„Znaš KUD Idijoti nisu bili samo bend“, povjerit će nam se Sale Veruda, osnivač jednog od ponajboljih punk bendova na ovim prostorima. Od smrti Branka Črnca Tuste, legendarnog pjevač Idijota, bend se ugasio, nakon više od 30 godina postojanja. Sale danas ima novi projekt, Saša 21, i „zaklinje“ se da više neće svirati stvari od Idijota. Za Lupigu će se prisjetiti samih početaka benda, njegovih uspona i padova, zaključujući da mu nije žao svih onih cenzura i zabrana koje su bend pogodile za vrijeme režima Franje Tuđmana, jer su bili „svjesni da s pravom kritiziraju“ taj sustav.

Sale Veruda, osnivač KUD Idijota, najdugovječnijeg punk benda na ovim prostorima (1981. -2012.), većinski autor tekstova i muzike, danas živi u jednom od nebodera pulskog kvarta Verude. Razgovor koji smo s njim vodili u više navrata prekidali su slučajni prolaznici, želeći se javiti Saletu, kojeg se još uvijek u ovom gradu prepoznaje kao gradsku legendu. Mnogi obožavatelji ovog benda i dan danas Pulu umjesto sa Arenom i Slavolukom Sergijevaca povezuju s Idijotima.

Intervju počinjemo točno sa glasnom sirenom iz obližnjeg brodogradilišta Uljanik koja, podsjećajući na običaje iz nekih boljih vremena za to poduzeće, označava kraj smjene u 15 sati. U tom tvorničkom krugu cijeli životni vijek proveo je i Branko Črnac Tusta, koji će se neprestano provlačiti kroz naš razgovor. Nekoliko puta smo završavali intervju i opraštali se, ali bezuspješno, jer uvijek je bilo još nešto za reći ili pitati ...

Uvijek nasmijani Sale Veruda (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon više od 30 godina ere KUD Idijota, pokrenuo si novi projekt „Saša 21“. Kako je do njega došlo?

- Ima on svoju povijest. Još tamo 2003. - 2004. godine tadašnji basist Idijota, Davor Zgrabljić - Bucolini imao je zakazanu operaciju kralježnice i to mu je trebala biti druga. Nije se znalo kako će to proći i koliko će dugo biti na nekom pretpostavljenom bolovanju. Da vrijeme ne bi prošlo bezveze ja sam odlučio izvaditi iz ladice neke svoje stare pjesme i snimiti ih na solo albumu, o kojem sam ionako već neko vrijeme razmišljao. Kad već matični bend prisilno stoji, da nekako iskoristim vrijeme. Okupio sam potpuno drugu ekipu i snimili smo neke stvari. No, kako se Bucolini iznenađujuće brzo oporavio, Idijoti su opet postali primarni, a moj projekt pao je u zapećak.

I sad ste deset godina kasnije krenuli s intenzivnim radom?

- Da, zapravo to što smo tada snimili, deset godina poslije je izašlo kao novi album.

Osjeti li se na zvuku taj nemali protok vremena?

- Svi koji su slušali te stare bazne fajlove i sada ove nove, kažu da ne. Dosta sam vremena u tih deset godina na tome radio, ponekad vrlo intenzivno. Inzistirao sam da se iz tih fajlova izvuče maksimum, popravljao sam ih bjesomučno, i kažu mi da sam uspio. Ne znam može li bolje. Možda bi se u nekom vrhunskom američkom studiju nešto dodatno i dalo napraviti, ali za naše uvjete ovo je maksimum. Tako da sam ove godine rekao „to je to - ploča može van“.

Kako bi ti definirao taj zvuk?

- On u suštinu nije drastično različit od onoga kako su zvučali KUD Idijoti, ako govorimo o muzici, jer ja sviram istu gitaru, imam isto pojačalo… Formacija je običan rock trio, kao što su bili i Idijoti kojima je pridodan pjevač, a ovdje sada ja pjevam. Ni tekstualno, da budem iskren, to nije bitno različito od nekog albuma Idijota, pogotovo jer je materijal nastao prije deset godina, a neki su tekstovi još i puno stariji, iako, dosta njih je i danas više nego aktualno.

Kako je to bilo u Idijotima? Ti si pisao većinu tekstova, ali ipak ne sve?

