Čudan smo mi narod. Tko bi nama udovoljio, taj se očito još nije pojavio na našem političkom nebu. Kao prvo sami biramo ljude koji nas predstavljaju, vode i kroje nam sudbinu. Tako smo birali i Domovinski pokret. Sviđalo se velikom dijelu mojih sugrađana što su Ivan Penava, Stipo Mlinarić Ćipe i Ante Šušnjar obećavali. Bilo je tu odmicanja ograde sa Markova trga i postavljanje iste na hrvatske granice, pa do ukidanja sufinanciranja tjednika Novosti, jer su srpske i vrijeđaju sve hrvatsko. Ma bilo je svega i svačega. Obećavalo se brda i doline, skretalo se udesno na križanju staze, a ja sam posebno zapamtio obećanje Josipa Dabre kako će kao ministar poljoprivrede učiniti sve da vrati što više mladih ljudi na selo. Istina, nije se sve od predizbornih obećanja ispunilo, možda čak i ništa. Ograda na Markovu trgu još postojano stoji, migrante nam sada umjesto kombijima dovoze avionima, za Novosti ide potpora, ali su barem Josip Dabro i Ante Šušnjar ostali dosljedni. Jedina dvojica iz Domovinskog pokreta kojima vjerujem, i smeta mi danas ova medijska hajka usmjerena posebno na Antu Šušnjara koji je, inače, i ministar gospodarstva.

Gospodarstvo nam je, kako znamo, malo klimavo. Ne znam imamo li uopće više ikakvo gospodarstvo jer smo praktički prodali sve, od vode, zemlje, pa čak i zraka, no Ante nam se dobro drži. I ispunjava ono što je obećao. I kakav je to način da su baš Antu ovih dana napali svi mediji u Hrvatskoj, jer je otvoreno kritizirao Hrvate koji se žale na visoke cijene u trgovinama. Hrvatima je sve skupo. Naviknuli smo na kune pa još preračunavamo i onda nam je, naravno, sve skupo. Ono što je bilo dvije, tri kune, sada je četiri ili pet eura. Problem je što preračunavamo, a ja kako sam pao godinu u srednjoj iz matematike, na sreću, nemam taj problem. 

Govoreći o visokim cijenama osnovnih artikala i inflaciji koja ozbiljno pogađa hrvatske građane u toj mjeri da im, kada prime plaću i odu u dućan, ostane taman za uplatiti listić kladionice, ministar Šušnjar naglasio je kako on i njegova Vlada brojnim mjerama ublažavaju inflatorni efekt na kućni budžet. Ante se osvrnuo na regulaciju struje i plina, a posebno je apostrofirao ulje, brašno i mlijeko kojima su zamrznuli cijene tako da ih ovi pohlepni trgovci ne mogu dizati. A od brašna, ulja i vode se može fino napraviti kruh, umjesto da se plače kako je kruh toliko skup. Osim toga umirovljenici, koji prednjače u plakanju da im je loše, dobili su od Ante božićnicu od 80 eura, što je sasvim dovoljno da se u prosincu ispeče ili skuha kako je kazao Ante, dovoljno kruha za čitavu obitelj, ako već neće te novce spiskati na cijelih sedam porcija fritula, ako im je skupo nek' sele iz Hrvatske, takvi nam ne trebaju ovdje. Ante je ponosno ustvrdio kako ima osobna iskustva s domaćim asortimanom pekarskih proizvoda, te da recepte za iste možete naći bilo gdje na internetu. Doduše, ne zna on to točno gdje, ali zna njegova žena. Sasvim domoljubno ministar je pokazao da, osim domovine, ljubi i njene građane pa im potpuno besplatno daje inače vrlo skupe životne savjete. I tada je, naravno, krenula kuka i motika od nezahvalnih Hrvata po Anti, a ja vas sada pitam što je čovjek loše rekao?

Evo ja prvi. Stalno se čudim kada jutrom odem u pekaru sa deset eura kako iza kupovine kruha nemam za kavu. I to kupim kruh koji još romantično nazivam štruca ili kilo, a on nema ni dvaes' deka. Umjesto da lijepo uzmem brašno, kvasac, malo tople vode i sam zamijesim kruh mekan k'o duša. I to još kruh koji ne gubi na težini, već možeš njime glavu kome razbiti. Osim što je domaće, zdravo i zamiriše kuća, još malo i mišiće učvrstim mijeseći prhko brašno. Što je čovjek loše rekao osim da smo lijeni i komodni. Teško nam se ustati sat ranije i zamijesiti kruh. Ili, na primjer, imati svoju kravu, svinju, kokoši ili saditi povrće. Puno od toga možete i na balkonu, ko živite u zgradi pa nemate selo ili komad zemlje. Što bi bilo teško imati kravu? Ne razumijem? Ili par kokoši? Fino svako jutro svježa jaja i to besplatno. Ili recimo kupiti živo prase na radost Dabre i Šušnjara. Imaš svoje kobasice, svoj pršut, svoju pancetu, a o mesu neću ni govoriti.

Ali ne, nama je problem ubit prase? Evo, meni prvom. Lijen sam i samo kukam kako je sve skupo, a u zgradi drvarnica idealna za prase i barem dvije kokoši. Dolje ionako nitko ne ulazi osim onog ludog susjeda što vozi bicilklu pored dva auta koja ima. A kako bi se tek Ante Šušnjar i Josip Dabro obradovali da imate pušku, pa još i dozvolu za istu, zapravo nema veze imate li dozvolu. Umjesto na rivu na kavu, fino u rodni kraj Mire Bulja i na Kamešnicu, a na Kamešnici nema što nema. Hoćeš vepra, hoćeš zeca, srnu ili jarebicu. Čitava investicija ti je malo sačme. Kruh nam je skup. Zamislite da ste lovac, ponosni vlasnik praseta i strah i trepet za srne, pa umijesili bi kruh dok gulite kožu vepru lijevom rukom. I još ste pri tom fino naoružani do zuba ako naletite na kojeg migranta u šumi.

Čudan smo mi narod. Evo ja prvi. U Lici imam zemlje, ne znam što ću s njom. I u pravu je Ante. Da nisam lijen mogao sam do sada imati sve svoje. I mlijeko i jaja i mesa punu škrinju. I sve besplatno. A ja čekam u redu za kruh nedjeljom u redu većem nego li je onaj crnim petkom pred trgovačkim centrom. Umjesto da ubijem medvjeda i nabacim mu kožu preko pleća, umjesto da ustrijelim vepra od sto kila i imam svoje stado ovaca pa tjeram vukove, ja komentiram kako je Ante Šušnjar naša Marija Antoaneta. I kako bi trebali jesti kolače kad već nemamo kruha.

Pancete i čvaraka, Ante. Buta od vepra i kobasica, a ne kolača. Domaćih jaja i kozjeg sira. I eto me kod Ante i Dabre već sutra po potpore i subvencije. Treba mi dobra puška i nešto sačme. Za početak tri ovce, jedan bik i dobra krava. 

Lupiga.Com

Naslovna Ilustracija: Alan Ford 

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.