Također, jedan je od osnivača sveučilišnog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Sve to daje pečat studiji koja uspon do zlatnog doba hrvatske brodogradnje, a zatim i njen pad, rekonstruira iz prethodno neistraženog rakursa, onog filmskog. Analiza uključuje socijalne i industrijske filmove, filmske žurnale, ali i televizijske emisije i reportaže. Naravno, pogled na brodogradilišnu industriju i Uljanik u užem smislu vodi Matoševića i u elaboriranje izvanfilmske stvarnosti nakon Drugog svjetskog rata pa se njegova knjiga dotiče i političkih i ekonomskih prilika u zemlji, radničke kulture općenito te posebno fenomena udarništva. Na informativnoj razini spominju se i istovremeni trendovi u europskoj pa i svjetskoj dokumentarnoj filmskoj produkciji na temu brodogradnje i plovidbene kulture, čime i oni hrvatski postaju razumljiviji. 

Naslov knjige parafraza je radio emisije Darka Vizeka prema scenariju Branka Knezocija "Kolos s Jadrana" iz 1972. godine, vremena kad su se u Uljaniku gradili veliki teretni prekooceanski brodovi za strane naručitelje. Pulski Uljanik Matoševiću je zanimljiv kao mjesto posebne simbolike u jugoslavenskom socijalističkom društvu, premda istovremeno i kao fizičko mjesto inovacija, primjene specijaliziranih znanja i modernizacije. Ovo je brodogradilište nasljeđe Austro-Ugarske Monarhije iz 1856. godine, izgrađeno za potrebe njihove mornarice. Za Jugoslaviju je bilo poseban prostor imaginacije radništva i njegove kulture, no i čvorište koje je zemlju općenito povezivalo sa svijetom. Ondje su se filmski prikazi Uljanika zapravo javili vrlo rano, odmah nakon što su američke snage napustile Pulu u rujnu 1947. godine, čime je brodogradnju preuzelo novo Ministarstvo narodne obrane. Uljanik je međunarodni značaj stekao i u okviru politike nesvrstanosti, kao mjesto gdje je osposobljen kultni brod Galeb kojim je Tito naposljetku obišao 18 zemalja svijeta.

Već jedan od najranijih poratnih industrijskih dokumentarnih filmova, "Još jedan brod je zaplovio" Kreše Golika iz 1948. godine, donosi epizodu iz povijesti glasovitog broda. Galeb je originalno bio RAMB III, brod talijanskog državnog poduzeća Regia Azienda Monopolio Banane namijenjen dopremanju banana iz kolonija u Istočnoj Africi. Kapitulacijom Italije, pripao je Nijemcima, koji su ga pretvorili u minopolagač i dali mu ime Kiebitz (u prijevodu, ptica "vivak"). Godine 1944. Kiebitz su potopili Saveznici u bombardiranju, negdje u riječkom području. Golik u filmu, zapravo dijelu većeg priloga označenog kao "Filmski pregled broj 3", prati ronioca koji u Rijeci radi na izranjanju olupine budućeg Galeba. 

Ista akcija izranjanja ima ključno mjesto i u filmu Branka Marjanovića "Naša brodogradilišta i brodograđevna industrija" iz 1955. godine, snimljenog prema scenariju Veljka Bulajića. Snimljen napola na engleskom, film "reklamira" jugoslavensku brodogradilišnu industriju i izvoz strancima, uključujući domaću proizvodnju polufabrikata kao motiv (raznih čeličnih elemenata, limova i profila). Ostali rani filmovi portretiraju Uljanik kao dio šire urbane sredine, kao što to čini "Obnova Pule" Hrvoja Sarića iz 1947. godine. Taj film prikazuje razmjere bombardiranja Pule u Drugom svjetskom ratu, uključujući brodogradilište. 

Matošević se posebno osvrće na fenomen filmskih novosti, informativni format o zbivanjima u zemlji i svijetu prisutan u kinematografskoj kulturi od vremena bezvučnog filma do 1960-ih, kad je informativnu funkciju preuzela televizija. Jugoslavenske filmske novosti stekle su međunarodni ugled i njihovim autorima je dodijeljena posebna diploma na festivalu u Veneciji 1959. godine. S obzirom na zastupljenost vanjskopolitičkih tema u toj formi, Uljanik je česta kulisa. Strani državnici posjećivali su Jugoslaviju upravo dolaskom u Uljanik pa tako postoje dokumentacije “Hruščov u Jugoslaviji” (39/1956.), “Premijer Trinidada i Tobaga u Jugoslaviji” (16/1964.), “Predsjednik Numeiri na Brionima” (25/1970.) te “Predsjednik Ugande u Jugoslaviji” (17/1976.). Za formu je stoga karakteristično i stalno pojavljivanje Tita, a on i Uljanik se često povezuju i zato što je predsjednička rezidencija na Brijunima bila vrlo blizu. Opet, i Galeb je bio zanimljiv materijal za građu filmskih novosti, a Matošević pronalazi da se originalni brod spominje i u talijanskim filmskim novostima iz 1938. godine.