- Kad smo nastali, 1981. godine, pa sve tamo do neke 1985. godine, imali smo jako veliku fluktuaciju članova, bilo je tada i to služenje vojske pa su neki odlazili, drugi dolazili... U tim danima je bilo nekih koautora, ali u ukupnom opusu Idijota to bi možda bilo nekih pet posto. Recimo „Preživjeti“ ili „We remember Marjeto“ je skoro u potpunosti pjesma tadašnjeg gitariste Marjeta, a mi smo je kasnije svirali kao neku svojevrsnu posvetu njemu. Naime, on je otišao u Ameriku i javljao bi nam se svaki put kada bi produžio vizu. Prvo je dobio vizu na tri mjeseca, pa još na tri, pa potom na još šest … I onda se prestao javljati.

Vidite li se danas?

- Vidimo se. Dođe on iz Amerike, s vremena na vrijeme. Bio je tu, od onih koji su pisali pjesme, i Marino Piuko, originalni pjevač Problema, jednog od prvih pulskih punk bendova, a KUD Idijoti su zapravo i nastali kao spoj dva benda – trio Nafta i pjevač Problema koji su se netom raspali. On je bio autor tekstova u Problemima, pa je nastavio i u Idijotima. Nas smo se dvojica nadopunjavali. Bilo je tih simbioza u ranim danima.

Na pozornici se 51-godišnji Sale pretvara u energičnog mladića svirajući s istim žarom kao i prije 30 godina (FOTO: Lupiga.Com)

Kako si se odlučio izbaciti vinil, danas kad skoro nitko ne objavljuje ploče, a gramofoni su odavno zaboravljeni uređaji?

- Obećao sam sebi da taj materijal mora izaći na vinilu. Prije svega ja sam ljubitelj vinila i stvarno ga volim. Imam i svoju veliku kolekciju ploča.

Puljani to znaju, ti već godinama u centru grada imaš svoj štand na kojem prodaješ ploče.

- Nisam ja kolekcionar po rođenju, nego se jednostavno tako dogodilo. U stara vremena, za razliku od današnjeg doba interneta, ako ste htjeli slušati onu muziku koja vam nije servirana na radiju i televiziji, trebali ste kupiti ili ploču ili kazetu. Ja sam odabirao ploče. Osim toga, moj stari je imao veliku kolekciju koju sam naslijedio i malo pomalo to se pretvorilo u vrlo ozbiljnu kolekciju. Zato mi je bilo bitno da materijal izađe na ploči, po meni jedinom respektabilnom formatu. I Idijoti su u karijeri imali vinile, najviše iz razloga što sam ja na tome inzistirao. Da se pitalo ostatak benda oni bi pristali na ono što je tada bilo u trendu. Ako su u trendu kazete onda kazete, ako su diskovi onda diskovi.

Ne misliš li da je vinil najneprimjereniji medij kada su pankeri u pitanju?

- Slažem se. Potpuno. To mi isto govori i moja supruga koja je bila pankerica. Pankeri nisu za vinil, niti su kolekcionari. To je „popit ćemo, ogrebat ćemo“ priča … Što se tiče neke ugodnosti upotrebe, tu si potpuno u pravu - vinil je nekako najdelikatniji. Ali s druge strane se pokazuje kao apsolutno najsigurniji „backup“ audio fajlova. Taj prezreni komad plastike se sada pokazuje kao nešto najsigurnije. Ipak, kako kažu, plastici treba od 500 do 1.000 godina da se raspadne.

Što se onda dogodilo s Idijotima? Nakon Tustine smrti si mislio da to bez njega više nema smisla ili da taj bend općenito nema smisla?

- To što sam ja lagano gurao solo projekt zapravo se poklapa s prestajanjem postojanja Idijota. Tustino bolovanje se odužilo, stres se u bendu povećao. Ponajprije je otišao basista. Recimo, za zadnji nastup KUD Idijota na Opatijskim barufama ja sam jedva skrpao postavu koja je mogla svirati. Te 2011. godine sam ja pjevao umjesto Tuste dok je on bolestan ležao doma i to sve skupa nije izgledalo dobro. Kad smo se vratili u Pulu s tog posljednjeg nastupa sjeo sam s Dejanom Gotalom, bubnjarem, i pitao – „Dejo, šta ćemo“. I on je rekao „čuj i ja mislim da to više nema smisla“. S tog - da tako kažem - auta, kotači su otpadali. Jedan po jedan. Tada sam rekao – „protivnik je prejak, borba više nema smisla“ i položio sam oružje. Već sam bio i proglasio kraj, kad se javio teško bolesni Tusta. Govorio je da to ne može tako, da je to jednostrana odluka i da njega nitko nije ništa pitao. Tu sam vidio koliko je on veliki optimista i koliki borac pa sam pomislio - ako je to njemu motiv, ajmo mu ga dati. Rekao sam mu „ok, neka bude ovaj status quo, ništa ne objavljujemo u javnosti, sad je na tebi, čim prizdraviš ulazimo u studio i završavamo tih par pjesama za album“.

