Socijaldemokratska partija Hrvatske, stranka koja ima malo veze sa svojim imenom i čija je crvena boja uz pripadajući folklor uglavnom šamar dobrom (političkom) ukusu, veliki je i očekivani gubitnik svih izbora, pa tako i posljednjih, lokalnih. Ali nećete to čuti od SDP-ovaca. Odnosno oni SDP-ovci koji to misle, i koji znaju zašto su i dalje suštinski luzeri, skrajnuti su i nevidljivi. Strankom, a onda i percepcijom javnosti, vladaju hajdaši i dončići, koji socijaldemokraciju ne bi znali naći ni da se o nju spotaknu, a oni su agresivni, nepristojni i maksimalno angažirani u prezervaciji statusa quo, uvjereni da je politički život u zemlji klatno koje će po inerciji, kad-tad, pasti i na njihovu stranu. A tad im je samo klijentelističko i neoliberalnokapitalističko nebo granica. Tko se još sjeća Slavka Linića dobro zna o čemu govorim.

Ako bi tko sada htio zaustiti: „Ali evo, raspustili su organizacije u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, pa kako to nisu promjene?“ Nisu. Jer bi suštinska promjena imala doći iznutra, i ta ne bi smaknula nekoliko pedra, malo promiješala karte i nazad sve po starom. Suštinska promjena neće se i ne može dogoditi dok na čelu SDP-a ne bude socijaldemokrat/kinja. A budući da su stidljivi znaci socijaldemokracije u SDP-u skrajnuti (Karolina Leaković, Sanja Major), ostalo je vrhuški sitno posipanje pepelom i ono „čuli smo birače“ s figom u džepu.

Jedino tužnije u postizbornoj noći od Hajdaš Dončića koji se hvali zagrebačkim izbornim uspjehom, kada se taj „uspjeh“ ima zahvaliti samo činjenici da je iz izborne utrke povučen SDP-ovac čijeg se imena nitko više ne sjeća pa je SDP time utopljen u pobjednički Možemo!, obraćanje je Ivice Puljka nakon što je išutiran na izborima. Da sam znanost, kojoj se Ivica obećao nakon izbornog debakla, rekao bih mu da mi se ne vraća ako baš ne mora. Tu količinu uvrijeđenosti u izjavi nakon gubitka Splita zadnji put sam vidio u vrtiću kad je jedan dječak, kojem iz nekog razloga nismo dali u pješčanik, rekao: „Onda ja idem doma!“

Izborni gubitnici 

Vratimo se SDP-u, koji je doista spektakularno izgubio Rijeku. I nije pritom samo ta činjenica poražavajuća za njih, koliko magnituda tog gubitka u Rijeci, njihovoj tradicionalnoj i dosad neosvojenoj utvrdi otkad je višestranačja. Stranka je svedena u Gradskom vijeću Grada Rijeke na tri vijećnika, pa trenutno stoji jednako kao Možemo! u tom istom predstavničkom tijelu građana, a istaknuti dvojac koji je vodio Grad – stranački otpadnik Marko Filipović i blijeda kandidatkinja za gradonačelnicu Sandra Krpan – otići će u zasluženi politički zaborav.

Strankom vladaju hajdaši i dončići, koji socijaldemokraciju ne bi znali naći ni da se o nju spotaknu (FOTO: Facebook/SDP)

Od izbornih gubitnika svakako valja spomenuti još dva. Jedan je Domovinski pokret, koji je gubitkom Vukovara trasirao svoj put u zasluženu političku nebitnost i olakšao Andreju Plenkoviću povratak HDZ-a u tračnice desnog centra, iz kojih puno suverenije i mirnije ravna orkestrom upućenom jednom glavnom cilju: pogodovanju na svim razinama usmjerenom održavanju na vlasti. Istome onome čime bi se, samo puno neuspješnije, bavili i hajdaši i dončići kad bi im se ono klatno konačno primaknulo.

Drugi politički gubitnik nije u komentarima često isticana stranka Centar i famozni Puljak, nego puno slabije spominjana Radnička fronta, koja je nakon parlamentarnih izbora, kada je izgubila mjesto u Saboru, izgubila i mjesta u lokalnim predstavničkim tijelima. Glavnina krivnje jest u stranci; njihov križarski rat protiv Možemo! svakako ih je koštao podrške s lijeve scene, ali i bez obzira na to, tužan je politički život one zemlje koja nema mjesto u predstavničkim tijelima građana za lijevu, radničku političku opciju. Nestanak Radničke fronte iznimno je štetan za političku higijenu Hrvatske, jer Možemo!, koji polako ali sigurno ulazi u političku arenu relevantnosti na nacionalnoj, a ne samo lokalnoj zagrebačkoj razini, tu ulogu RF-a neće ni znati ni htjeti igrati.

Što može Možemo!

