AUTOR DISKOGRAFIJE EX-YU PUNKA i NOVOG VALA: „Ako danas imaš malo tvrđi tekst, mediji će te ignorirati“
Strip-autor, performer i publicist Vinko Barić iz Solina promovirao je nedavno “Diskografiju ex-Yu punka i novog vala” pred auditorijem ljubljanskog Kina Šiška. Tom je prigodom rasprodao i posljednje primjerke naklade ovog samizdata od 440 biografskih jedinica i 500 diskografskih izdanja.
Uoči “Diskografije” koju je pripremao dvije godine, još je 2011. godine objavio monografiju “Hrvatski punk i novi val 1976. – 1987.”. Autor kojeg šira javnost pamti po satiričkom ulju na platnu “Dolazak barbarskih zecova na Jadran”, posljednjih godina obrve podiže uz tandem Naporno Suicid, a u pripremi mu je kolorirani strip-album “Povratak baroknog čovjeka” od 250 strana. U razgovoru za naš portal, najavio je pripremu drugog izdanja “Diskografije” u su-nakladništvu s koprivničkim Šarenim Dućanom.
"Period od 1976. do 1987. godine bio je najplodniji uopće u povijesti cijelog jugoslavenskog rocka i popa", Vinko Barić (FOTO: Vid Jeraj)
Enciklopedija se nastavlja na raniju knjigu, dakle, riječ je o produžetku povijesti hrvatskog na širu sliku, na jugoslavenski pregled?
- Period od 1976. do 1987. godine bio je najplodniji uopće u povijesti cijelog jugoslavenskog rocka i popa, naravno, riječ je o punk- i rock- izdanjima iz tog razdoblja, a zaključno s 1987. godinom, to su novija izdanja, a sadrže arhivske ili starije i ranije objavljene snimke.
Knjiga na kojoj si radio oko dvije godine, već je rasprodana? Iznenađuje li te?
- U nešto više od dva mjeseca, otišlo je tristo komada. Objavljena je u vlastitoj nakladi, zadnji sam primjerak prodao večeras u Ljubljani. Imam još dva za arhivu doma i to je … Šareni dućan je rockerska firma, s njima radim drugo izdanje.
Kako brojčano stoji omjer zastupljenih izvođača po bivšim jugoslavenskim republikama?
- Hrvatska – 148, Srbija – 142, Slovenija – 88, Bosna I Hercegovina – 37, Makedonija – 26, Kosovo – dva benda, a Crna Gora – jedan.
Znači, osovina Zagreb – Beograd dala je najviše bendova?
- Dala je i Ljubljana dosta, ali Zagreb – Beograd najviše. Dobro, najveće su republike, logično nekako, ali Slovenija – dva milijuna stanovnika, pa 80 bendova, a kod Hrvatske su brojke duplo veće.
Sredine iz kojih niču bendovi iz tog vremena danas ne poznajemo po istome, u čemu je razlog?
- Zavidovići u Bosni! Najbolji bosanski novovalni bend Pauk je iz Zavidovića u centralnoj Bosni, grada od 5,000 ljudi. Zatim, Gustafi iz Vodnjana, Stidljiva Ljubičica iz Vrbovca, također vinkovačka scena, jer Vinkovci nisu veliki grad. Onda, idrijska scena i Metlika u Sloveniji. Ti su gradovi izgubili rockerski duh, samim time i scenu. Nije kao prije, ali zasluga za nicanje punk-scena i ostalog dolazi od omladinskih klubova koje je imalo svako manje mjesto. Tu su bendovi imali šansu svirati. Mnogi od tih bendova nisu niti svirali izvan tog svog malog rodnog grada, ali onda je to postojalo što više ne postoji, jer se promijenio društveni sistem.
Kako su diskografi gledali na bendove?
- Prvo bi ti izdali singl, a zatim album i to bi bilo to. Ili ako nisi bio dobar, stavili bi te na kompilaciju, ako prođe – prođe. Onda si dobio šansu za album. Znači, „Paket aranžman“ bio je proba za ova tri benda, ako uspije, dat ćemo svima šansu.
