U desetljećima jada u kojem živim jedno me pitanje konstantno kopka. Je li moglo bolje? Jesmo li svi mogli živjeti bolje, ostvariti svoje snove iz mladosti? Čovjek kada prevali pedesetu, i to dobro, svodi neke račune. Osvrne se iza sebe. Što smo mi to stvorili, i kakav svijet smo ostavili svojoj djeci? U čemu smo pogriješili?

Uvijek polazim od ljudi oko sebe. Ljudi su to dobrohotni, prijazni i, što je posebno važno za ovaj tekst, religiozni. Čovjek koji živi na ovom svijetu, a religiozan je, trebao bi po logici stvari biti dobar čovjek. No, što je to zapravo dobrota? Nije li to zaglavni kamen onoga što nam se događa? Da ljudi koji nas vode nisu dobri? Dobrota, prijaznost, skromnost? Zar to ne bi bile vrline i onih koji nas vode? Zar to njima ne bi bile ključne vrline kod takvog poziva? Čemu i zašto toliko korupcije isključivo u toj, nazovimo je branši?

Nešto je u svemu tome čudno i kod ovih predsjedničkih izbora, postavljam sebi isto pitanje. Svi ti ljudi koji bi da vode zemlju, kako oni gledaju na nas i na sebe? Slatkorječivi, dobrohotni, suosjećajni. Svi kandidati ispunjavaju iste obrasce. Služiti. Slušati. Poistovjetiti se s malim čovjekom. Njegovim problemima. Puna su im usta, ako pratite sve kandidate i ono što govore, brige za maloga čovjeka, za penzionere, sirotinju, invalide …

Predsjednički izbori su posebni i znakoviti. Svi znamo da ne odlučuju o ničemu i da su samo folklor demokracije. No, intrigiraju nas, jer ogole fundamentalno. Imamo čovjeka umjesto stranke. I on predstavlja nas. Sve naše pogreške. I kada vidimo sve kandidate, shvatimo svu poraznost sustava koji nas opslužuje, shvatimo da ponovo, i na ovim predsjedničkim izborima nemamo zapravo previše izbora. Drugim riječima, prisiljeni smo glasati za manje zlo. Svi moramo teatralno glasati za nekoga tko će nam i dalje stvarati privid da mi odlučujemo o bilo čemu. I da će nam tim našim činom biti bolje.

Neće.

I toga smo svi svjesni. Svi ti kandidati nisu niti jedan od nas. I ta spoznaja boli. Oni najbolji od nas. Oni za koje bismo ruku stavili u vatru da kada dođu na vlast da bi radili za opći interes, a takvih ima. Zašto se ti ljudi ne kandidiraju? Mislim da je to radi osobne higijene. Nitko od ljudi koji bi stvarno ovu zemlju barem malo izdigli iz mulja, ljudi intelektualno i moralno veliki, nikada neće u kampanje skrojene po ovim mjerilima. Drugim riječima, osuđeni smo na moralno podkapacitirane ljude, ponekog sociopatu ili kleptomana, ljude opsesivno željne moći, jer se nikada nitko od ljudi koji sve to nisu nije kandidirao? Ipak u ovom se iščašenom društvu postavlja pitanje kako bi prošli svi ti ljudi? Intelektualci, vizionari, pošteni i plemeniti?

Prošli bi u ovom društvu, vjerujte mi, s javnim podsmjehom, s tisućama onih koji bi ih diskreditirali, provalama zla i s mržnjom tisuća trolova na društvenim mrežama. Da se kojim sretnim slučajem za predsjednika RH kandidira koji dobar, inteligentan i pošten čovjek, intelektualac kojem vjerujemo, vizionar i moralno čista osoba, upravo od svih nas bio bi izložen salvi mimova, i vjerojatno bi isti dan požalio što se izložio ovoj truloj naciji koja u svemu vidi samo najgore. Taj nesretni obrazac kojem su nas naučili u zadnjih trideset godina da se u politiku ulazi isključivo radi osobnog benefita, čast izuzecima koji, kako ono ide, potvršuju pravilo.

