Nakon održanih koncerata u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani i slovenskoj Novoj Gorici, grupa Laibach priprema se za nastavak svoje europske turneje koji kreće 14. svibnja koncertom koji će održati u švicarskom Winterthuru, odakle odlaze u gradove diljem Europe - Kopenhagen, Berlin, Oslo, Helsinki, Budimpešta, Prag, Toulouse ... A u Zagreb se vraćaju u trećoj dionici turneje, 5. listopada. Kultni bend, koji djeluje već više od 40 godina, osim koncerata, u planu ima i novi teatarski projekt čija će premijera biti u travnju u talijanskoj Bologni. Riječ je o angažiranom kazališnom projektu kojeg rade zajedno s talijanskim dvojcem, Davidom Saccom i Agatom Tomšič iz umjetničke inicijative ErosAntEros koji se bazira na dramskom tekstu „Sveta Ivana od klaonica“ njemačkog književnika Bertolta Brechta. Nakon premijere u Bologni, s ovim kazališnim komadom nastupaju i u Ravenni. 

Laibach je na sceni još od 1. lipnja 1980. godine, kada su se okupili u slovenskom gradiću Trbovlje. Od njihovih početaka, pa do danas, okruženi su kontroverzama i uvijek su izazivali oštre reakcije političkih vlasti. Militaristički izričaj i odijevanje u uniforme, umjetničke reference na avangardu i socrealizam, te simboli i ikonografija nalik na one iz nacističke propagande, ostao je do dan-danas njihov prepoznatljivi dio performansa i identiteta benda. Mnogi su današnji važni teoretičari i filozofi kao što su Boris Groys i Slavoj Žižek diskutirali i analizirali Laibach kao fenomen u kulturološkom smislu. Bend je osmislio umjetnički koncept „retro avangarda“, a zalagali su se za pojmove kao što je hiper-identifikacija i de-individualizam. Iako su započeli kao umjetnički i muzički kolektiv, Laibach je postao međunarodno poznat prije svega na muzičkoj sceni zbog svog jedinstvenog rada, a pamti ih se i po obradama i interpretacijama hitova Queena, Rolling Stonesa i Beatlesa.

Na početku razgovora za Lupigu, članovi Laibacha su se prisjetili svog ovogodišnjeg koncerta u riječkom Pogonu Kulture u kojem se tražilo mjesto više za upad. Kako kažu, publika je bila odlična, a Rijeka im je ionako vrlo drag grad. U razgovoru smo se dotaknuli njihovih početaka, ali i njihovih trenutnih i budućih projekata. 

Laibach na svojim počecima (FOTO: Laibach.org)

Vaš najnoviji EP „Love Is Still Alive“ je, kao i inače, svojevrsna audio-vizualna avantura koja u sebi nosi ambijentalni izričaj, a na sceni, što je svima poznato, poigravate se i „začinite“ svoje melose dodatno za vrijeme koncerata. Po čemu je ovaj EP drukčiji od Vaših dosadašnjih djela i koju poruku nosi?

- Riječ je o ljubavi. Ljubav i život uvijek nađu put, no pitanje je da li je taj put bezizlazan u takvom (post)apokaliptičnom vremenu kakvo nas, izgleda, očekuje. I to je zapravo ono o čemu govori naš aktualni album. „Love is Still Alive“ je „skriveni“ nastavak filma „Iron Sky - The Coming Race“, koji završava uništenjem planeta Zemlje i njenog satelita Mjeseca - odakle je u svemiru krenuo egzodus posljednjih Zemljana, koji su donedavno još živjeli na Mjesecu, a sada su prisiljeni pronaći neki novi planet pogodan za život. U principu, ciljaju na Mars, ali ne znamo hoće li uspjeti tamo stići. Njihov svemirski brod nije u najboljem stanju, a zalihe hrane i vode, također, su vrlo ograničene. Šačica tih preživjelih Zemljana tako u svemirskom brodu luta svemirom u potrazi za planetom pogodnim za daljnji život i nastavak širenja ove destruktivne rase, koja će po svemu sudeći, postojati sve dok se hrani ljubavlju. Ljubav je jedini motor opstanka – kako kaže Leonard Cohen u svojoj pjesmi – ali ta ista ljubav znači i propast svih nas. U svakom slučaju – dok postoji potreba za ljubavlju i razmnožavanjem, postojat će i ljudski rod, koji uništava sve oko sebe kao nekakav suludi mehanizam samouništenja. Naš EP – i koncertna interpretacija – prati njihovo putovanje kroz Sunčev sustav, ali je to istovremeno i putovanje kroz neke od „svemirskih“ glazbenih žanrova posljednjih desetljeća. Slično putovanje događa se i uživo, na koncertu. EP je objavljen u sklopu našeg izdanja albuma s glazbom iz filma „Iron Sky - The Coming Race“, a zajedno s njim uskoro lansiramo i kompjutorsku igricu sa istom tematikom.