Nije li za razliku od „Paketa“ upravo „Artistička radna akcija“, kao njegova sljednica imala taj šablon - boljih bendova koji vuku one slabije?
- Jedan od tih bendova, Bezobrazno zeleno, objavio je dvije ploče. Na kompilaciji se pojavljuje Radnička kontrola, nukleus budućih Brejkersa, zatim, U škripcu koji je jako dobar bend, zatim i Petar i zli vuci, dok pet, šest bendova to nije … Čuo sam zanimljivu teoriju, ne mogu znati koliko je istinita, ali krajem sedamdesetih domaćim su diskografima licence stranih rock-izdanja postale preskupe … Stoga su se okrenule domaćim bendovima, jer je bilo puno jeftinije platiti snimanje albuma, nego li copyright na The Cult ili Sex Pistols. Pokazalo se da je domaća scena bila prodavanija od strane. Iznimka je bila prodaja Bowiejeve singlice u 300,000 komada, što je bilo najviše u svijetu. Ali, osim tih najvećih, strani se rock manje objavljivao od tih domaćih do sredine osamdesetih. Domaća je scena uzela prevlast.
OK, ali nije li onda punk predstavljao vrući krumpir i kako su se izdavači odnosili prema njemu? Nije li Jugoton cenzurirao Satana Panonskog na što nas podsjeća nedavno drugo reizdanje „Guranja s litice“ s više suizdavača?
- S matrice je izbrisao pjesmu “Dragi sine moj”, jer su smatrali da je preneukusno.
Jel to bila odluka Komisije za šund?
- Ona je ugašena još 1983. godine, ovo je bilo kasnije, 1990. godine. Radnici su samoinicijativno u tvornici ploča rekli, “Di ćeš ovo stavit? Ajmo mi to maknit” … A s druge strane, pretrpana je bila minutaža ploče, što bi možda dodatno naštetilo zvuku.
Kako gledaš na Satanovo stvaralaštvo u duhu interesa oko njegovih arhiva koji ne jenjava. Pored navedenog reizdanja, prošle se godine pojavljuje studija “Tijelo otpora”, u kojoj si sam spomenut?
- Mislim da je Satanova poezija jedan od vrhunaca hrvatskog književnog jezika, odmah nakon Matoša i S.S. Kranjčevića. Taj duh, taj jezik je sakralan i briljantan u svojoj jasnoći, čak kad se zafrkava.
Da li se u diskografiji takovrsni problemi pojavljuju prvi put s punkom?
- Recimo, Paraf i Pankrti morali su za album mijenjati tekst od svake pjesme, Prljavo Kazalište je moralo plaćati porez na šund, kao i svi drugi punkeri. Električni orgazam su trebali mijenjati ime da bi uopće dobili album u PGP RTB-u, zato su prešli u Jugoton. Šarlo isto nije prošao u Beogradu, jer je već snimljeni album prodan Jugotonu bez znanja benda. Da ne govorim da Laibach nije imao pravo ni na ime, već su prvi album objavili bez ikakvog natpisa, uz križ je stajao samo serijski broj s ploče. Na kraju su objavili tri albuma bez naziva benda, jer je ime bilo zabranjeno.
Znači li to da se s takvom vrstom cenzure bendovi više ne sukobljavaju?
- Ne bih se složio. Formalno, cenzure nema, ali ćeš imati medijsku ignoranciju. Budeš li imao tvrdi tekst, mediji ga neće dati u javnost, već će ga čuti samo onaj tko kupi album. Ali da ćeš imati distribuciju, radijsku transmisiju, nećeš. Iznimka je možda Đubrivo koje je objavilo album za Croatiju.
Ali Dekubitus – neće?
- Dobro, Dekubitus je već priča za sebe. To ne bi prošlo nigdje, iako Sven (Gorjanc Fabić – op. aut.) jest po meni umjetnik, isto je i kopija Satana. Ali to jest on, on to ne glumi.