Kako si ti proživljavao Tustinu bolest?

- Teško. On se jedan dan iznenada, kako to i inače biva, pojavio s dijagnozom. Godina i osam mjeseci prošlo je od dijagnoze do njegove smrti. Bila je to godina u kojoj smo slavili 30. rođendan benda. Taj rođendan pada na 2. veljače i običavali smo tada zavrnuti neku rundu, uglavnom kod Tuste na njegovoj čuvenoj terasi. On bi napravio neki gril i malo bismo se proveselili. Tako je bilo i za taj okrugli rođendan. Sjedili smo i razgovarali o planovima, jer smo stvarno htjeli jako obilježiti tih 30 godina. Namjeravali smo nastupati gdje god se koncert može dogovoriti i dovršiti taj nikad objavljeni album. Dva tjedna nakon toga Tusta se pojavljuje s dijagnozom. Period prije toga se stalno žalio da slabije čuje i da mu je nos začepljen. Stalno je bio na antibioticima. Popio je jednu turu antibiotika, pa drugu, pa treću i kad je već trebao ići po četvrtu turu, postalo je sumnjivo. Krenuo je s pregledima i pretragama, da bi se, eto, pokazalo da ima tumor na grlu. Preko noći su svi naši planovi pali u vodu…

"Bili smo dobri frendovi, slušali iste ploče, proučavali muziku, razvijali se ..." (FOTO: Privatni album)

I nakon dijagnoze je Tusta nastavio pjevati?

- Imali smo još jedan koncert u Sloveniji, već ranije dogovoren. Putem tamo smo razgovarali o svemu i svačemu, pa i o bolesti i budućnosti... On je tada još uvijek fizički mogao. I kad se sjetim tog koncerta… Tusta je to besprijekorno otpjevao. Valjda se toliko fokusirao na pjevanje i posvetio se koncertu samo da mu misli o bolesti ne dolaze u glavu. Bio je fenomenalan. Nakon koncerta sam mu stisnuo ruku i rekao kroz smijeh – „čovječe da si ovako pjevao cijelu našu karijeru prešišali bismo Stonese“. Dao nam je na znanje da će to biti njegov zadnji koncert i da će sada njegovo liječenje biti primarna stvar. Prva liječnička prognoza je bila da je to nešto što se može operirati i sanirati te da bi već na ljeto opet mogao pjevati. Mi smo taj period smatrali kao neki njegov privremeni izostanak, kratkotrajno bolovanje. Nekoliko smo koncerta odsvirali i bez njega, dajući ljudima na znanje da je to privremena varijanta dok se Tusta ne oporavi. No, daljnjim pretragama njemu je dijagnosticiran i rak na plućima. Bio nam je to svima grom iz vedra neba. Tek tada smo vidjeli koliko je taj čovjek povezan s ljudima i na koliko strana ima „linkove“. Recimo, Tusta je bio izuzetno vrijedan radnik u Uljaniku. Radio je na poziciji voditelja odjela. Kad su se tek pojavili mobiteli to je bilo čudo, jer njemu je telefon neprestano zvonio zbog posla. Koliko je on toga imao u glavi, to je neopisivo. Znači, kao Nikola Tesla, sve napamet, sve im je mogao objasniti preko mobitela. I tako cijelu karijeru, a on je bio jedini stalno zaposlen od svih nas.

Kako si reagirao kad si čuo da postoje inicijative da Tusta negdje dobije svoju ulicu i da su u Novom Sadu nalijepili ploču s natpisom „Prolaz Branka Črnca Tuste“?

- Bilo mi je drago, ali poznavajući Tustu … On je bio vrlo skroman čovjek i da se njega pita, on sigurno ne bi htio nikakvu halabuku, niti svoje ulice i prolaze.

Ti si bio najprisniji s njim?

- Da, on je 1984. godine došao u bend. Jasno je da smo znali sve jedan o drugom.

A Fric i Ptica?

- Nemamo nikakve kontakte.

Ne sretnete se ni u gradu?

- Ne, ne srećemo se. Rastali smo se nimalo prijateljski.

Trvljenje je, dakle, trajalo neko vrijeme?