Desetljećima nakon Vašeg osnutka, točnije od 1980. godine – vremena u kojem ja nisam ni rođen, ali prateći vaše istupe u medijima i koncerte – i dalje ne posustajete s, ne tako tipičnim, performansima. Što vas i dalje motivira na subverzivnost?

- Za nas su to tipični performansi, mi takvi jesmo i ne znamo biti drugačiji. Je li to subverzivno ili nije - to zapravo nije naša stvar. 

Naslovnica knjige britanskog autora Alexeia Monroea o Laibachu (FOTO: Laibach.org)

Vaše začetke bih opisao vremenom kada je punk polako silazio sa scene i s dolaskom novog vala i progresivnijeg rocka, od bendova The Cure, Depeche Mode, ali i oni vama sličnijima Front 242 i Test Dept. S obzirom da su ti bendovi ispratili jednu generaciju publike, i koji se, danas prema našem skromnom sudu, ne slušaju kao prije, da li su vaša publika danas samo oni koji su vas i osamdesetih godina pratili ili primjećujete i mlade među publikom?

- Publika nam je potpuno miješana, što nam je oduvijek i bila namjera. Volimo vidjeti cijeli dugin spektar ljudi u masi na našim koncertima. Laibach, na kraju krajeva, ipak spaja nespojivo!

Zanimljivo je pogledati kako Vaš bend bojkotiraju i pogrešno interpretiraju, jer koristite militarističku i totalitarističku simboliku u cjelokupnom performansu, a upravo takve ismijavate i pjevate o onima koji promoviraju fašizam i nacionalizam. Zašto ste onda bili trn u oku u Jugoslaviji, u vlastitoj zemlji?

- Da je Jugoslavija bila racionalna zemlja, onda se, naravno, ne bi raspala. Stoga je teško objasniti zašto je Laibach ponekad bio zabranjivan, ali vjerojatno se to dogodilo upravo zato što se režim prepoznao u nama - a nije mu se svidjelo ono što je vidio, zapravo bio je užasnut tom spoznajom.

Koliko su danas mladi muzičari progresivni, autentični i voljni pomjerati granice?

- Zaboravimo na „autentično“, to ne postoji, a progresivnost i pomjeranje granica, da. To funkcionira i kod nove generacije, samo što danas i na tom području postoji jedan veliki kaos, pa je teško definirati je li progresivno stvarno progresivno ili je konzervativno, na primjer, miješanje elemenata balkanske turbo-folk estetike s trap i hip hop žanrovima i slično ...

S jedne strane, vjerujem, trenutna političko-društvena događanja kao što su ukrajinsko-ruski i izraelsko-palestinski rat, europski i američki izbori, rastući neofašizam u Europi i klimatske krize, mogu vam poslužiti kao svojevrsna inspiracija za muziku, no zanima me kakav je vaš stav o svim ovim strahotama 21. stoljeća?

- Kad bismo željeli precizno definirati ove strahote, onda bi ovaj intervju bio predugačak, ali ionako svi razumijemo da su to zaista aktualne strahote 21. stoljeća. Svako stoljeće zapravo je i stoljeće užasa. Dvadeseto stoljeće, koje je donijelo najveći tehnološki razvoj i najveći prosperitet, je, uz dva svjetska rata i malo more regionalnih ratova, i stoljeće najvećih užasa. Dvadeset i prvo stoljeće još nije stiglo tako daleko, ali izgleda da smo na dobrom putu da se najveće strahote tek dogode. U svakom slučaju, čovječanstvo cijelo vrijeme hoda po rubu pameti, što svakako ne ulijeva veliki optimizam. Bilo bi nam milije ostati bez ovako nadahnute inspiracije, samo da se situacija u svijetu stabilizira i prikloni miru i razumu.

Za kraj ćemo ipak biti optimističniji i nadam se da u 2024. godini možemo očekivati vaš album s novim pjesmama ili ćete nastaviti raditi na re-izdanjima prijašnjih albuma, kao što su „Nova Akropola“, „Neu Konservatiw“ i „Rekapitulacija“?

- Bit će i jednoga i drugoga, samo dok bude zdravlja i ljubavi. I užasa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Miroslav Chucha

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.