(FOTO: Srednja Europa)

Pozicionirani u odnosu na druge industrijske filmove u Jugoslaviji, filmovi o brodogradilištima i brodovima ističu se po izostanku reprezentacije udarništva 1960-ih, kao i individualnih karaktera (kad su i intervjuirani pojedinci, oni su vrlo oprezni i generični u svojim odgovorima). Radnička svakodnevica u filmovima brodogradilišnih i brodskih motiva u dokumentarnim filmovima druge polovice 20. stoljeća daleko je od one u filmovima Krste Škanate, Želimira Žilnika, Krste Papića i ostalih. Matošević ima ponešto za reći i o položaju radnica u brodogradilišnom kontekstu, odnosno opravdano primjećuje da i kad su pošteđivane na poslu, to im se omogućavalo jer ih se prvenstveno doživljavalo kao potencijalne ili već ostvarene rodilje i skrbnice za djecu. Ukratko, dokumentarni prikazi brodogradilišta i brodova iz 1960-ih i 1970-ih češće su uspješni u ovjekovječenju kulturoloških bogatstava nego u društvenoj kritici. Vrlo zanimljiv primjer za to je novogodišnja emisija “Na sred mora krčma jedna” / “In mezzo al mare…” Nikole Lorencina iz 1974. godine, u kojoj se pulsko brodogradilište prikazuje u kontekstu istarske dvojezičnosti.

Razdoblje od kraja 1960-ih do u 1970-e smatra se zlatnim dobom jugoslavenske brodogradnje, kad su skupe domaće brodove naručivali stranci. U Uljaniku su sklapanjem dva dijela konstrukcije u vodi nastajali posebni prekooceanski mamuti korišteni u međunarodnoj trgovini. Ovaj tip brodogradnje prikazuju filmovi "Pulski navozi" Branka Bauera iz 1970. godine, "Berge Istra" Frana Vodopiveca iz 1973. godine, kao i već spomenuta emisija "Kolos s Jadrana" koja je knjizi dala i ime. Iako vrlo ilustrativni s tehničke strane i obogaćeni glazbom koja ima važnu ulogu u interpretaciji slike, ovi prikazi ipak ne nude finije kontekstualne podatke o proizvodnji i porinuću brodova. Ti procesi i događaji imali su velik društveni značaj koji je istraživaču poznat samo uvidom u sekundarne izvore – primjerice, Norvežanin koji je kupio brod Berge Istra predao je tom prilikom Puli i radnicima Uljanika ključeve najmodernijih kola za spašavanje stradalnika u prometnim nesrećama, a zauzvrat je dobio medalju i smatrao se prijateljem grada. 

Andrea Matošević (FOTO: Facebook/SanjamKnjige)

Završni subverzivni primjer koji Matošević izdvaja jest film "Godine hrđe" Andreja Korovljeva iz 2000. godine, taman s početka novog stoljeća. Ovaj film obilježava novi početak i u smislu reprezentacije brodogradilišnih tema. Matoševićevim riječima, on “otkriva zaklonjenije aspekte brodogradnje”, odnoseći se naglašenije kritički prema stanju industrije u tranziciji. Zaista izvrstan, britak prikaz izazova s kojima se nosi radništvo i nije isključivo pitanje postjugoslavenske pretvorbe i privatizacije. Stvari na koje se radnici žale u Korovljevom filmu dogodile su se, primjerice, u škotskoj brodogradnji još 1960-ih i 1970-ih, što je zabilježio jedini film koji je slavni Sean Connery ikada režirao, "The Bowler and the Bunnet" iz 1967. godine. I u Japanu je 1980-ih, uostalom, drastično opao broj radnika zaposlenih u brodogradilišnoj industriji. Sve ovo pratila je fleksibilizacija rada i poslovanja, koja je dovela velik broj kooperanata (danas bi se reklo, došlo je do outsourcinga). Ipak, slučaj propadanja Uljanika prate lokalne nijanse koje Korovljev uspijeva fantastično zabilježiti, primjerice dolazak radnika iz Bosne ili problematična percepcija brodogradilišnih radnika u pulskoj gradskoj sredini, što drugdje ostaje tabu tema.

Matošević osnovnom kosturu svoje studije dodaje i tri digresijske linije, od spomena filmova Branka Marjanovića o domaćim posadama poslanim u izlov tune na Atlantiku, preko stranih primjera filmova o maritimnoj kulturi, do priče o putu oko svijeta jedrenjakom „Besa“ Jože Horvata i ulozi njegove supruge Renate u dokumentaciji života na brodu (i Besa je nastala i isplovila u Puli). 

"Kolos Jadrana: Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća" najviše će pružiti onim čitateljima koji odgledaju i filmove na koje se autor referira, mada se držalo do iscrpnih opisa relevantne filmske stvarnosti. Kao prijeko potrebno etnološko, antropološko i povijesno štivo o zapostavljenom dijelu kulturnog nasljeđa Hrvatske, izdanje ove knjige ipak znatno pati od slabe grafičke opreme, koja ni približno ne dočarava spornu filmsku građu. U najboljem slučaju, to je odličan poticaj institucijama da je učine vidljivijom u njenoj izvornoj kvaliteti, a publiku za nju sustavno zainteresiraju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.