DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik
Prošlo je tjedan dana od početka mog useljenja. Možda je bolje reći iseljenja iz Hrvatske. Za sada sve ide po planu. Osnovna ideja bila mi je naći život negdje drugdje. Dosta mi je Hrvatske i beznađa koje nude lažni ljevičari i socijaldemokrati iz SDP-a i još lažniji domoljubi iz HDZ-a. Početak plana je bio da čim je prije moguće izađem iz hotela u koji sam prvo stigao i iznajmim sobu ili stan. Doduše, cijena koju trenutno plaćam je značajno viša od one koju sam mislio platiti. Stan od nekih četrdesetak kvadrata mjesečno me stoji 500 eura. Bez režija. Njih ne plaćam. Nije malo za „nedođiju“, jer zaboravio sam vam reći da sam otišao potražit život na Martinik.
Blizu Venecuele, a Francuska (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Tko ne zna to je otok na Karibima. Moram biti iskren i reći da mi to nije bila prva opcija kada sam razmišljao kuda iseliti. Prva je bila Tajland. No, ta se opcija počela komplicirati. Zašto i kako sada je irelevantno. Važnije je zašto baš Karibi i zašto baš Martinik. Karibi su mi od malena bili pojam života u raju. Vječno ljeto. Stalno toplo. More jednake temperature kao zrak. Lijepe žene, opušteni ljudi. Kratke hlače, kratki rukavi i japanke tijekom čitave godine. Ma milina.
DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata
Ideja mi je sinula početkom rujna, a sama odluka pala za vrijeme Weekend Media Festivala u Rovinju u drugoj polovici rujna. Kako mi je posljednjih 15 i malo više godina novinarstvo bilo ne samo sredstvo za življenje već i život, na WMF-u sam napokon shvatio da od tog posla u Hrvatskoj više nema ni života ni sredstava za život. Vlasnicima medija jedino su važni politički utjecaj, marketing i PR kako bi ostvarili profit. Ostaje jedino kuknjava, depresija i ljutnja nas koji smatramo da je novinarstvo bitan korektiv društva. Većina mojih prijatelja je danas bez posla duže od godine dana, a svi su renomirani novinari koji misle svojom glavom. Takvi nisu poželjni u najvećim medijskim kućama jer za razliku od dječice koju uzimaju za šaku kuna, ove novinare moje generacije, oko 40 godine života, ne samo da treba poštenije platiti već ih je puno teže natjerati da pišu što im se kaže. No, to je već jedna druga priča. Vratimo se odgovoru zašto Martinik.
Zašto Martinik? Vječno ljeto, a Europska unija. (FOTO: Lupiga.Com)
Istražujući internetom sve sam više shvaćao da se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju promijenilo i činjenica da ja na Martiniku nisam stranac. Ne trebaju mi ni dozvola boravka ni radna dozvola, vrijedi mi zdravstveno osiguranje. Jednostavnije, kao da sam otišao na rad u Brežice, Graz, Trst … Nisam stranac. Čak mi nije trebala putovnica već samo važeća osobna iskaznica.
Martinik je, naime, francuski departman i iako je sedam tisuća kilometara zračne linije udaljen od Pariza ipak je dio Europske unije. I nije Martinik jedini. Ima još ne samo francuskih, već nizozemskih i britanskih otoka s istim statusom. Moguće je tako promijeniti tri države članice EU, a ne maknuti se s Kariba. Dok sam donosio odluku da odem i promišljao o ludosti i(li) hrabrosti svoje ideje veći problem od te goleme udaljenosti bio mi je jezik jer sam francuski učio tek pet godina u osnovnoj školi, te još jednom prije petnaestak godina kada sam ponovio sve do četvrtog stupnja. No, nikad ga nisam progovorio kako treba. S time da me toga ustvari i nije bilo strah jer u obitelji imam sličan primjer. Moj je otac, naime, otišao u Švedsku s nepune 24 godine, a da nije znao beknuti ništa osim ruskog koji se dugo vremena u bivšoj državi učio kao glavni jezik. A i brojne generacije naših ljudi, koji su išli trbuhom za kruhom po cijelom svijetu, zasigurno su znali manje jezika države u koju su išli negoli ja francuskog pred put.
