Lokalni izbori u Hrvatskoj bliže se svome kraju. Lijepa naša se, paradoksalno: i očekivano i posve nevjerojatno, i opet plavi. HDZ, uza sve presude, utamničene premijere, ozbiljno kompromitirane istaknute pojedince, od kojih su svi bili barem ministri, osvjedočenu ljubav prema korupciji i kriminalu na svim razinama i dalje mete sve pred sobom. Otkud taj paradoks? Teško je reći, jer je toliko suludo da u isto vrijeme i očekujemo da će tako biti i da nam je posve nevjerojatno da većina biračkog tijela ne uviđa da je HDZ cijelu državu pogrešno nasadio. Možda će udaljeniji pogled za kojih 50-ak godina biti pametniji od ovog našeg, ali mi današnji možemo samo spekulirati zašto je to tako.

Vrag je vjerojatno u detaljima, a ne u velikim narativima pa bi se ta tvrdokornost održavanja HDZ-a na vlasti mogla pronalaziti u nevjerojatno razgranatoj mreži pogodovanja na najnižim razinama, koje do izražaja dolaze upravo na lokalnim izborima u tim silno hipertrofiranim i samosebisvrhovitim općinicama i gradićima, a o 21 županiji da i ne govorimo. Neki brojevi mogu pritom biti indikativni: HDZ s uvijek uvjerljivo najvećom stranačkom bazom – nekoć je stranka brojala i 700.000 članova, a danas je na oko 200-tinjak tisuća – jednostavno je u startu odigrao bolje i podijelivši iskaznice dao osjećaj pripadanja, koji se vrlo brzo i konkretizirao u tim, nekad sitnim, nekad krupnijim pogodovanjima na terenu. Mreža činovnika u birokratiziranom sustavu u svim slojevima, koju je HDZ ispleo u prvim godinama višestranačja, očito je neraspletiva za sve ostale. I iako nisu svi ti činovnici sustava stranački članovi, indikativno je ipak da danas sve stranke skupa nemaju članstva koliko HDZ. Druga najjača stranka u Hrvatskoj – SDP – trenutno broji nešto više od 20.000 članova.

Drugi mogući razlog uspjeha HDZ-a mogao bi ležati u tome da drugi jednostavno nisu dovoljno dobri da bi predstavljali alternativu. HDZ je bio najuspješniji kada je bio umjereni desni centar s ponekim ozbiljnim nacionalističkim, desničarskim izbojima. Ideološki, HDZ se pozicionirao nacionalno, pa i nacionalistički osviješteno, što je morao s obzirom na činjenicu da ga je osnovao Titov general, no u funkcioniranju državnog aparata na svim razinama to je najmanje važno: to je samo žvaka u kontekstu biračkog tijela koje se, nije to nevažno, 80 posto deklarira kao katoličko. HDZ je, dakle, bio iznimno uspješan u prikrivanju svojih komunističkih tragova, kao što je uspješan i u amortiziranju svih tih silnih korupcijskih afera.

SDP u raljama kapitalizma

SDP, s druge strane, iako se ponosio nekim nasljedovanjima, otpočetka je u problemu sa samim sobom. Pa i prvi njegov predsjednik, Ivica Račan, glatko je i bez suštinske borbe prepustio Hrvatsku povampirenom nacionalizmu ranih godina višestranačja, kada su druge stvari bile u fokusu. Možda je ispravno zaključio da se nema smisla boriti, ali da nije tako šaptom pao, više bi mu se to cijenilo u godinama koje su uslijedile. No problem SDP-a nije u prošlosti, uostalom povijest slabo tko pamti, iako je jedan od HDZ-ovih uspjeha i ozbiljno penetriranje nacionalno i nacionalistički osviještenih ideja u školski sustav, za što nitko dosad nije našao lijeka. Unatoč tome, problem SDP-a je u činjenici da iako se ponekad ponose svojim nasljeđem, u suštinama vođenja suvremenih politika ne odmiču se od HDZ-a. Primarno se ovdje misli na ekonomske politike, koje se onda prelijevaju i na ostale. Neoliberalni kapitalizam, u Hrvatskoj, prema svojim najvećim dvjema strankama, nema alternativu. A ne mogu mu odoljeti ni stranke koje bi imale biti osvještenije po tom pitanju. Kad se u SDP-u pojavi drugačiji glas, brzo bude ušutkan i skrajnut. Sjeća li se itko više Karoline Leaković? Ja se, eto, sjećam te žene u borbi s SDP-ovim vjetrenjačama, jedinoj aktivnoj članici ili članu SDP-a koja/i je barem deklarativno govorila/o o doista socijaldemokratskim politikama, pa i onim ekonomskim, kao alternativi postojećem grabežnom kapitalizmu s taman tolikim državnim interveniranjem da se spašavaju i elementi kojima spasa nema, eda bi se pokazala socijalna osviještenost, a zapravo se forsiranjem iznimaka perpetuira sustav/pravilo. I opet, pametno, i očito uspješno, što, ponavljam, pokazuju i rezultati ovih izbora, iako oni, izbori, na lokalnoj razini funkcioniraju ipak malo drugačije, da ne kažem komunalnije od onih nacionalnih.

