FETIŠIZACIJA OTPORA: Slovenski punk i fotografija
Komentar Vida Slamniča objavljen je u eteru ljubljanskog Radio Študenta, a za Lupigu ga je sa slovenskog jezika preveo Mladen Barbarić
Dva mjeseca je Cankarev dom krasila izložba „Slovenski punk i fotografija”, o kojoj smo govorili na valovima Radio Študenta, između ostaloga u „Svaštarnici“ i intervjuu Radio Študenta s kustosicom Marinom Gržinić. Izložba dokumentira razvoj punka na našem tlu – od geneze žanra u poznim sedamdesetim godinama do njegovih kasnijih društvenih manifestacija. U prvom redu izložba punk subkulturu tretira kao politički pokret koji koristi za promišljanje šire, društvene kategorije otpora. Kako ne bi spala na puko nostalgično glorificiranje, kakvo se rado pojavljuje u ovakvim kulturnim retrospektivama, slikama domaće punk prošlosti kontrastiraju aktualni prizori, točnije protestni marševi petkom iz doba pandemije („Prosvjedi petkom“ počeli su 2020. godine kao izraz nezadovoljstva protiv tadašnje novoformirane desne vlade Janeza Janše koju su poduprle dvije stranke lijevog centra, DeSUS i Stranka modernog centra, unatoč predizbornim obećanjima kako to neće učiniti. Trajali su tijekom pandemije koju je vlada, kako tvrde kritičari, koristila za suzbijanje prosvjeda što završavaju u ljeto 2022. godine kada na parlamentarnim izborima Janša gubi vlast, op. p.). Povlači se paralela između slovenskog punka kao konkretnog povijesnog objekta i suvremenih političkih događaja, u kojima, kao, još uvijek živi isti duh otpora. Ambicija izložbe, dakle, nije ograničena samo na povijesni prikaz procvata domaćeg punka i njime povezane estetike, već je ona ishodište za otkrivanje šire genealogije političkog otpora, koji bi u tom, ili nekom drugom obliku, i dalje bio relevantan u slovenskom društvu.
Izložba se većim dijelom sastoji od amaterskih fotografija ranog slovenskog punka, kojeg su – pri pomanjkanju interesa medija – dokumentirali sami sudionici događanja. Objektivom su uhvatili trenutke s koncerata i raznih okupljališta punkera, postavljene uz portrete glazbenika. Slike, prikupljene iz neobjavljenih privatnih arhiva, zajedno tvore cjelovit estetski jezik koji istodobno obuhvaća spontanost i fizičku energiju punk koncerta kao i motive zajedništva, modnih elemenata i svih drugih ključnih karakteristika subkulture koja je svoja životna načela uvijek primjenjivala i van pozornice.
Narativ koji izložba plete svojim eksponatima u punku prepoznaje epicentar i ishodište savjesti otpora, karakteristike i etos koji su utjelovljivali i drugi srodni, protu-kulturni, pokreti. Uz provokativni scenski nastup ranoga punka pozornost je skrenuta i na domaći LGBT pokret koji se istovremeno borio za vlastito mjesto u prijestolnici u kojoj je, s punk scenom, dijelio lokacije, članove i političke ciljeve. Dobar dio izložbenog prostora posvećen je Laibachu i njihovom prepoznatljivom estetskom modusu, s kojim je punk, sredinom osamdesetih godina, razvijao vizualni jezik slovenske umjetnosti uparivši je s desničarskom ikonografijom – militarističkim, religioznim i nacionalističkim kombinacijama, koji zajednički i istovremeno utjelovljuju i negiraju punk ideju kolektiva.
Dakako, na izložbi je časno mjesto dobio i Radio Študent. Riječ je o člancima koji svjedoče o ulozi glazbenih novinara Radio Študenta u popularizaciji i ideološkoj demistifikaciji žanra u njegovim rosnim godinama. Vremenu kada je društveni konsenzus bio da punk treba prečuti, a prisustvo punkera, na ovaj ili onaj način, diskreditirati. Izložba stoga predstavlja temeljitu i – zbog same lokacije Cankareva doma – do sada najmarkantniju počast domaćoj punk sceni kojom je nekadašnji otpadnički izraz mladalačkog antikonformizma konačno doživio legitimizaciju u samom nacionalnom hramu kulture.
