Jednom sam imao grad. Ponosan grad u kojem su živjeli ponosni ljudi. Jednom je moj grad bio velik i uzdignute glave govorio o svom škveru. U škveru su radili ljudi koji su izgradili ovaj grad. Ljudi čija se riječ poštivala. Ljudi kojih su se moćnici bojali. 

Davne 1988. godine ušao sam u taj škver sa strahopoštovanjem dječaka koji uživo stoji pred kolosima na navozima. Kolosima koje su izgradili moj otac i vaš očevi, kolose pred kojima je svakom zastajao dah. Te ljude koji su duboko bili svjesni koliko doprinose svom gradu i koliko ih taj grad poštuje bez obzira odakle su došli, upoznao sam prvi put uživo. Radnici škvera imali su svoje i fešte i vremena jedni za druge, ali su bili svjesni rokova, jer rokovi su bili svetinja. Brodosplit je rastao i bio jedno od vodećih brodogradilišta Europe.

Sve vlasti do danas održavale su tog diva na životu jer škver nije bio samo regionalni zamašnjak oko kojeg se vrte tisuće kooperanata, već je škver bio i simbol dalmatinskih radnika. Najbolje što ovaj grad pruža i može dati. Brodosplit je bio simbol zadnje proizvodnje koja je ostala u Splitu.

Jučer sam bio pred kapijom škvera u kojem više nije bilo ponosnih škverana koje pamtim. Jučer sam vidio samo ustrašene ljude kojima su doveli brod pun azbesta. Brod koji, izgleda, nisu htjeli ni u jednom brodogradilištu na svijetu. Na te je grane spao moj škver. Kolos moga djetinjstva koji je gradio „mercedese“ među brodovima kako su tada govorili svjetski brodograditelji.

Jučer sam shvatio jednu istinu o kojoj nitko nije htio razmišljati jer naša percepcija škvera su veliki i unosni poslovi, a ne očaj kojeg nitko neće. Na takve je „špale“ nažalost pao Brodosplit. Krajnje suspektne ugovore, i to u srcu sezone u gradu punom turista. Kakva nam je to turistička reklama? Siguran, čist i uredan grad u kojem vam na odmoru ne prijeti nikakva opasnost?

A škverani? Što oni misle o tome? Takvi ljudi nisu oni ponosni škverani iz moje mladosti. Ljudi koji su jurišali goloruki na tenkove i bili noćna mora političara. Stvari su se promijenile. Ovaj škver je upravo takav kakav nam je i grad. Ustrašen, očajan. Prodan i radi po cijenu bolesti. 

Jučer mi je postalo savršeno jasno zašto je moj škver šutke gledao dok su propadale firme oko njega. Moj škver odavno niti je ponosni škver moje mladosti niti su to oni isti ljudi u njemu. Moj škver osamdesetih niste mogli kupiti ni kompozicijom brodova za remont s rizičnim azbestnim pregradama. 

A što je s onima koji su nam prije zadnjih izbora dali rič? Dali rič da će čuvati grad od takvih bezumnosti? Od takvog očaja i takve pohlepe? Od ljudi kojima je profit iznad svega, pa i sigurnosti i zdravlja Splićana? 

Splitski gradonačelnik Tomislav „Dajen ti rič“ Šuta mogao je riješiti problem jer ima vertikalu vlasti, od gradske, preko županijske, do državne, a tu su i sve druge institucije kojima vedri i oblači njegov HDZ - lučke uprave, lučke kapetanije, policija, poreznici, carinici, DORH, USKOK ...

Premijer RH je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Ministar mora, prometa i infrastrukture je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije je Šutina stranačka kolegica. Šuta poziva na prosvjed. Saborsku većinu čini Šutina stranka i partneri. Šuta poziva na prosvjed. Šef Državnog inspektorata je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Šef Lučke kapetanije je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Carinom upravljaju Šutine stranačke kolege. Šuta poziva na prosvjed. Poreznom upravom komandiraju Šutine stranačke kolege. Šuta poziva na prosvjed. Šef Lučke uprave je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Župan je Šutin stranački kolega. Šuta poziva na prosvjed. Gradonačelnik je Šuta. Šuta poziva na prosvjed. Pa vi se šalite?

Današnje „stajanje uz narod“ i pozivanje na prosvjed prvoklasno je licemjerje ili znak nesposobnosti. S druge strane, zar ne znamo što mu braća rade i kako devastiraju prirodu, praveći kamenolome? Što nas onda tih 300 tona azbesta čudi?

Dali su oni rič. Ali očito ta rič, kao uostalom i sam škver, vrijede taman koliko i te azbestne ploče. 

Traju koliko i one.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivo Anić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.