SDP je, tako, rijetko imao priliku utvrditi zaokret, raskrstiti s lošim politikama koje mu ne donose čak ni periodičnu vlast, pri čemu su redovito na čelima tih mogućih zaokreta bile žene. Friškije ime, kojeg se netko još možda i sjeća, ime je Sanje Major. Ne kažem da bi one bile u stanju učiniti rečeni zaokret, no one nisu dobivale prilike ni probati, skrajnute su pored hajdaša, dončića i ostalih agresivnih i dobro umreženih silnika koji svoje šape imaju na SDP-u i bez stranačkih funkcija. Naravno, misli se na Milanovića, koji je kao neko prokletstvo SDP-a: ne mogu s njim, a ne mogu ni bez njega.  Dok je takvih figa u džepu, neće u SDP-u biti prave socijaldemokracije, a onda će, sada je već očito, izostajati i ozbiljniji uspjeh, jer ako je HDZ iznimno uspješan u potiskivanju i udaljavanju od nasljeđa kojih bi se sramio, bila ona teorijska ili posve praktična, a isticanju onih koja mu odgovaraju, SDP je u tome dijametralno suprotan: dok ga ljudi doživljavaju crvenim, on se neuspješno pravi plavim.

Rijeka propuštenih šansi

Jedna od tih SDP-ovih žena sa zaokretnim potencijalom nije Sandra Krpan. I ako je nešto dobro proizišlo iz lokalnih izbora to je politička mirovina te blijede klijentelistice, koja se, bolji poznavatelji riječkih prilika to dobro znaju, ozbiljno kompromitirala s ono malo izvršne moći koju je nosila kao zamjenica čudnovatom kljunašu Marku Filipoviću. Njih dvoje jedino su bili uspješni u tome da postave svoje, kad god je to bilo moguće stranačke ljude na sva moguća upravljačka i nadzorna mjesta, radeći ono isto što na svim razinama vlasti radi HDZ. Ni Vojko Obersnel, politički mu pokoj duši, nije to radio u tolikoj mjeri. Doduše, valja biti realan pa reći da je njegova pozicija nakon preuzimanja palice od još jednog strašnog klijentelista Slavka Linića bila puno lagodnija. Tek se u zadnjem mandatu osvjedočio što znači imati tanku većinu u Gradskom vijeću, no i tada je na upravljačkim i nadzornim funkcijama protežirao struku ispred ostalog. Pokazuje to i ekipa kojoj je povjerio svoj legacy-projekt, nakon ostalih neuspjeha da se Rijeka izdigne i postane mjesto doseljavanja, a ne iseljavanja, svoj labuđi pjev političke karijere - Europsku prijestolnicu kulture. Ta bulumenta luđaka i pankera na čelu s Ivanom Šararom, koja je ponekad i prilično griješila, no to sada nije tema, sve je samo ne ziheraški i stranačkom politikom uvjetovani izbor. I sve ono dobro što je proizišlo iz Rijeke EPK-a, a nije toga tako malo, rezultat je pokretačke snage nestranačkih ljudi.

