Jedanaest profesora ustavnog prava, među kojima su i šefovi katedri ustavnog prava u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, prošlog je petka izrazilo zabrinutost zbog sadašnjeg postupka izrade novog Zakona o izbornim jedinicama kojeg „kuha“ vrlo neformalna četveročlana hadezeovska grupica u kojoj su 80-godišnji Vladimir Šeks, njihov „specijalac“, uvijek na radnoj temperaturi, te njegov posinak Karlo Ressler. Zbog toga opozicija manipulativno prekrajanje izbornih jedinica ne zove više internacionalnim imenom „gerrymandering“ nego „šeksresslering“. 

Profesori ustavnog prava navode da novi zakon treba biti transparentan, depolitiziran, stručan i prihvaćen što širim konsenzusom, a očito je da dosadašnji tok izrade zakona ne ide tim putem. Ističu i da zakon mora uvažavati mjerila „tzv. zemljopisne kartografije, koja sadrže i zahtjev da se granice izbornih jedinica, što je više moguće, podudaraju s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica“. 

Posljednji dio rečenice u citatu profesori su od riječi do riječi prenijeli iz obrazloženja Ustavnog suda RH koji je u veljači ukinuo sadašnji Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Sabora zbog velikih razlika u broju birača u izbornim jedinicama. 

Ali, HDZ se ne obazire niti na Ustavni sud, a dakako još manje na omalovažavane opozicionare i na stručnjake. Neformalna grupica „šeksresslerira“ po svom pa ćemo i dalje imati potpuno neprirodno skrojene izborne jedinice ne bi li HDZ u njima, tako sklepanima, izvukao koji izborni mandat više. Premijer Plenković je jedanaest profesora ustavnog prava hladno okvalificirao kao simpatizere ljevice. „Ne glasaju oni za HDZ!“, da ga citiramo. No, jesu li onda ljevičari i Šeksov kum Miroslav Šeparović i svo ostalo društvo iz Ustavnog suda?

Ova aktualna priča o izbornim jedinicama samo je jedan od primjera kako vlada Plenkovićev HDZ. Izborni zakoni su tzv. organski zakoni pa se donose u Saboru kvalificiranom većinom, većinom svih zastupnika. To znači da su iznimno bitni, pa stoga i pisani (npr. preporuke Venecijanske komisije) i nepisani uzusi nalažu šire savjetovanje s opozicijom i s javnošću (ako javnost uopće više postoji). 

Uvijek na radnoj temperaturi, Vladimir Šeks (FOTO: HINA)

Andrej Plenković, poliglot, samo naizgled demokratični europejac, voli vladati sam - ne trebaju mu ni opozicionari ni stručnjaci, ali niti vlastiti ministri. Bolje da su ministri pasivni i poslušni, da čekaju na njegov mig, nego da nešto samostalno (g)rade. Neka ništa ne pokušavaju i ne reformiraju, a on će reći, obično zakašnjelo, kad je za neki sitni taktički manevar pravi trenutak. 

Plenković je početkom godine postigao dva važna vanjskopolitička uspjeha - Hrvatska je u schengenskoj zoni i u euro-zoni. U tome nesporno ima njegovih znatnih zasluga, talentiran je u toj vrsti diplomacije. No, to se od Hrvatske i očekivalo, deset godina nakon primanja u Europsku uniju, zar je to neko čudo? Mislili smo, možda će i prije. 

A kod kuće sve stoji, sve je po starom, ništa se zapravo ne miče, nema nikakvih reformi. Ljudi i dalje odlaze iz Hrvatske nemilice, nisu uvijek plaće u pitanju, nego opći nered, nezaustavljivi klijentelizam i korupcija. Hrvatska ima milijun ljudi manje nego 1990. godine, a susjedna nam je Slovenija narasla! I Slovenci mogu na posao u ostatak Europe, itekako bi tamo dobrodošli, ali ne idu jer im je u Sloveniji dobro.

Plenković je kod kuće igrač na sitno. On nije državnik, politički vizionar, nego je političar-politikant koji se pragmatično udvara, svojem brojnom članstvu, braniteljima i Crkvi. Nikad nije bilo važnije posjedovati partijsku knjižicu. To je HDZ-ovo biračko tijelo pa se može razumjeti, ali ne može se opravdati. Jer, tako se ne radi na razvoju modernog društva i to je puno premalo za Hrvatsku kao funkcionalniju i efikasniju državu. 