- Čuj, oni su 1999. godine istupili iz benda. Komplicirano je to. Duga priča. Svi veliki lomovi nastaju od malih pukotina. Tako je bilo i s nama. Ta se pukotina širila. Mislim da je to počelo još dvije godine prije njihovog odlaska, onako sve po malo. Kad se njih pita, Fric će kao glasnogovornik tog dvojca, ovisno koju poziciju želi prikazati, reći da su njih dvojica istjerani, ukoliko se želi prikazati kao žrtva. Ako treba zauzeti poziciju da su oni neki pioniri koji su prepoznali da bend srlja u propast i pretvara se u smeće, onda će reći da su sami otišli. Uglavnom, Tusta i ja smo nastavili raditi u bendu i stvarati muziku, a oni u su se krenuli baviti medijima.

Koliko je to uopće bio prijateljski projekt, a koliko profesionalno muzički?

- Nismo imali posebnih ambicija, prije svega bili smo klinci. Ful prijateljski. Bili smo dobri frendovi, slušali iste ploče, proučavali muziku, razvijali se ... Da bismo na kraju napravili bend tek s pojavom punka. Činio nam se taj punk revolucionarnim i uzbudljivim, ali i jednostavnim za svirati, jer punk je to propagirao - dovoljno da znaš dva-tri akorda i možeš svirati. Bome, kasnije, kad sam se malo udubio i pažljivije slušao svirke, to je bilo sve samo ne jednostavno. Kompozitorski da i ne govorimo. Možda kod nekih prvoboraca, recimo Ramonesa, sviranje i jeste bilo jednostavno

"Htjeli smo biti zanimljivi i provokativni" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je uletjelo to „J“ u ime benda?

- Namjerno. Htjeli smo biti zanimljivi i provokativni pa smo bacili tu bubicu. Znali smo da će ljudi postavljati pitanje „jesu li ovi samo nepismeni ili su i glupi“. Čak su mnogi išli tako daleko da su lektorirali naše ime. Izbacivali su „J“ iz imena, sve dok bend nije postao poznat. I dan danas imam plakat s koncerta u Ljubljani gdje smo 1994. godine bili predgrupa Ramonesima. Dizajner koji je radio plakat naveo nas je bez „J“, kao KUD Idiote.

A otkud ono „Budimo solidarni s bogatima“?

- Naziv ploče je moj i tu ne mogu, a ne priznati da je bio pod utjecajem Alan Forda. Intenzivno sam čitao taj strip i oduvijek mi je bio super. Ta neka ironija je nešto na što smo išli od najranijih dana. Pa i prvi EP „Bolje izdati ploču nego prijatelja“ je na tom tragu. Danas sam ponosan na imena svih naših albuma.

U tekstovima Idijota imamo - „Pula to je raj“, „mali slatki, prljavi grad“, „danju dosadna, noću pospana“... Kakva je zapravo Pula?

- Nekako je ušla u jedan turistički đir. Ljeti živi vrlo intenzivno, a zimi se sve to prilično umiri. Mnogi na to negoduju, ali ja prihvaćam takvo stanje stvari i mislim da je to nešto normalno, jer ni u prirodi ništa nije linearno, sve ima padove i uspone. Odavno sam se priviknuo na to da grad zimi uđe u svoju mirniju fazu i moram priznati da to meni paše.

 

 

A kakva je bila?

- Nekada, u doba kada su ti tekstovi nastajali, nisam Pulu doživljavao kao što je doživljavam danas. Dosta se toga promijenilo, iako je ta zimska priča vrlo slična. Recimo, pjesma „Dan kada sam ostao sam“ inspirirana je istinitim trenutkom. U to vrijeme pulski je Korzo, baš kao i u mnogim gradovima Jugoslavije, bio najfrekventnija gradska točka. Za nas tadašnje klince Korzo je bio ono što je danas Facebook. Tu se susretalo, razgovaralo i planiralo. Tako je bilo i tu večer. Puhala je bura i bilo je hladno. Malo, pomalo, nisam ni primijetio - Korzo se ispraznio. Ugasio sam zadnji pikavac i odlučio krenuti doma. Kad sam pogledao lijevo nije bilo nikog, okrenuo sam se desno, ali ni tamo nikoga. Okretao sam se oko sebe i shvatio da nema nikoga na vidiku. Ni žive duše. To je tipična slika Pule zimi.

Kako ste vi na početku bili primljeni u toj i takvoj Puli?