Fotografija s izložbe - Borghesia 1984. godine (FOTO: Slovenski punk in fotografija/Jane Štravs)
Time smo riješili formalnosti. Posvetimo pak koju riječ jednom od proturječja ovog teksta koji bode u oči, a predstavlja ishodište naše kritike. Dakako, govorimo o jasnom neskladu između poslanstva punka kao pokreta usmjerenog direktno protiv establišmenta i njegovim uvrštenjem u najveću kulturnu instituciju države. Kako interpretirati tu kontradikciju ukoliko uzmemo u obzir kako se slovenska punk scena razvila u studentskim prostorima, podrumima, menzama i klubovima te je u etabliranim kulturnim institucijama prije vidjela neprijatelja nego od njega tražila odobravanje?
Nadalje, odakle ideja da se punk usporedi s protestima petkom i koje ideološke pretpostavke možemo naći u tom pokusu aktualizacije te što nam sve to govori o punku danas? Da li je politički potencijal punka gotovo pola stoljeća kasnije uistinu izgorio, usisan u mainstream i kao nijemi povijesni artefakt ne prijeti više uljudnoj kulturi?
Da se izložba koja proučava značenje i ostavštinu slovenskog punka može naći u prostorima Cankareva doma objašnjavamo dvjema pretpostavkama. Prvo, ako je nekada i postojala otvorena podjela i borba između sfera kulture i protu-kulture, ili u najmanju ruku, ako je, utemeljena u generacijskim razlikama i postojala implicitna napetost između ova dva svijeta, takva distinkcija danas je uglavnom bespredmetna. Na njenom mjestu leži tisuću mikroideoloških niša koje se dodiruju na zajedničkom tržištu, što u ovom primjeru znači kako izložba može uhvatiti daleko veći interes publike, koja nije nužno upoznata s poviješću ili konkretnim političkim implikacijama punka, niti joj treba kulturni kapital koji je nekada bio preduvjet za interakciju s tom scenom. Drugo, kako i sama izložba svjedoči, danas odvajamo etos punka, odnosno punkerski politički smjer i sam muzički žanr.
Okvir u kojem izložba proučava povijest punka, zaobilazi analizu aktualnog stanja žanra i društvenih preobrata koji su ga dovde i dovele. Već sam odabir da se pokret koji je primarno živio na ulicama i u kulturnom podzemlju postavi u takav kvazimuzejski kontekst – u instituciju, koja nerijetko ističe državotvornu ulogu – svjedoči o tome da je punk, kao žanr, promatran poput primarno povijesnog fenomena, kao još jedan element novije slovenske povijesti, bez suvremenog naboja. Kao nešto što nas je naučilo metodama otpora protiv percipirane nepravde, no čije je postojanje od osamdesetih rafinirano, lišeno naivnog idealizma i konačno presađeno u novi društveni kontekst. Suvremeni punk, muzički žanr, s druge pak strane nije prepoznat kao aktivan politički projekt. Štoviše, implicitno je tretiran samo kao ostatak protekle subkulture.
To u suštini i nije krivo. Punk je u zadnjim desetljećima – kao i mnogi drugi glazbeni pokreti srodnih društvenopolitičkih osnova – podvrgnut tržišnom pritisku koji, ili onemogućava izražavanje uistinu subverzivnih poruka, ili je odmaknut na rub – bez šireg političkog uzgona ili pretenzija prema konkretnoj misiji. Njegova je vjera u emancipacijski potencijal anti-kulture oslabljena, a često i zamijenjena moralističkim pozivima jednom ili drugom specifičnom potrošačkom pogledu na svijet. Naravno, bez obzira na to koliko je elastičan pod svjetlom neprestanih društvenih promjena, ni jedan kulturni pokret ne može stajati u mjestu u nedogled. No, umjesto da su te drastične promjene u položaju punka, kao i svih društvenih dinamika, koje su ga kroz desetljeća dovela u današnje stanje, barem prepoznate – ako već ne i iskorištene za kakvo korisno promišljanje o ulozi politike otpora danas – izložba ih u potpunosti zanemaruje. Ostaje, dakle, tek tradicija otpora, bez promišljanja o neuspjesima, zabludama i staromodnosti ideoloških predispozicija. Od slovenskog je punka tako ispletena priča o njegovoj subverzivnoj ostavštini, koja služi legitimaciji specifičnog političkog narativa u sadašnjosti.