"Dala je Ljubljana dosta, ali Zagreb i Beograd najviše", Vinko Barić o gradovima s najviše punk bendova (SCREENSHOT: YouTube/Kino Šiška)
Jesu li u diskografiji zastupljeni Romi, odnosno jesu li skretali u rock?
- Koja je Rom, iz Šarla i Discipline kičme … Ali, pored njega, bilo ih je u makedonskim bendovima, uvijek su to neki basisti ili bubnjari.
Koji su tvoji favoriti “Diskografije” koji su izronili iz samog procesa rada na knjizi?
- Po meni je najbolji svjetski bend svih vremena – Šarlo Akrobata. Nakon njih The Stooges, to su dva najbolja benda ... Recimo, svidjela mi se makedonska ska-scena, bend Čuden kroj. Originalan ska-bend bogatog zvuka, ali nemaju album, već par pjesama na kompilaciji. Zatim, već spomenuta grupa Pauk iz Zavidovića, među pet novovalnih bendova u cijeloj Jugoslaviji svih vremena … Bilo je toga, da ne izostavim sad nekoga u nabrajanju.
Je li ti na večerašnjoj promociji bilo nekih dojmljivih trenutaka?
- Bilo je dobrih komentara, smijali smo se puno, praćeno je s pažnjom od mlađe generacije usprkos, mislim, djelomičnoj jezičnoj barijeri. Meni je osobno to najveća satisfakcija. Bilo je par momaka punkera od 20 godina i cura.
Ulazeći u sociologiju punkera tog vremena, kojim su slojevima pripadali?
- Miješano je bilo, najviše je bilo srednje klase koja danas za razliku od Jugoslavije, više ne postoji. Ali, moram priznati da je mnogo punkera i novovalaca došlo iz oficirskih brakova iz vojske s vojnom pozadinom, miješanih oficirskih brakova. Recimo, kompletna beogradska novovalna scena, bila su djeca jugo-oficira. Tako da nije to radnička klasa.
Sukob s autoritetom države, znači, dolazio je kroz familiju?
- Kćer, recimo, predsjednika Jugoslavije Cvijetina Mijatovića, Maja, pjevala je u bendu Via Talas. Pričalo se da su imali probe, a i tulume koje je čuvala policija da ih ne uhapse. To je kao zlatna mladež koja se malo „probarabila“.
Kako “Diskografija” mapira situaciju u tvojem kraju?
- U Solinu? Nema ti Solin nikakve glazbe. Ima jedan parodijski punk-bend koij svira nešto kao cajke. Nešto kao Hali Gali Halid se furaju, ali su malo seljačine. A ostalo ti ima, možda petnaestak punkera i rockera u Solinu, jedino imamo jaku strip-scenu, nas tri autora. Ja, Vladan Mehić i Damir Ercegović, mi smo SSS – Solinska strip scena. A muzičke scene nema, osim tog benda koji se zove Sila nečista. To je na 30.000 ljudi koji gravitiraju skroz Splitu i nema potrebe da ima svoju scenu, kad je sve u Splitu, to je na pet kilometara.
Postoji li u tom smislu Split – Solin neki odjek iz prošlosti u današnjost?
- Ima iz osamdesetih i devedesetih u hard coreu i punku, ali nema zato što je punk-scena jako kratko trajala, od 1979. do 1983./1984. godine. I onda se pojavio Osmi putnik i sve usra. Danas imaš radio KLFM s emisijom alternativnog rocka, jazza i elektronske muzike, a pojavio se i Studentski radio koji je još bolji od njih.
Što je s tvojim autorskim radom u glazbi? Autor si Hajdukove himne ...
- Ilija i Zrno žita ne postoji od 2014. godine. Ali, novi bend Naporno Suicid, trebao je večeras svirati, no kolega Gildo se razbolio i nije mogao doći, tako da nije bilo koncerta.
Posljednju promociju abecedarija Punka s ovih prostora Vinko Barić održao je prije dva tjedna u ljubljanskom kinu Šiška, a ugodni razgovor vodio je s bivši direktorom Šiške, Simon Kardumom, i slovenskim enciklopedistom Igorom Bašinom, koji možete pogledati u ovom videu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube/Kino Šiška
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.