I iako je Rijeka kao dosad neosvojeni bastion SDP-a mogla ili trebala biti mjesto njegova zaokreta, ona to, jasno je odavno, neće i ne može biti. Prije svega zato što SDP u Rijeci nema ni Karolinu Leaković ni Sanju Major, a najbolje što je Obersnel smislio za svog nasljednika sada bi zajedno s lokalnim tajkunom gradilo mastodontske nebodere na Kantridi dok prešutno dopušta drugim lokalnim i međunarodnim tajkunima i tajkunčićima da preuzimaju vrijedne gradske resurse. I tako uz Filipovića i Krpan nema vidljive SDP-ove snage u Rijeci koja bi ovu posrnulu stranku izvukla iz gliba socijaldemokratske propasti u koji ju je gurnulo nesnalaženje hajdaša i dončića, koji su kao loši sportski komentatori promatrali kako puca ljubav između Lava iz Indije i Blijede Skvo (soundtrack tog puknuća svakako je Love is in the Air, koji se u našoj verziji može pjevati, pogađate: Lav iz Indije). Gospodin koji je na putu proveo pola svog mandata, došavši i do Indije braniti boje grada koje tamo sve strašno zanimaju, ostavljao je leno zamjenicima, a oni i suradnici nisu se mogli načuditi tko je odjednom taj tip kojeg su znali kao pristojnog i tihog Obersnelovog zamjenika koji se ne bi htio miješati ni u što te izgleda kao poslušni vojnik partije. Nitko živ na adresi Riva 10 po njegovom zasjedanju na vlast nije znao gdje je, što radi, a bogami ni što misli o bilo čemu. I utoliko je Sandra Krpan bila u pravu kad je to ponavljala u svojoj blijedoj kampanji, nesvjesna da je prvo logično protupitanje onda: a što ste radili kao dio takve politike i zašto o tome niste tada govorili?

SDP ne može, ali ima tko može

I u samom početku nije se činilo da je Filipoviću osim protokolarnih dužnosti i naslikavanja s hostesama nešto baš jako važno bilo funkcioniranje grada. A onda je došao famozni autobusni kolodvor i prodaja gradskog zemljišta privatnoj tvrtki. Nismo se ni okrenuli, a Lav iz Indije prodao je teritorij grada čija je malenkost od 40-ak kvadratnih kilometara opjevana u narodnim pjesmama, svjedočeći o slavnoj prošlosti i turobnoj sadašnjosti urbsa sada okruženog najuspješnijim i najbogatijim općinama i gradovima u Hrvatskoj. Onima koje danas sve parazitiraju na riječkim urbanim sadržajima, ali imaju svoje bogate proračune iz kojih se baš ništa ne slijeva prema gradu koji teče. Još jedan namig hajdašima i dončićima, linićima i obersnelima, komadinama i jovanovićima, koji su oduvijek samo gledali kako im se, pametno i metodično, komada jedino pravo uporište, nesposobni išta učiniti.

Jer Zagreb su odavno izgubili. Srećom, pojavio se Tomašević, pojavilo se Možemo! i, paradoksalno za hrvatske prilike, ne samo osvojilo vlast jednom, nego dvaput. Da, nezahvalno predviđam poraz nazadne fige u hadezeovskom džepu Marije Selak Raspudić u drugom krugu, jer sada je već očito, Zagreb, iz nekog razloga koji će možda biti jasniji onima za 50 godina, progledao je nakon što je desetljećima jeo iz ruke jednom od najvećih krimosa koji je ikad imao vlast u Hrvatskoj. Neka tako bude i dalje. Jer onako kao što će Lava, ako doista u nedjelju izgubi, i njegovu bivšu Skvo pojesti zaborav, tako se treba veseliti okončanju zagrebačkih izbora i činjenici da više nećemo morati slušati gdje je i što radi zagrebački Alo, alo trojac: Bero „Gud mouning“ Crabtree (samo bez Crabtreejevog duha), Lovrić von Smallhousen (potpuno izgubljen bez svog Herr Flicka) i onda još neponovljivi „dajte mi moj tenk“ Kalinić kao suluda kombinacija poručnika Grubera i kapetana Bertorellija. No kao što sam već jednom rekao, oni će biti zaboravljeni prije nego izgovoriš „Milan Bandić“.