Onima koji drže vlast tamo gdje HDZ ne pobjeđuje, u najvećim gradovima, slijede perfidne kazne - državna inspekcija višekratno novčano kažnjava splitskog gradonačelnika, Ivicu Puljka, a razlozi su nesuvisli. Ili, u tobožnjoj predizbornoj poreznoj „reformi“ gradovima će se uzeti prirez, pa neka se onda gradski čelnici gombaju sa svojim sugrađanima oko toga koliko će im odrezati porez na dohodak. Javni sektor vapi za reformama, a nema ga tko reformirati nego Vlada. U zdravstvu su abnormalno velika čekanja na liječničke preglede, liječnika je premalo ili su loše raspoređeni, sestara je još manje i problematične su njihove niske plaće, enorman je pa i protuzakonit broj prekovremenih i za liječnike i za sestre, a bez toliko prekovremenih sustav bi se srušio. Iz mjesec u mjesec zdravstvo generira velike gubitke, iako ukupna davanja za zdravstvo, razmjerno, nisu mala. 

Bez njihovih prekovremenih sustav bi se srušio (FOTO: Lupiga.Com)

Od reforme školstva koja je prije nekoliko godina bila predložena kao kurikularna reforma - nije ostalo ništa. Hrvatski učenici na europskim natjecanjima uglavnom postižu slabe rezultate. Stalni pad zagrebačkog sveučilišta na vrijednosnim ljestvicama svjetskih univerziteta je strmoglav. Bolje od zagrebačkog plasiran je univerzitet u Kragujevcu, u Beogradu, splitsko je sveučilište bolje od zagrebačkog. 

Već desetljećima se šapće i govori o nužnoj reformi javne uprave. Nema reforme, osim što se, pod pritiskom pandemije, i u Hrvatskoj dogodila digitalizacija, ali ne još potpuna. 

Razumni ljudi koji ne vode računa o tome gdje i kako uhljebiti ogromne stranačke vojske znaju da je za ovako malu zemlju itekako pretjerano imati čak 525 jedinica lokalne samouprave (županija, gradova i općina)! Do 1990. godine Hrvatska je imala stotinjak gradova i općina, pet puta manje, a moglo bi se reći da je bila više decentralizirana nego što je to danas. Silan je to trošak, skoro pa nizašto, umjesto da se novac pametnije upotrijebi, a silni službenici i namještenici zaposle na nekim produktivnijim mjestima. 

O nevjerici Hrvata u vlastito pravosuđe (po tom nepovjerenju smo posljednji među zemljama EU-a), ili pak o neovisnosti i kapacitetima državne odvjetnice ne treba puno pisati i obrazlagati.

Dakle, u čemu smo uspješni osim u sezonskom turizmu i u reprezentativnom nogometu? 

Zbog svega toga, već godinama, oko 70 posto ispitanika misli da je Hrvatska država koja ide u pogrešnom smjeru. 

Može li se tradicionalno izborno uspješni Plenković promijeniti? Ne može, svatko ima svoja ograničenja. Iako ga i mimoiđe Bruxelles i on ostane premijer, kalkulirat će na sitno, a Hrvatska će nastaviti životariti i fenjerašiti u inače elitnom okruženju Europske unije. Jest, bolji smo od zemalja bivše Jugoslavije i južno i istočno od nas, ali to smo uvijek i bili. Trebalo bi dočekati da netko odbaci populizam i u četiri godine promijeni zemlju srednjoročno nabolje, usprkos trenutačnom nezadovoljstvu i negodovanju zbog reformi pogođenih skupina stanovništva. Pa neka onda izgubi iduće izbore, ali neka ostavi dugoročni pozitivan trag. 

A opozicija? Imali su rijetke ali dobre prilike, sa znatnom parlamentarnom većinom, Ivica Račan i Zoran Milanović, svatko u svoje vrijeme i u svojim okolnostima. Njihove su vlade uspjele učiniti neke pozitivne pomake, ali svakako manje nego što se očekivalo i nego što su zaista mogli i trebali.

Teško je vjerovati da bi u idućim izborima sadašnje dvije lijeve stranke mogle s još nekom strankom ili strankama sastaviti vladu, a da bi k tome ta vlada bila iole trajna i stabilna. Pa onda imala i sposobnost, moć i snagu za stvarne reforme. 

Pesimistično? Ne, samo realno. Nažalost, uspjeli smo se na sve to čak i naviknuti, samo teško, jako teško. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Denis Cerić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"