Niti jedan ozbiljan čovjek, ma kako plemenit bio i siguran u sebe, da želi stvarne i istinske promjene u ovom društvu - nema šanse. Jer bi ga pokopali u začetku. U samom startu ti ljudi bi bili ismijani, diskreditirani od svih nas, malih običnih ljudi koji očajnički trebamo promjene.

Što to govori o nama? Možemo li govoriti o viktimologiji? Da svi mi perverzno biramo najgore jer u podsvijesti znamo da ne zaslužujemo bolje? Jer smo možda zasrali još devedesetih? Zašto toliko očajnički dajemo šansu najgorima među nama i zašto ih uporno biramo? Zašto hrvatske žene nikada svoj glas ne daju ženi, već muškarcima dokazanim šovinistima, kojima je žena za madraca, a ne za mudraca?

Pogledajte činjenice. Ljudi koji vladaju nama dno su ovoga društva. Blagajnica u mojoj trgovini imala bi više empatije za sirotinju, umirovljenike, za ovu zemlju, nego što imaju oni. I s osnovnim znanjem matematike, obična čistačica bi bila kudikamo uspješnija od ovih što vladaju li vladaju. Sastavila bi uspješniji i socijalniji proračun.

Dakle, u čemu je problem?

Od izbora do izbora imamo sve čudnovatije kandidate. Kao da pristojni ljudi zaziru od politike. I kada malo bolje promislite, da me dijete pita tata što si, a ja mu kažem političar, kao pristojan i pošten čovjek samoga sebe bih smatrao dnom dna. Već mi se stomak okreće čim pomislim na riječ - političar. Zašto je tome tako pitam se najčešće kod predsjedničkih izbora jer ne biramo stranke, nego ljude.

I u tom shizofrenom kaosu desilo se ono najgore. Da su najbolji među nama postali nepoželjni. Pošteni ljudi, oni koji govore istinu ili su proganjani ili marginalizirani. Oni su svjesni da se bore protiv vjetrenjača osobnih malih koristi i benefita.

Zaključak svega ovoga nažalost je isti i brutalno realan. Za sve smo, kada sve oduzmemo i zbrojimo, sami krivi. Nismo mi niti malo empatičan narod kako to sugeriraju akcije za spas djece sa malignim bolestima, niti smo mi narod koji suosjeća s bilo čim. Mi smo sebični licemjeri koji će rado oprati savjest sa 0,66 eura doniranih za žrtve potresa, mi smo narod kojeg ne zanima što nam susjed s 80 eura mora preživjet Božić. Preživjeti Božić. Kako lijepa analogija za ove uzaludne i besmislene izbore u kojima toliko naših umirovljenika zbilja blagdane doživljava kao nešto što doslovce treba preživjeti. Kada pomislim na te ljude zaboli me duša. Mislite da ista zaboli ljude za koje glasate? 

Predsjednički izbori naša su slika i prilika. Svi kandidati jedna su naša sličica. Svi imaju nešto naše i idealni su da se svi zapitamo kakvi smo zapravo ljudi. Licemjerni i prijetvorni, bahati i pohlepni, pametni i načitani, a opet ne biraju sredstva da dođu do svog cilja. Lijepi i školovani, plemeniti u posebnim prilikama, a škrti i gramzivi u ostalim danima godine. Volimo istinu, a lažemo, žudimo za pravdom, a korumpirani smo na svim nivoima. Volimo pomagati, a odbijamo pomoći sebi. I, na koncu, htjeli bi bolju zemlju za svoju djecu, a ona nam odlaze i zbog naše krivnje. Siguran sam da su ovi izbori slika svih nas i u svakom se kandidatu možete pronaći, a najviše u onima koji se nisu i nikada se neće kandidirati.

Znam ja nas, jebo ti nas.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.