno, u predzadnjem "Prime Timeu" koji je vodio, Zovak je predvidio pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Ne zato što je navijao za njega, poput filoustaše Velimira Bujanca, kojeg je genijalno parodirao u seriji skečeva pod nazivom “Zovica”, već zato što je uvijek bio sposoban za “konkretnu analizu konkretne situacije”, kako bi rekao drug Lenjin. Usporedite to s blamažom perjanica hrvatskog liberalizma u Jutarnjem listu objavljenom par dana prije američkih izbora, koje su sve redom predvidjele pobjedu Kamale Harris. (Katarina Peović je, nota bene, točno predvidjela kao i Zovak). Ali hrvatski medijski mainstream funkcionira tako da će se njih i dalje pitati za mišljenje kao nekoga relevantnog, dok se Zovka nitko neće sjetiti. 

Odlaskom Domagoja Zovka iz „Prime Timea“ - što mu se ne smije zamjeriti jer on za njega nije nimalo kriv - izgubili smo najboljeg satiričara, a dobili još jednog anonimnog tipkača contenta na još jednom korporativnom portalu koji larpa novinarstvo. Gubitak je naš.

Sve to je moguće jer je današnja “hrvatska država” živući tj. baš zato umirući primjer kako to izgleda kad se u praksi primijeni tačeristička maksima da “društvo ne postoji”. Zovak je svojim vrhunskim satiričkim radom zastupao posve drugačije vrijednosti, sizifovski pokušavajući praviti pitu od govana, i zato je njegov odlazak još jedan veliki poraz reliquiae reliquiarum hrvatskog društva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"