Zagrebački eksperiment s Možemo! – koliko god ta stranka nije prava ljevičarska stranka – šansa je za Hrvatsku, jer ako Tomašević pokaže da se može jednim ogromnim sustavom uspješno upravljati bez klijentelizama i korupcije kojoj su sklone naše velike stranke, možda konačno građani progledaju i shvate da postoje pristojne alternative. Recimo one koje su u stanju artikulirati i poruke poput Tomaševićeve da se nakon dva mandata planira povući, jer ispravno smatra da je prvi mandat morao biti potrošen na saniranje višedesetljetnog nereda koji mu je ostavio najkorumpiraniji političar s ove strane Rio Brava, a da bi drugi trebao biti razvojni. U trećem bi svakome počelo svašta padati napamet, pa je vrijeme da se ode. Za takvo razmišljanje sposoban je samo onaj tko vlast ne doživljava kao prostor za stjecanje osobne dobiti.

Alternativa koju su u Rijeci građani izabrali umjesto klijentelizma dugovladajućih ima ime Iva i dolazi iz jedne sasvim druge političke priče. Rijeka nije sazrela za onu promjenu koju živi Zagreb te u Rijeci stvari ipak drugačije stoje, iako su neki momenti vrlo slični. I Zagreb i Rijeka su od početka višestranačja rano utvrdili svoju poziciju nasuprot one HDZ-a, čemu je HDZ konstantno pridonosio. Dok je kod Rijeke ona ustanovljena odmah, Zagrebu je trebalo nekoliko godina da je usvoji. I kad se danas neki političari pozivaju na nasljeđe Franje Tuđmana zasigurno u figama ispod stola drže njegovo postupanje tijekom famozne Zagrebačke krize, kada, ne budi izrečeno naglas u demokraciji, nije mogao dopustiti „oporbenu situaciju“ u Zagrebu, utvrđenu voljom naroda. Onda kad ju je jednom izigrao, izgubio je Zagreb zauvijek i HDZ je na vlast u glavnom gradu ponovno dolazio samo neprincipijelnim presvlačenjima stranačkih boja pojedinih žetončića i koalicijama s Bandićem.

Ako Tomašević pokaže da se sustavom može uspješno upravljati bez klijentelizama i korupcije možda građani konačno progledaju i shvate da postoje pristojne alternative (FOTO: Facebook/Tomislav Tomašević)

U Rijeci je stvar bila „čišća“. SDP je kontrolirao vlast otpočetka, radeći na lokalnoj razini ono što je HDZ radio na nacionalnoj, samo minus prazno domoljublje i ruka na srcu. No zato je ona u džepu, pogotovo na samom početku, ponekad bila jednako živahna. Ali to građanima Rijeke nije smetalo dok su im gradonačelnici dijelili grah za Prvi maj, karanfile za 8. mart i pozivali se na antifašističko nasljeđe obojano ponekad i progresivnim duginim bojama. U isto to vrijeme, pa čak i kad su bili na vlasti u državi, SDP-ovci su samo bespomoćno gledali kako im sudbinu Rijeke kroji HDZ, prvo kljaštrenjem nekad moćne riječke općine i svođenjem grada na 40-ak četvornih kilometara, a onda i uspostavljanjem države u državi: Lučke uprave, koja kontrolira najveći riječki (i općenito hrvatski) resurs – obalu. No za sve to građani Rijeke u suštini nemaju sluha, pa nije bilo mjesta ni za pravu političku alternativu. Možemo! u Rijeci može slaviti tek s tri vijećnika, a Radnička fronta nema ni jedno mjesto u gradskom parlamentu.

Što čeka Ivu Rinčić 

Sukus te političke priče, nakon Slavka Linića i Vojka Obersnela, svakoga od njih neuspješnog na svoj način, i njihova politička ostavština, grad je koji je izgubio trećinu svojeg stanovništva, čiju suštinu u potpunosti dirigira nacionalna vlast kroz uspostavu Lučke uprave, u riječkom slučaju na čelu s HDZ-ovim kandidatom za gradonačelnika Denisom Vukorepom, ali i kopcem koji bdije nad svime - Olegom Butkovićem. A nikako ne treba smetnuti s uma da u tu političku ostavštinu ulazi i najnesposobnija gama koja je od samostalnosti upravljala gradom. Spomenimo toj recentno smijenjenoj ekipi još jednom imena za povijest: Marko Filipović, Sandra Krpan, ali i "treći praščić" Goran Palčevski, kojega se također kao zamjenika gradonačelnika često zaobilazi, no koji je marljivo na nečemu radio (nitko ne zna na čemu) dok je šef okolo putovao.

Iva Rinčić došla je kao alternativa svemu tome, a ono što nas sada očekuje u gradu na Rječini bit će nešto što u višestranačju u Rijeci još nije viđeno. Prvo, gradom će upravljati žena. Drugo, njime će upravljati žena koja, čini se, upravljanje gradom promatra kao upravljanje komunalnim sustavom koji bi svojim građanima imao biti funkcionalan. Najave fokusa prvih poteza, rješavanje nagomilanih komunalnih problema, prljavoga grada, nefunkcionalnog sustava komunalnih poduzeća, koja sva robuju SDP-ovom klijentelizmu, osnivanje Zavoda za prostorno uređenje, hvatanje u koštac s nedopustivim kaosom s rokovima izgradnja/rekonstrukcija ... sve su to stvari koje doista hitno treba usustaviti.