- Moram priznati, od samog početka vrlo dobro. Bili smo školski bend, a takvi uvijek imaju publiku, bez obzira na kvalitetu. To je jednostavno tako. Zbog gitariste dođe pola prvog B, zbog pjevača pola drugog C... U ono doba su školski bendovi bez problema mogli imati 200-300 ljudi na koncertu. Mi kao klinci s Korza smo se znali s dosta ljudi i nikad nismo imali problema s prijemom ni posjetima koncerata. Izvan Pule je već trebalo uložiti neke napore, a to je krenulo onda kad smo odlučili da ćemo se muzikom uistinu baviti profesionalno.

Je li onda stvarno taj Omladinski festival u Subotici bio takva prekretnica? Da vam je pobjeda iz 1987. godine donijela tako veliku popularnost?

- Definitivno. To je bila odskočna daska. U to doba su na saveznom nivou bila dva televizijska programa i tržište od dvadesetak milijuna ljudi. Ako ste bili na drugom kanalu, vas je potencijalno mogao vidjeti jako velik broj ljudi. Danas to nije tako. Danas je i medijski prostor disperziran pa je potrebno da se pojavite možda i stotinu puta negdje, u raznim medijima, kako bi vas eventualno vidio isti broj ljudi. Dnevnik je tada gledao nevjerojatno veliki broj ljudi i ako se u njemu pojavi informacija da su na tamo nekom festivalu u Subotici te večeri pobijedili neki KUD Idijoti, to je bila velika stvar.

"Nevjerojatno je da je nakon punk buma u Britaniji 1977. godine, već godinu kasnije u Puli postojao punk bend" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako objašnjavaš da je Pula tako mali grad, a ima tako jaku muzičku scenu? I to traje već 30 godina. Jesu li tome doprinijeli ti silni muzički festivali koji se u Puli „oduvijek“ održavaju ili je tome kumovala činjenica da je grad nekada bio značajna luka, pa su neke stvari iz svijeta brže stizale?

- Zašto je to tako, ne znam, ali činjenica je da Pula ima stvarno jaku muzički tradiciju. Naše gitarijade lokalnog karaktera su bez problema okupljale više od 20 bendova. To je u ovako malom gradu baš veliki broj. I tako već desetljećima. Nedavno su na lokalnom radiju prebrojavali trenutno aktivne bendove i došli do nevjerojatne brojke – 50. Festivali su svakako davali svoj obol tome, a i to što je Pula luka je također igralo određenu ulogu, iako smo mi kao klinci dosta toga nabavljali u Trstu. Kad danas čovjek razmišlja, prosto je nevjerojatno da su Problemi nastali 1978. godine. Inače, vječna je ovdje dvojba koji je bio prvi, a koji drugi punk bend u Puli, Gola jaja ili Problemi. Dobro se sjećam da su na 10. listopad te godine, što je bio dan SKOJ-a kada se u Puli održavala gitarijada, jedni od gostiju bili i Problemi. To je bio prvi punk bend koji sam vidio uživo. Hoću reći, u vrijeme bez interneta ta punk eksplozija je bila nevjerojatna, jer imaš situaciju da je nakon punk buma u Britaniji 1977. godine, već godinu kasnije u Puli postojao punk bend. Inače, prava je istina da su Problemi i Gola jaja nastali gotovo istovremeno.

Kako ste se vi kao mladi punk bend iz neke „zatvorene komunističke zemlje" našli na turnejama po Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji?

- Uh, to je filmska priča. Vjeruj mi da sad sjedi neki dobar filmski režiser odmah bi se tražilo tko da scenarij napiše. I ispao bi to dobar film. Sve je počelo s tom Suboticom. Ti festivali kakvih danas više nema bili su jako bitni. Znao si da će se pobjednička pjesma i bend vrtjeti neko vrijeme posvuda. Dogodilo se da je taj festival imao praksu da pobjednik naredne godine nastupi kao gost. E, kad smo mi bili gosti prišao nam je jedan Mađar i ponudio nam dvije svirke, u Győru i Budimpešti. Došli smo u tu Budimpeštu, u neki klub od svojih petstotinjak mjesta. Nije nam nikako bilo jasno kako to da je takav klub pun na nekom bendu iz Jugoslavije. Pogotovo smo bili zbunjeni kad smo zasvirali prvu pjesmu, a ljudi su počeli pjevati. Bili smo stvarno u šoku. Kasnije će se pokazati da su tu večer u Budimpešti na ekskurziji bili gimnazijalci iz Pule. Vidjeli su negdje plakat da bend nastupa i došli na svirku pa je poluprazan, ili polupun klub, postao krcat.

Znači išli ste iza Željezne zavjese da biste završili u „truloj“ zapadnoj Europi?