Citiramo kustoskinju izložbe Marinu Gržinić u intervjuu za Radio Študent: „... Možda je punk mrtav, ali militantnosti, radikalizam, beskompromisnost i dalje žive. Mi ih moramo prepoznati neovisno o razdoblju ili generacijskoj pripadnosti”.
Da su ti, valjda, radikalizam i beskompromisnost – od svih stvari – prepoznati upravo u prosvjedima petkom, možda je simptom toga kako generacije na čelu domaće kulturne produkcije i njenog menadžmenta baš i nemaju prst na pulsu problematike koje se odvijaju izvan njihovog ekonomskog horizonta. Drugim riječima rečeno, ne prepoznaju uzroke političkog razočaranja koje danas pogađa uglavnom mlade i čije rješenje prelazi mogućnosti liberalnih političkih alata – ili kao radikalizam shvaćaju već i to što svakih par godina pred desnim populistima branimo status quo nakon čega se vraćamo uobičajenoj političkoj svakodnevici umjesto da preispitujemo i detektiramo temeljne uzročnike koji uopće omogućavaju popularizaciju takvih politika te njihove sezonske povratke na vlast.
Fotografija s izložbe - ljubljanski bend Čao pičke 1983. godine (FOTO: Slovenski punk in fotografija/Janez Bogotaj)
Štafetu punkerskog duha otpora, kako smo već dali nazrijeti, izložba tako predaje protestima petkom. Treba naglasiti kako se ti prosvjedi – za razliku od ranog punka – nikada nisu bavili sličnim utopističkim ambicijama prema buđenju društva niti su ikada bili usmjereni na boj protiv prevladavajuće kulture ili uopće, ka preispitivanju same kategorije političkog autoriteta. Protesti petkom u prvom su redu predstavljali reakciju na odredbe Janšine vlade, odnosno, na konkretnu političku situaciju s ograničenim implikacijama što je očito značilo i nestanak potrebe za aktivizmom čim je nestalo i vlade. Na kraju krajeva, osnovni cilj akcija petkom bio je ograničen na normalizaciju stanja, povratak prijašnjem statusu quo, a ne stvaranju bilo kakve nove političke paradigme. Protesti nisu obuhvaćali političke i kulturne strukture, već samo problematiziranje njihovog zloupotrebljavanja od strane organa Janšine vlade. Same institucije su ignorirane ili, upravo suprotno, ubrojane u sužrtve i saveznike u borbi protiv vlade.
Odluka da glavni predmet aktualizacije (punka, op.p), postanu protesti petkom, a ne suvremena punk scena, svjedoči i o nezanimanju za realno stanje te scene, jer izložba, kada se spomene veza između punka i političkog aktivizma, u pripremljenim materijalima ne uključuje konkretne reference već se umjesto toga bavi anegdotalnim idealiziranjem. Citiramo iz kataloga izložbe: „Punk ostaje glas otpora protiv nepravednosti, iskorištavanju i političkoj apatiji, zato nije iznenađenje, da se elementi punka često javljaju i na suvremenim radničkim protestima koji se zauzimaju za prava radnika, socijalnu sigurnost i sistemske promjene. O tome svjedoče i slovenski protesti tijekom epidemije covida-19 od 2020. do 2022. godine”.
Na kakve elementa punka se odnosi taj odlomak? Kako bismo u prosvjedima petkom, ili drugim sličnim akcijama prepoznali bilo kakvu posebnu prisustvo punka, morali bismo jako zatvoriti oči. Prije bismo mogli reći da današnje punk subkulture politiku tretiraju s cinične distance s čime se i zadovoljavaju. Svoju političku poruku – ukoliko ju uopće mogu oblikovati – zadržavaju unutar vlastite scene te ili marširaju ili sudjeluju u protestnim biciklijadama po prijestolnici. U praksi, želju za javnom konfrontacijom i konfliktnim diskursom nadilazi težnja za odmakom od politike koju današnje punk subkulture doživljavaju kao lišene interesa za umjetnost, prodane i neučinkovite.