Ono, međutim, što nikako nije dobro za hrvatski politički život potpuna je propast Radničke fronte. Nakon što je Katarina Peović ispala iz Sabora, što je najveća nepravda posljednjih parlamentarnih izbora, Radnička fronta nije ušla ni u zagrebačku skupštinu. Mislim da je to velika šteta, primarno u kontekstu političke higijene. Dva su moguća razloga za propast: s jedne strane su ideje koje stranka zastupa, a s druge su ljudi koji zastupaju te ideje. Ako bih morao biti osoban, a bit ću, jer ne mislim da je držanje fige u džepu lijepa karakteristika, rekao bih da nikada nisam imao problem s njihovim idejama. U sagledavanju ideja koje bih zastupao, one koje artikulira Radnička fronta u vrhu su mojih preferencija. S time da sam i radikalniji od njih u nekim segmentima. No tim više Radnička fronta ne može biti moja stranka niti bih ja mogao uopće biti stranački aktivan, jer smatram da je nesavršenom čovjeku nemoguće provoditi plemenite ideje, a stranke samo manjim dijelom čine ideje, najvećim dijelom čine ih ljudi. I kad se ljevica suoči s terenom, obično ozbiljno nastrada. U kontekstu, pak, ljudi koji konkretne ideje zastupaju, a pogotovo u diskrepancijama između ideja i njihovih djela, sad bih cipelario mrtvog konja kad bih govorio koje i čije su mi to ljudske karakteristike odiozne u toj stranci, pa to neću činiti, ostat ću samo pri tome da je iznimno loše za politički život u Hrvatskoj što je Radnička fronta ispala iz Sabora i što je nema ni u gradskim parlamentima po Hrvatskoj. A nema je, gotovo je potpuno nestala.

Indikativne riječke prilike 

Možemo! je nešto drugo. Ideološki puno fluidniji, okuplja se oko istaknutih pojedinaca. I opet, stranke manjim dijelom čine ideologije, čine ih ljudi. A ljudima se vjeruje ili ne vjeruje. Pisao sam o mojem povjerenju u političara Tomislava Tomaševića, za kojeg sam utvrdio da ga je kreirao čovjek Tomislav Tomašević, onoliko nesavršen koliko to čovjek uvijek jest. A kreirao ga je na način na koji autor ponekad može kreirati djelo bolje od njega samog, zato da bi ono vodilo borbe koje autor nije u stanju voditi. Da bi te borbe vodio, političar TT ići će i tamo gdje bi se čovjek TT neminovno nasukao i političar TT u tome će, uvjeren sam, ustrajati pa makar to i upropastilo čovjeka TT. Ono što i jednom i drugom TT-u može predstavljati problem ostrašćenost je kojom sagledavaju političke protivnike pa bi im se u nekom trenutku moglo učiniti da svi koji ih kritiziraju to čine da bi im politički naštetili, a ne da bi ih uputili na ozbiljne pogreške. A takvih, pogrešaka, uvijek ima. S obzirom na većinu koju lista Možemo! i SDP-a u Gradskoj skupštini ima, moglo bi se dogoditi da se na tim pogreškama ustraje pod egidom borbe za javni interes, ali upravo suprotno stvarnom javnom interesu.

Ako se vratimo na riječke prilike, koje mogu biti indikativne u mnogim kontekstima, izbor Nebojše Zeliča za gradonačelnika polučio bi sličan efekt onom zagrebačkom: uvjeren sam da bi čovjek Nebojša Zelič, nesavršen koliko to čovjek može biti, bio u stanju kreirati političara Nebojšu Zeliča, koji bi o gradu skrbio suprotno klijentelizmima svojih prethodnika. No Zelič u ovom svemiru neće dobiti priliku to pokazati, jer Rijeka ni u naznakama ne pokazuje da bi tražila takvu promjenu. Možda je to i zato što u Rijeci nikad nije bilo dovoljno loše da bi zeliči imali šanse, no ono što apsolutno treba pozdraviti u Rijeci vjerojatna je smjena vlasti i odlazak Lava i Skvo u političku mirovinu. Koja će, recimo i to naglas, zasigurno pokazati kako je tko i gdje igrao. Lavu je, tako, prema dobro obaviještenim izvorima, nuđen cijeli spektar sinekura da se mirno povuče, no umjesto da on kapitalizira te ponude, uzjogunio se i krenuo u napad.