- Da. Naime, na istoj toj svirci, sasvim slučajno, u prolazu, vraćajući se s odmora u Turskoj, bio je i vlasnik jednog kluba u Njemačkoj. Nasumice je otišao da pogleda neki koncert, jer se i sam time bavi te završio na Idijotima. Ostao je frapiran atmosferom, da u Mađarskoj pjevaju tekstove nekog jugoslavenskog benda. Bio je oduševljen i poslije nastupa nam je ponudio da sviramo u njegovom klubu u Mannheimu. Rekli smo mu da nema smisla da dolazimo tako daleko radi jednog nastupa i onda je on organizirao cijelu turneju. Čini mi se pet koncerata.

Na kraju ste tamo izdali i svoj prvi „pravi“ album, Bolivia R'N'R za famozni label Incognito Records, a prije toga i Live in Biel u Švicarskoj.

- To je isto, iz današnje perspektive, sasvim čudno. Čudan je taj život. U Stuttgartu se pojavio, sjećam se toga dobro, jedan vrlo visoki tip, prepun bedževa i ziherica. Ponudio nam je, u zamjenu za naše singlice, neke svoje kazete, jer je imao svoju izdavačku kuću koja se zvala Incognito Records. Mi smo prihvatili, jer smo htjeli da naše singlice ostanu u Njemačkoj i da se tamo malo vrte. On nam se vrlo brzo javio, „žaleći“ se da je prodao sve što smo mu ostavili. Hahaha, a ja njegovih kazeta još i dan danas imam kod kuće. Javio se da bi on još toga ili da možda sve te singlice objavimo na albumu za njemačko tržište. Poslali smo mu trake, te tri singlice i još tri demo pjesme. I tako je nastao Bolivia R'N'R. Kronološki gledano, rekao si istinu, to je naš prvi „pravi“ album.

"Bili smo u čudu otkud u Budimpešti znaju naše pjesme da bismo kasnije shvatili da su na koncert došli gimnazijalci iz Pule koji su tamo bili na ekskurziji" (FOTO: Lupiga.Com)

Je li bilo problem dovući ga u Jugoslaviju?

- Je, naravno. Ali u ono doba, a to je već bilo vrijeme Ante Markovića, ljudi su počeli masovno otvarati firme. Tako smo i mi našli firmu za export-import i uspjeli uvesti vlastitu ploču. Nijemci su štampali samo ploču, pa smo mi kasnije, u dogovoru s njima, doštampali i kazete.

Onda ste „pokorili“ i Italiju?

- Zezaš zbog onog incidenta? Mi smo nastupali u Reggio Calabriji, u okviru festivala „Živjeti na Mediteranu“. Svake godine bi neka druga zemlja bila domaćin. Trajalo je to nekih sedam dana, a sjećam se da je SFRJ još predstavljao Teatar &TD i bend Idiogen iz Kopra. Bio je to otvoreni prostor i dosta ljudi. Mi smo otprašili svoje i htjeli smo završiti na najbolji način, pa smo odlučili odsvirati Bandiera Rossu, razmišljajući logički da je to pjesma na talijanskom i da je publika zna. No, kad smo mi to počeli svirati, odmah su se neki počeli hvatati za glavu, polovica ljudi je otišla, a druga polovica se nagurala prema pozornici. Ne znam zašto su ovi odlazili, je li to neko fašističko nasljeđe ili što, ali ta diferencijacija se odmah osjetila. Tada su samoinicijativno odlučila reagirati dvojica karabinjera, popeli su se na pozornicu i krenuli s Tustom otimati za mikrofon. Tusta se nije dao i u tom naguravanju je jedan od policajaca pao s pozornice. Nastala je frka. Igrom slučaja tu je bio i kulturni ataše Jovan Premeru i on je odmah uložio diplomatsku prosvjednu notu. Tamo je bila i ekipa tv postaje RAI Due i sve je odmah išlo na televiziju. Mi smo optuženi za provokaciju, ali srećom smo imali sa sobom kazetu „Legendarni u živo“ i pokazali im je kao dokaz da je to naš uobičajeni repertoar i da je propust organizatora ako to nije znao. Koncert se nastavio, a uprava karabinjera kasnije se ispričala. To je bila dosta jaka vijest u Italiji, što smo shvatili putujući nazad doma, ali prave razmjere smo spoznali tek došavši kući gdje je to prezentirano kao stvarno veliki međunarodni skandal.

Zašto ste uopće počeli svirati Bandieru? Ne mislim tada, nego inače.

