Tako harače razni „domoljubi“ - partijski, crkveni i šatorski funkcionari - vječno zahvalni svom patuljastom puku na izdašnosti i kratkom pamćenju. Onima koji dolaze, ostavit će kredite i jedno veliko domoljubno - ništa, pa će se mladi stručnjaci, puni tog domoljublja i neizmjerno gladni nekog normalnog života - brzo uhvatiti noge. Odlazit će, jer im u životu treba socijalna sigurnost i jer ih nije briga - ni za crvenim, ni za žutim, ni za zelenim vragovima... Katarza? Da, svakako i prije svega - ali kako u katarzu s retorikom punom debelih naslaga tradicionalizma i odvratno lošeg politikantstva. Kako tražiti put u prosperitet generacijama koje ne pamte rat, a koje se već godinama bore za svoje konture i dobar ukus?

Netko je jeo iz mog tanjura - ljutito će patuljak. Hajde patuljak, šuti i trpi. Imaš svakih četiri-pet godina, pravo i obavezu, progurati se do glasačke kutije i ponovo prekrižiti svoje mišljenje. Kada ga ubaciš u kutiju, ti si svoje završio, ostalo ćemo mi. Bog, bog, patuljak, vidimo se na parlamentarnim izborima, možda nešto ostane i za tvog tanjura - vidi sutra na birou rada ili nekom lokalnom oglasniku. Ako ne sutra - a onda opet za nekoliko godina. Još neko pitanje?

A onda se, kao u svakoj bajci, s otkucajem ponoći dogodilo čudo i patuljcima je stiglo navještenje u vidu ovih riječi: "Kad sam krenula u ovu bitku i prihvatila čast HDZ-a mnogi su mi govorili što ti to treba? Ulaziš u bitku koju ćeš izgubiti. Ali ja se ne predajem, ne dam se. I tako ćemo raditi za Hrvatsku. Ne dam da mi netko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata. Hrvatska će biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije...". Aplauz je bio gromoglasan i svi su na dvoru bili sretni, i patuljak, i dvorska luda, i paž.

Tako se na krilima nacionalnog ponosa i časti, rodila jedna sretna i prosperitetna, jedna nova, nama do sada nepoznata Hrvatska. Nikada više u mračnu prošlost, nikada više tamo gdje je bila, nikada više u kantu crvene boje - s Yu etiketom! Vratila se Hrvatska koja će završiti pobjednički put, koji joj je utro prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman! Hrvatska koja će u partnerstvo s kantom plave boje s NATO etiketom, pa otići u šator po aplauz i podršku za nadolazeće parlamentarne izbore. Nikada ujedinjenija i nikada slobodnija Hrvatska, širom dijaspore - Amerike, Njemačke, Australije, Bosne i Hercegovine... - i ponovo nikada, kao te noći...

...usnula u san...

Sat je zazvonio u dvadeset do šest. Kratka noć poslije izborne nedjelje i onih par slavljeničkih piva, na brzinu spremanje... VW kombi već čeka ispred kuće. Siječanj je, vlažna i prohladna jutra nisu nimalo ugodna, ali je zato u kombiju do radnog mjesta prilično toplo i veselo. Iz zvučnika tuče Thompsonova "Lijepa li si". Misli odlaze negdje na jug, u ljeto, kada se opet može odvojiti dvadesetak dana za uživanje u ljepotama "lijepe naše". Kombi se parkirao ispred objekta, pjesma sa zvučnika je utihnula. Ovih dana, izvode se završni radovi na novoj zgradi Europske središnje banke, gromadi od 185 metara i 45 katova. Gleda ona niz Mainu, s ugodne distance svoju dječicu... Fascinantan pogled. Sva sreća što postoji dizalo za transport materijala i velikih gipsanih plata, jer bauštela je na dvadeset i trećem katu... Tko bi to pješke?!

Još samo da je srušiti onu crvenu bandu, i otplatiti kredit za BMW... (FOTO: Lupiga.Com)

Radi se i po dvanaest sati dnevno, ali se bogami i zaradi, preko 3.000 eura mjesečno. Pola na platnu listu, pola na crno. Gazda kaže da je iz Hrvatske, negdje iz okoline Livna, uredan platiša poreza u Njemačkoj! Za njega, pored Hrvata, ovdje rade i tri Srbina i dva Muslimana. Priča se uglavnom "naški", osim ako okolo nema Švaba. Čita se Bild-Zeitung, ponedjeljak, 12. siječanj 2015. godine - na naslovnici, Angela Merkel i François Hollande u prvom redu kolone protiv terora i šovinizma, a iznad tekst - "Mi žalimo zajedno s vama" - Charlie Hebdo. Još samo da je srušiti onu crvenu bandu, i otplatiti kredit za BMW...