Nije to, naravno, bilo slučajno. Onako kako su se svi tijekom njegova mandata pitali što taj čovjek misli i radi, tako je sad odjednom pitanje postalo zašto je učinio to što je učinio. I nitko na to pitanje još nije javno odgovorio, iako odgovor ne bi trebao biti previše kompliciran i bit će sigurno vidljiv svima koji budu htjeli gledati kada sve prođe. Jer da, i opet nezahvalno i bez fige u džepu, ipak mu predviđam poraz u drugom krugu, a ako Filipović u nedjelju, 1. lipnja izgubi od Ive Rinčić, trebat će samo gledati putanje novca, kako bi to rekao Duboko Grlo. Sandra Krpan je pritom potpuno nebitna i bit će točno tamo gdje zaslužuje.

Što je zajedničko Ivi Rinčić i Marinu Miletiću

Iva Rinčić, uz koju se veže još jedan paradoks, jer je i iznenađenje i potpuno očekivani glavni čimbenik ovih izbora, posebna je priča, koju je u ovom trenutku nemoguće dokraja ispričati. Primarno zato što javnost još ne zna s kim će ona nakon nedjeljne vjerojatne pobjede sastavljati većinu u Gradskom vijeću. Politički centar, i deklarativni i onaj na terenu, može na sve strane. Jedan zamjenik joj je Aleksandar-Saša Milaković, nekadašnji mostovac, čovjek koji je, dakle, svojedobno podržavao Marina Miletića, najčudniju riječku političku pojavu, nazadnog lika koji pumpa svoju lažnu narkomansku biografiju ne da bi pokazao svoju sadašnju čistoću nego da bi ukazao na svoju (nepostojeću) frajersku prošlost, čime bi ta tranzicija bila seksi i fora. Čovjek je to kojem je, prema vlastitom priznanju, sam odavno pokojni papa Pio rekao da ne bi više trebao nositi uske majice i koji je jednom pozvao na košarkašku tekmu pet cura da svijetu pokaže superiornost muškarca. A eto i on takav je neki faktor u političkom životu ne samo Rijeke nego i države. Nikad mi to neće biti jasno, ali bog se doista kreće čudesnim putanjama.

No podrška Ivi Rinčić upravo tog istog Marina Miletića u drugom krugu izbora došla je kao naručena Marku Filipoviću, koji ovu kampanju vodi kao da je odjednom na steroidima i hormonu verbalnog rasta, u formi nikako besprijekornoj, ali dosad neviđenoj tijekom njegova bljedunjavog mandata. Jasno je da mu je važno, vidljivo je to iz aviona, ali želja ne bi bila dovoljna kad tu ne bi bilo i nešto pameti, koja mu nalaže da borbu pokuša učiniti ideološkom, pa u smiraju kampanje pred ovu nedjelju priziva najcrnje nazadne sauronovske sile ideološkog mraka koje su se ustale podržati Ivu Rinčić, taj mućak riječe političke scene, dok on, eto, ostaje na braniku socijaldemokracije, uključivosti, tolerancije. Priča je to kojom je SDP dosad uspješno plašio Riječane pa su mu Riječani odgovarali podrškom, no čini se da je tom strahu odzvonilo. Naravno da Filipoviću sada trebaju glasovi koji su išli Sandri Krpan i SDP-u, kao i oni koji su išli možemovcima i svima koji su smjestili od centra lijevo, i on trenutno igra vrlo dobro, tjerajući Ivu Rinčić zbog prirode njene koalicije na nervozne verbalne gafove, no ako su izbori u kontekstu gradskog parlamenta indikativni, u nedjelju Filipović će ipak izgubiti. Jer 11 ruku koje ima Rinčić, naspram njegove tri, zalog su za zaokret riječkog sentimenta.

I tako će biti ako Filipović ipak ne uspije i opet potaknuti stari strah Riječana, možda onda ipak nesvjesnih da se u nekim ključnim pitanjima ni SDP ni on sam uopće ne razlikuju od svojih glavnih političkih rivala, HDZ-a. Ili ako Riječani smetnu s uma da i čista statistika govori posve suprotno od Filipovića u kampanji, koji ističe razvoj Rijeke kao fokus. Pa vidimo načas kakav je to razvoj. Naime autobusni kolodvor kojim se Filipović hvali, a koji nastaje na sada privatnom zemljištu jedne tvrtke, s obzirom na demografske trendove u gradu, mogao bi imati samo odlazne perone. U dva ciklusa mjerenja broja stanovnika, ili u deset godina, Rijeka je izgubila 20 tisuća ljudi; pala je sa 128.624 stanovnika 2011. godine na 108.622 stanovnika 2021., po dvije tisuće ljudi godišnje, ili gotovo 16 posto. Ako se te brojke usporede s popisom iz 2001., kada je Rijeka imala 144.043 stanovnika, pa će pad broja stanovika u sljedećih 10 godina biti 10,7 posto, onda je jasno da su odlasci iz grada progresivni. Toliko o vrlo mjerljivom razvoju grada.