Ono što Ivi Rinčić sada neće biti lako, prelazak je s teorije na praksu, suočavanje s pomno dizajniranim sustavom koji nije uperen na učinkovitost, nego na samoodržanje, kada bi mogla platiti danak političkom neiskustvu u operativi, danak koji neki komentatori već zazivaju kao siguran. Građanima Rijeke stoga ostaje nada da Iva Rinčić neće izgraditi bahatost svojstvenu mnogim nezavisnim izbornim pobjednicima, koje nakon prvog mandata građani rado kažnjavaju, vraćajući se korijenima, pa makar i strankama koje nisu zaslužile povratak povjerenja. Ostaje tim istim građanima, dakle, nada da će se Iva Rinčić znati okružiti stručnjacima koji će se hrabro suočiti s problemima. I to neovisno o tome što tko mislio ili govorio. Naime, Iva Rinčić morat će znati surađivati i sa SDP-om, s obzirom na činjenicu da je SDP-ovac Ivica Lukanović tijesno pobijedio HDZ-ovca na izborima u Primorsko-goranskoj županiji, ali i HDZ-om, s obzirom na Vukorepu, Butkovića i ostale koji kontroliraju sve što se u Rijeci događa, a suštinsko je za njen razvoj. Pri čemu, nemojmo zaboraviti, taj razvoj kako ga oni vide nije usmjeren Rijeci kao sitnopoduzetničkom, kreativnim i kulturnim industrijama usmjerenom te sveučilišnom središtu Hrvatske, već kao kontejnerskom terminalu s marinom i nekretninama u vlasništvu lokalnih i međunarodnih tajkuna. A toj su viziji obilato pomagala tri naša riječka praščića, donedavni obnašatelji lokalne vlasti.

Rinčić će vrlo brzo morati uzgojiti zavidnu političku vještinu pregovaranja (FOTO: Facebook/Iva Rinčić)

U isto vrijeme dok će Iva Rinčić balansirati između dvaju polova neoliberalnog kapitalizma koje uspostavljaju dvije najveće hrvatske stranke, ovdje oprimjerene svojim kapitalističkim perjanicama Lukanovićem te Vukorepom i Butkovićem, morat će paziti i na dominantno lijevo-liberalni sentiment građana Rijeke, koje neće smjeti naljutiti potezima za koje bi neki Most, recimo, bio sposoban. A Most nije uzaludno spominjati; prvi zamjenik Ive Rinčić – Aleksandar-Saša Milaković – riječkoj je politici poznat kao mostovac.

Potpuna propast SDP-a u Rijeci

Rinčić će, tako, vrlo brzo morati uzgojiti zavidnu političku vještinu pregovaranja, što bi bilo puno i za iskusnije političare, pa joj ne preostaje drugo nego da brzo nauči kako da svoje ideje, koje su joj priskrbile izbornu pobjedu, pretoči u djela. A nema puno vremena, samo četiri godine. I hoće li u tome uspjeti, bit će jasno već na sljedećim izborima; ako kao Tomašević u Zagrebu ponovno osvoji vlast, značit će to da je smjer kojim je krenula dobar i da ga se treba držati.

Ali da ne bi bilo da joj je samo teško, situacija u Rijeci trenutno joj ipak ide u korist. SDP je potpuno propao, s tri vijećnika u Gradskom vijeću sveo se na stranku koja neće igrati nikakvu ulogu, kao i „nezavisni“ Filipović, koji svi skupa i prema svom kadrovskom potencijalu ne predstavljaju neki bitan faktor. Jedanaest ruku koje, pak, Rinčić ima u gradskom parlamentu, koliko god heterogene bile, dobra su početna pozicija za postizborne pregovore koji bi je trebali dovesti do relativnog mira u provođenju zamišljenih poteza.

No što god da se dogodi u Rijeci, neće biti nacionalno relevantno, što se nikako ne može reći za Zagreb, koji je pokazatelj i jednog paradoksa: iako je izborna gubitnica, Marija Selak Raspudić izbornim je rezultatom, predstavljanjem svoje platforme mlađih i navodno uspješnih poduzetnika i priučenih političara, ostvarila preduvjete za stvaranje političke platforme koja bi trebala zamijeniti Most, stranku koja je počela propadati nakon što se razišla s Raspudićima. U gotovo pobjedničkom govoru kojim se obratila nakon gubitka u drugom krugu, osim isticanja notorne činjenice da je Hrvatica, čime je podcrtala svoje nacionalne ambicije, Marija Selak Raspudić je u pomirljivom tonu najavila odmjereno igranje u zagrebačkoj skupštini, koje će, u to ne treba uopće sumnjati, biti usmjereno isključivo tome da se do sljedećih parlamentarnih izbora utvrdi novi relevantan nacionalni politički igrač.

Lupiga.Com

Naslovna stranica: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.