A onda je stiglo jutro, i čarolija je nestala... Patuljak se probudio i pogledao na sat. Pet do dvanaest - stoje tako kazaljke već dvadeset i pet godina - patuljak u sobi, ponižen sjedi sam. Još jedno hrvatsko jutro u jeftinoj demokratskoj podvali, servirano u bijelim Mickey Maus rukavicama, na tanjuru neoliberalnog kapitalizma. Mali čovjek tako opet, s mrvicama na stolu i par kuna u džepu odlazi u bolji dan... Za one boljeg pamćenja, upravo ga je ta obećavajuća nacionalna konjunktura iz devedesetih (lešinarenje industrijskih giganata i pilanje brončanih spomenika) dovela tu gdje je danas - u vrtlog nezaposlenosti, potpune ekonomske i političke dezorijentacije. U rasprodanoj državi, opterećenoj štetnim ugovorima poput Vatikanskog i nepodnošljivim izdacima za državnu birokraciju, Crkvu, pravim i lažnim braniteljskim mirovinama i dodacima za njihove obitelji, u potpunom deficitu industrijskog i infrastrukturnog razvoja, realno se ne mogu pokrivati ni osnovni troškovi.

Teško bi takvo stanje izdržala čak i "große Schwester", Njemačka. S Pantovčaka i s Markovog trga, u tom tranzicijskom blatu bogatili su se paževi, prvo šovenske političke elite HDZ-a, a kasnije i socijalno neodgovorne i nesposobne koalicije vladajućeg SDP-a, i tko zna kakvih bi sve vragova u bojama bilo - da Tuđmana nije naslijedio Stjepan Mesić. U obećanoj zemlji prosperiteta i bajki - kojoj je posljednji šef države dao ostavku na premijersku dužnost, kao na funkciju upravitelja kupusarske zadruge, i nedugo zatim odselio u Remetinac - moglo bi se reći, živi jedan čudan narod. U društvu u kojem revizionisti pišu nove udžbenike i gdje su križni putovi i zastave važniji od tvornica i pismenosti, a oluje od mirnog mora - cementira se nesigurna budućnost puna mračnih slutnji i dogmatskih devijacija.

Netko je jeo iz mog tanjura (FOTO: Lupiga.Com)

Tako harače razni „domoljubi“ - partijski, crkveni i šatorski funkcionari - vječno zahvalni svom patuljastom puku na izdašnosti i kratkom pamćenju. Onima koji dolaze, ostavit će kredite i jedno veliko domoljubno - ništa, pa će se mladi stručnjaci, puni tog domoljublja i neizmjerno gladni nekog normalnog života - brzo uhvatiti noge. Odlazit će, jer im u životu treba socijalna sigurnost i jer ih nije briga - ni za crvenim, ni za žutim, ni za zelenim vragovima...

Katarza? Da, svakako i prije svega - ali kako u katarzu s retorikom punom debelih naslaga tradicionalizma i odvratno lošeg politikantstva. Kako tražiti put u prosperitet generacijama koje ne pamte rat, a koje se već godinama bore za svoje konture i dobar ukus? Povratkom u tuđmanizaciju - koja u stvari nikad nije ni prošla? Čini se, slijedi još jedna naporna petogodišnja rasprava, puna međusobnog optuživanja i jeftinih floskula, a sve da bi se sačuvala domovina, fotelja i čast... Divnog li neoliberalnog kapitalizma u krvotoku moderne Evrope. Divnog li osjećaja udesno marširati pod jednom zastavom, sjesti u udobnu fotelju za taj veliki obiteljski stol, gozbiti se.

Netko je jeo iz mog tanjura - ljutito će patuljak, i postaviti pitanje - Tko?!

Jer, ako patuljak živi i radi u Hrvatskoj, i u njoj plaća poreze i odreze, namete i doprinose, sigurno bi htio nešto imati - u svom loncu, u svom tanjuru. Bilo bi uz to krajnje pošteno, prestati mu u taj lonac trpati začine iz uvoznih glasačkih kutija dijaspore, i ne sjedati za njegov stol. O patuljcima i vlasti, časti i masti, moglo bi se još štošta reći i dodati, ali molim - da ne kvarim - tek na kraju ove bajke...  Jer - čast je tuđa, a trbuh je tvoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com