Slijedi provjetravanje

No što će Riječani u nedjelju vidjeti ili ne vidjeti ne možemo sa sigurnošću znati, pa mi valja spomenuti još jednog zamjenika potencijalnoj novoj gradonačelnici Rijeke Ivi Rinčić – Vedrana Vivodu – koji je prilično grmio u Gradskom vijeću o nagomilanim komunalnim problemima, pa će sada najvjerojatnije imati priliku pokazati kako bi on to radio kad bi imao vlast. A tu je negdje oko Rinčić i Maša Magzan, koju nikako ne možemo doživjeti nazadnom i koja je hrabro vodila neke uzaludne borbe, stiješnjena puno jačim protivnicima. No tko bi gori, sad je doli, i obrnuto, pa će i ona sada imati prilike pokazati od čega je sazdana. Istinabog i Iva Rinčić je ispala ispod šinjela najvećeg riječkog političkog mućka, Davora Štimca, pa i to treba pridodati neizvjesnosti. S nekim će Iva Rinčić morati paktirati za većinu u Gradskom vijeću, pa makar i programski, odnosno projektno, jer njenih 11 respektabilnih vijećnika to ipak nije. Gdje će dobiti ruke koje će joj za većinu trebati, javno još nije poznato.

Ja nekako ipak vjerujem, a time izražavam i nadu, da će ova nova vjerojatna garnitura vlasti u Rijeci provjetriti zagušljiv sustav, da će se baviti funkcioniranjem grada onkraj nazadnih ideologija, da neće potpasti pod klijentelističke igre koje svugdje i na svim razinama funkcioniraju, pogotovo u sustavima koji dugo nisu provjetravani. A Rijeka jest taj sustav. I treba joj zračenje, jer voda koja je kroz nju tekla donijela je i brojne prljavštine za kakve jedan mandat možda i neće biti dovoljan. No ako građani Rijeke budu vidjeli da ekipa zna što radi i da je to što radi dobro, s naglaskom na rješavanju komunalnih problema i ulaganju u razvojne potencijale, ideološki na liniji koja ne ugrožava ipak dominantan liberalno-lijevi sentiment, bez obzira na političke saveze koje će morati sklapati, onda će, kao i Zagrepčani, pokloniti povjerenje toj opciji i u drugom mandatu. Onako kako je Tomašević u Zagrebu morao paktirati i s hajdašima i dončićima, Iva Rinčić će u Rijeci morati možda „zaprljati ruke“, no što će kasnije s tim rukama činiti i kakve će sve tragove njima ostaviti, bit će ključno i jedino važno.

A hoće li SDP nešto iz svega toga naučiti ili će i dalje gledati kako propada, pitajući se zašto je to tako, nesvjestan da zaokret mora biti suštinski? Treba ipak biti pošten pa reći i da postoje dobri razlozi zašto je to dosad bilo tako. I opet su ti razlozi paradoksalni: naime upravo ono što ih održava na političkom životu ujedno je i kamen oko njihova vrata. Postoci koji ih prate u anketama i voljnost ljudi da glasa za njih budu taman toliki da u stranci pomisle da ne treba ništa činiti, da ne treba talasati i mijenjati. Paradoks se krije u tome što su nesvjesni da ih ljudi ne podržavaju zato što u njih vjeruju, nego zato što po inerciji podržavaju najjaču alternativu onome u što ne vjeruju. No otkako se pojavilo Možemo! i otkako je aktualni zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi doveo silne nezavisne na vlast, to se ipak počelo mijenjati. Zagreb to pokazuje već dva mandata možemovaca na vlasti. Je li konačno SDP potonuo toliko da će se probuditi? Dosta sam toga u ovome tekstu nezahvalno predvidio, pa ću i ovo: neće tako skoro.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com