Letio sam iz Pariza i nikad nisam bio u skupljem gradu, a obišao sam svijeta (FOTO: Lupiga.Com)
Prave pripreme su počele čim sam se vratio iz spomenutog Rovinja. Našao sam prvo avionsku kartu preko niskotarifne kompanije za 373 eura. U jednom smjeru, naravno. Provjerio sam sve što sam prije rekao kako bi se uistinu uvjerio da mogu samo s osobnom do francuskih Kariba, odnosno Antila, vrijedi li mi zdravstveno ... Sve mi je to potvrđeno u veleposlanstvu Francuske u Zagrebu. Krenem onda kupovati kartu i počnu problemi. Ne prihvaćaju našu karticu već samo kartice iz Francuske, Španjolske i(li) Velike Britanije. Nazovem samu kompaniju gdje su mi rekli da pokušam preko turističke agencije. Odoh u agenciju prvo jednu pa drugu, treću i svugdje pokupim negativni odgovor. Na kraju sam uspio kupiti povratnu kartu Pariz - Fort de France, glavni grad Martiniquea, za 4.000 kuna preko normalne aviokompanije. Tek malo skuplje od jednosmjerne niskotarifne, ali s Air Franceom čovjek barem ima tu sigurnost da mu za slučaj otkazivanja leta, Air France mora ponuditi smještaj dok se čeka drugi, ponuditi let drugom kompanijom i slično. Kupio sam je.
Prvo jutro na Martiniku (FOTO: Lupiga.Com)
Do Pariza sam odlučio otići vlakom preko Münchena jer je tri puta jeftinije nego avionom. Francuska prijestolnica je prelijepa, ali u skupljem gradu nisam nikad bio, a vidio sam svijeta. Nakon dana u Njemačkoj te dana i pol u Parizu sjeo sam na avion i krenuo. Inače, let traje osam i pol sati, a kad sam sletio bila je već noć. Temperatura i više nego ugodnih 30 stupnjeva. Srećom, u Europi još nije zahladilo pa nisam nosio jesensku, a kamoli zimsku odjeću i obuću. Uzeo sam taksi i otišao u hotel plaćen za pet dana. Mislio sam da će mi to biti dovoljno vremena da nađem privatni smještaj. Računao sam da turistička sezona počinje tek u drugoj polovici prosinca pa ne bih trebao imati problema. Nije bilo baš tako.
Hotel je bio solucija dok ne nađem neki privatan smještaj (FOTO: Lupiga.Com)
Smještaja ima, ali kako sam stigao u turistički kraj cijene su stvarno visoke. Ne kao u Parizu, ali kao u Hvaru ili Dubrovniku. To se tiče i jela i pića. Stanovanje je još skuplje. O tome nešto kasnije. Kako sam stigao u petak, preko vikenda nisu radile agencije, ni turistički ured pa sam si uzeo malo vremena za kupanje, sunčanje, odmor, aklimatizaciju. Upoznavanje s nepoznatim. Trebalo je riješiti i problem vremenske razlike. S time da u mi ovom slučaju jet lag nije tako teško ni pao, jer sam se budio oko šest ujutro dok su još svi spavali te sam mogao u miru razgledati gdje se stvarno nalazim.
Pali su i prvi puževi, tradicionalna francuska kuhinja na karipski način (FOTO: Lupiga.Com)
Svi znamo da kada ti je lijepo dani brzo prolaze. Stigao je ponedjeljak. Uputio sam se u Fort de France da izvidim situaciju. Radi se o glavnom gradu ovog departmana s nekih stotinjak tisuća stanovnika i nekako mi se nije činilo da bih želio odmah živjeti u gradu. Pomalo Fort de France podsjeća na Rijeku. Ne arhitektonski već veličinom i položajem.