- A gle, nas se jedno vrijeme povezivalo s Pankrtima, još otkako smo obradili „O, Bella Ciao“. Stalno su nam govorili da smo plagijatori i da pokušavamo kopirati Pankrte koji su obradili „Bandieru“.

Ali jedna je radnička pjesma s početka stoljeća, a druga partizanska pjesma iz Drugog svjetskog rata.

- Ma tko te pitao. To je njima bilo slično - neka „stara pjesma“ na talijanskom. Zato smo mi onda namjerno obradili i „Bandieru“.

Jeste li bili jako ideološko obojen bend?

- Čuj, ja sam uvijek bio antifašista, a mislim da to mogu ustvrditi i za sve ostale članove. Međutim, šta ja znam, da sam bio komunista baš i ne mogu reći, pogotovo ne način da bih sudjelovao u radu bilo kakve partije.

"Uoči rata jasno smo vidjeli kako se atmosfera kvari" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako ste se onda nosili s tim „nasljeđem“ devedesetih, koje vam je, među ostalim priskrbila „Bandiera“?

- U to doba nam je to postao težak teret, veliki politički problem. Ta je pjesma zapravo tek tada dobila na značaju i poslužila je kao veliki razlog za prozivanje Idijota. Na koncertima se to najbolje osjetilo. Uvijek je u zraku visilo pitanje - svirati je ili ne. Ali svaki put bismo odlučili da je sviramo. Bila je posebna i čuvali smo je za kraj, sve u strepnji. Nije to bilo delikatno, nego vrlo opasno, da se ne lažemo.

Kasnije je uslijedio i bojkot jer ste se nepoćudno osvrtali na anomalije režima prvog hrvatskog predsjednika.

- Nisam se ja žalio na to. Bio sam svjestan da smo s razlogom kritizirali taj sistem. Postojala je opcija da nas fizički likvidiraju, a ako to ne učine, uvijek smo imali načine da dopremo do ljudi. Nazivalo nas se svakako – četnicima, srbendarama, pravoslavnim agresorima, jugoslavenskim skotovima …

Sjećam se jednog kratkog teksta objavljenog u mjesečniku Ritam 1991. godine. Mržnja je već naveliko kolala, a vi ste imali koncert u Srbiji, prije ili poslije kojeg ste napadnuti.

- Da, bilo je to, ako se ne varam, u Požarevcu, pred sami rat. Događalo se, pogotovo jer smo puno putovali … Bregović je to dobro rekao, a i mi smo vidjeli kako se „atmosfera kvari“. Jasno je to bilo na našoj zadnjoj jugoslavenskoj turneji. U Srbiji su nam tada, recimo, redovno dobacivali „jebo vas Tuđman“.

Neki stari fanovi tvrde da su se Idijoti „prodali“ nakon albuma „Mi smo ovdje samo zbog para“, jer to više nije bio isti bend, postao je melodičniji, sporiji …

- Znam o čemu govoriš, susretao sam se s tim optužbama. Stvar je u tome što onog trenutka kada izvođač traži honorar cijela stvar zapravo postaje trgovina. Izvođač ima neku robu i on je prodaje. Oni koji nam to zamjeraju, rekao bih, brkaju pojmove. Možda misle ako je bend melodičniji i pitkiji da se automatski radi o većoj prodaji i većem tržišnom kolaču. To nije nužno, jer imaš vrlo „agresivne“ bendove na svjetskoj sceni koji prodaju milijune ploča. Da oni zapjevaju nešto melodično bi li to značilo da su se prodali? Naravno da ne! Radi se o promjeni muzičkog stila.

"Idijoti nisu bili samo bend" (FOTO: Lupiga.Com)

Dobro, koji je onda tebi najbolji album?

- Možda „Remek djelo“ ili „Cijena ponosa“. Zanimljivo, jedna od meni najboljih naših stvari je HC, ali kad god bismo je uvrstili u repertoar, atmosfera na koncertima bi pala. I onda smo je počeli preskakati. Iako je, kažem, jedna od najboljih, a među njima su i „S Djevojka“, „Minijatura“, „Bepo vrati se“, „Pjesma o ribaru, Marinu, Mari i moru“, „Fuck the System“ na kojoj bi na koncertima baš nastajao raspašoj.

Ostao je još taj album „Zbogom Istro“. Šta ćeš s tim?