Uz to, ne smijemo zaboraviti da punk jednostavno nije prvi na svijet donio koncept otpora. Moramo razumjeti i kako ne možemo svaki izraz otpora gledati kroz zihericu punka, te da je političkom vidiku pokreta počesto pripisana veća težina nego što je ona njenim suvremenicima u tom trenutku praktično značila. Njima je ponekad bilo posve svejedno za takve stavove. U komentaru o izložbi napisanom za Kraljeve ulice (ljubljanski časopis za beskućnike) Taubi to nedavno ovako opisuje: „Nama nije bilo do govora. Jebalo nam se za to. Mi smo jednostavno bili u svome svijetu i u svojoj glazbi. Policija (tada „miličniki”) su nas pak zvali Hitlerjugend. Danas nas pak mediji proglašavaju komunistima. Mi smo samo punkeri! Uvijek protiv!”
Ne smatramo da je veza koju izložba stvara između ranog punka i protesta petkom u potpunosti neutemeljena – iako bi po istim kriterijima lako mogli naći istu takvu vezu i s bilo kojim drugim prosvjednim pokretom – no, ako već od izložbe želimo nešto više od nostalgičnog kontempliranja estetskog izraza slovenskog punka – tvrdimo da je analiza kojom do te veze dolaze, vulgarna i idejno slaba. Iako organizatori izložbu smatraju projektom 21., a ne 20. stoljeća, smrdi pokušaj aktualizacije po upravo takvim zastarjelim modernističkim nazorima koja slušamo desetljećima. Prilika da razmislimo o proturječnostima i granicama političke akcije danas je nepovratno propala. Nakon što su dominantni kulturni tokovi godinama apsorbirali retoriku otpora – otpor sam po sebi ne garantira niti kvalitetniju kritiku današnjeg stanja, a kamoli da vodi konkretnim sistemskim promjenama.
U trenutku kada svaka korporacija sebe doživljava kao naprednu društvenu silu, kada se svaka hegemonistička politička opcija želi postaviti kao protuelitistčni otporaš i kada se u Davosu šepire svojim osjećajem za probleme kapitalizma, jasno je da nam politička negacija, koja se navodno ugnijezdila u punku, ne može više pomoći da se orijentiramo po suvremenoj ideološkoj karti po kojoj si svatko može prisvajati jezik i metode punka u vlastitu izražajnu matricu. Svaki, dakle, kulturni proizvod, koji želi dokumentirati punk onkraj nostalgičnog naklona, u svojoj bi izvedbi nužno morao detektirati taj problem i u njemu tražiti potencijal za točnije i relevantnije spoznaje.
Ključna pitanja ostaju: Kako se učinkovito oduprijeti političkom autoritetu, ako je njegov izvor uvijek manje jasan, ako se procesi društvene normalizacije, kojima se punk uvijek suprotstavljao, odmiču sve dalje prema polju mode, glazbe, estetike, spola i duševnosti, dok na svakom zavoju čeka kult pojedinca, kojega i sam punk, navodno, veliča? Što napraviti, kada na vlasti nema desničarske karikature, s kojom se lako obračunavamo iz raznih kuteva, već se umjesto toga moramo boriti s terorom rutinskih procesa liberalne demokracije? U društvu u kojem je i sam otpor predmet fetišizacije, subkulturama potisnutim na društvenu periferiju utoliko je lakše pasti u nihilistički odmak od političkog ili u konstrukciju pojednostavljenih crno-bijelih narativa, koji više služe potrebama moralnog užitka nego što predstavljaju podlogu za nove praktično moguće političke pomake. Kako bi oni započeli, prvi nužni korak je iskreno suočavanje sa starim kulturnim paradigmama i, na kraju, končano razočaranje njihovim ograničenjima. Potreban je radikalni prekid s političkim metodama iz prošlosti, a ne njihova reartikulacija.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Slovenski punk in fotografija
Krajem osamdesetih, Slovenački pankeri su izvodili koncerte podrške, pritvorenom Janši , a , danas su shvatili da je desničarski populista. Sreća je lijepa,samo dok se čeka .