Fort de France - činilo mi se da mi trenutno nije do života u gradu (FOTO: Lupiga.Com)
Vratih se u svoj Trois Iletes, gradić od jedva deset tisuća duša. Srećom, jako dobra prijateljica mi je dala kontakt čovjeka kojeg je upoznala preko Facebooka. Javio sam se. Rekao je doći isti dan. Uskoro je odgodio. Pa nije mogao ni sutra. Ništa, poslah mu poruku da li mi može pomoći oko smještaja. Moj imenjak slikar javio se da mi može pomoći, ali moram doći u Tartane.
Karipske ulice uvijek su poprilično živahne (FOTO: Lupiga.Com)
Gledam na karti, a to se nalazi na sasvim drugom dijelu otoka, otprilike kojih 80 kilometara od mene. Kako do tamo, a da mi taksi ne ‘uzme’ 200 eura u oba smjera. Ništa. Odlučih se na javni prijevoz. Dakle, brodom od Trois Iletesa do Fort de Francea, a od tamo javnim prijevozom. Ukratko, malim kombijem u koji stane osam ljudi truckao sam se prvo do jednog pa do drugog gradića i na kraju stigao za malo više od dva sata u Tartane. Na Martiniku se vrijeme malo drugačije računa pa je kašnjenje od sat i pol u granicama pristojnosti.
Najjeftinije prijevozno sredstvo na otoku - na vratima stoji i relacija (FOTO: Lupiga.Com)
Upoznamo se imenjak i ja te odemo pogledat apartman koji drži njegova sestra. Lijepo, sviđa mi se iako je u ‘Pičkovcu’. A onda šok - cijena 500 eura i nema interneta. Zaboravih reći da sam cijelo vrijeme boravka u Trois Iletesu, pa i sada, bio u kontaktu s roditeljima i prijateljima preko Facebooka, Vibera, WhatsUpa i Skypa. Zbog toga se nisam ni osjećao usamljenim. Sama pomisao na život u kojem sam sasvim sam iz dana u dan i gdje ne poznajem nikoga nije me baš veselio. Ipak, rekoh im, “uzimam”, misleći bolje da me čekaju i čuvaju smještaj nego da ostanem i bez toga. To je bilo dan prije nego sam morao izaći iz hotela. Dok sam se vraćao odlučio sam ostati još najmanje dva dana u Trois Iletesu jer sam imao dogovoren sastanak u jednoj agenciji da mi nađu sobu ili mali apartman. Moj planirani budžet je bio 300 eura. Kada sam im to rekao nasmijali su mi se, ali su obećali da će potražiti.
Pogled na moj novi kvart (FOTO: Lupiga.Com)
Platio sam stoga hotelsku sobu za još dva dana. I trčao okolo kao lud tražeći smještaj. Najjeftinije što sam našao bio je sobičak od 16 kvadrata za 750 eura. I prvi dan je prošao. Drugog dana još jedan sastanak u agenciji. Ništa. I tada shvatim da su sutra Svi Sveti. Ne samo da ništa ne radi već ni brod za Fort de France ne vozi praznikom. Kao ni nedjeljom. Nemam što. Moram u Tartane platiti 500 eura i biti odsječen od svih. Blagi osjećaj očaja me obuzeo.
Moj prvi karipski tulum (FOTO: Lupiga.Com)
Podne je, a ja želim stići prije noći koja pada već iza pet popodne. Kreće pakiranje na brzinu i put pod noge. Isti onaj koji sam prošao nekoliko dana ranije, samo ovoga puta s teškim koferom. Dođem i smjestim se, a odmah potom pravac jedina birtije koja tamo postoji. Sjest ću popiti pivo i razmisliti što i kako dalje. Kad tamo moj imenjak i njegova ekipa spremaju tulum za Noć vještica s karaokama. Dobra zabava. Ujutro još jedno iznenađenje. Dolazi gazdarica i daje mi šifru za Wi-Fi koji je u međuvremenu pribavila. Beskrajna me sreća preplavila. Na kraju, sve u svemu, prva etapa uspješno je obavljena. Sada počinjem tražiti posao. Što ću i kako ću, više u sljedećim nastavcima.
O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.
Lupiga.Com
Hebote život dodje mi da zapalim za njim...
A šta ćeš radit?