- Ne znam. Muzičke baze su snimljene. Planirali smo 11 ili 12 pjesama, a Tusta je otpjevao njih pet-šest. Otpjevao bi on i ove ostale, ali ja nisam imao završene tekstove. Nedavno sam u studiju odlučio poslušati te stvari i shvatio – „hej, pa ovo je kompletno, i ovo isto“. Sad je dilema da li objaviti cijeli album ili samo ovo što je Tusta otpjevao. Istina je da sam ja spor. Vidiš i sam da je za ovaj materijal „Saše 21“ prošlo deset godina, ali nisam ljenčario. Ja sam u to uložio nevjerojatnu količinu vremena i truda. Da mi netko da samo jednu kunu za svaki sat utrošen na tu ploču ja bih stvarno bio vrlo bogat čovjek.

 

 

Rekao si da sa „Sašom“ nećeš svirati stvari od Idijota. Je li bilo teško donijeti takvu odluku?

- Nisam imao ni najmanje nedoumice. Ne želim devalvirati taj bend, kao što zamjeraju Bruni Langeru da devalvira Atomsko sklonište. Pjesme su moje, pravno gledano, i ne moram nikoga ništa pitati, ali „Saša 21“ je novi projekt i ako danas-sutra zasvira makar jednu pjesmu od Idijota, ljudi će tražit još, a ja ne želim da se pretvorimo u tribute bend KUD Idijota, na koji ljudi dolaze samo kako bi čuli bend koji više ne postoji. Ali moram ti još nešto reći, pitao si ranije za Live in Biel i sve me nekako jeza prolazi od tada.

Zašto?

- Taj je album inače plod slučajnosti. Znaš, Idijoti nisu bili samo bend. Mi smo nekada radili i druge stvar. Nekad se sviralo po mjesnim zajednicama i nije se to činilo samo od sebe, mi smo dovodili bendove. Sve gnjavaže s administracijom i partijskim birokratima oko dozvola, sve smo to prolazili. Čak smo dolazili u situacije da smo to radili od svojih plaća, pa smo, recimo, kupili razglas na kojem su svirali drugi bendovi. Na primjer, prvi koncert Psihomodo popa u Puli su organizirali Idijoti. Ma ima toga koliko hoćeš. Moja bilježnica je puna tih podataka. Tako smo osamdeset i neke, možda sedme, ugostili i jedan švicarski bend, a oni su nam kasnije uzvratili turnejom po Švicarskoj. Bili smo nevjerojatno uigrani na toj turneji i zadnji dan smo svirali u tom Bielu. Tonac je na početku ubacio kazetu i snimio cijeli nastup da mi to nismo ni znali. Nakon koncerta je došao do nas i dao nam tu kazetu. Mi smo na nju i zaboravili, sve dok se netko od nas mjesec dana iza toga nije sjetio i rekao „daj da čujemo kako to zvuči“. Shvatili smo da je to odlično i da na njoj ništa ne treba raditi nego je samo takvu objaviti.

Možda ste jedini jugoslavenski bend koji je imao live iz Švicarske.

- Sigurno jesmo, ali zašto sam ti počeo ovu priču, što hoću da ti ispričam. Šef tog švicarskog benda bio je porijeklom Austrijanac, Dee Dee smo ga zvali, a zapravo se zvao Dietmar Gallhammer. Tamo negdje, 1993. godine, dakle pet godina nakon tog Biela on je uspio doći do nas. Nazvao je i raspitivao se jesmo li dobro, jer je stalno slušao o ratu u Hrvatskoj. Tusta mu je objasnio da je rat, ali da je Pula daleko od ratnih zbivanja. On je htio doći da nas vidi i stvarno je došao, a kad je vidio da smo živi i zdravi vratio se u Švicarsku. I sljedećih 20 godina se nismo vidjeli. Tusta i ja znali smo ga često spominjali. Jednog dana, Tusta je već bio bolestan, sjedili smo kod njega na terasi i odjednom mi kaže – „znaš, baš bih volio vidjeti Dee Deeja“. I Tusta ti sjedne za kompjuter, krene pretraživati i pronađe na internetu neku tiskaru Gallhammer, a kako se Dee Dee bavio i art workom, pretpostavili smo da je to njegovo i poslali mu mejl. I stvarno Dee Dee se javlja na mejl. Tusta mu je rekao da je bolestan, da je obolio od raka i da bi ga volio vidjeti. Dee Dee nije ništa razmišljao samo je rekao „sjedam na prvi sljedeći avion za Pulu“. Mislim da je trebao doći u utorak, ali ga nije bilo. U petak Tusti zvoni telefon. Zove ga Dee Deejeva žena i kaže mu da je Dee Dee preminuo od srčanog udara. Nije prošlo ni dva tjedna umro je i Tusta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com