Koristeći javni prijevoz shvatio sam kako je nekom afrikancu kada dođe u Hrvatsku i uđe u lokalni bus. Svi te gledaju. Tek se starice upuste u razgovor. Kažu: ti si Švabo jel’? Uvijek sjedim sam. Svaki put do mene sjedne netko tek onda kada su doslovce sva mjesta u busu popunjena. Inače, kontaktirao sam lokalni dnevni list i poslao molbu ako mogu doći do njih da vidim kako oni to tu rade, možda se nešto izrodi. U međuvremenu sam završio i u bolnici. Tu večer su me izubijali komarci jer sam nesmotreno potrošio sve patrone za aparate koje idu u utikač. Toliko su mali ovi komarci da ih se jedva vidi, pa sam odlučio na ovoj sitnici provjeriti funkcionira li sve onako kako sam zamislio.

Nismo se dugo čuli. Ovdje dani brzo prolaze. Kao što znate sa smještajem na Martiniku je ispalo sve najbolje. Sve je umreženo. Kuhinja radi. Tu sam sada tjedan od ukupno dva koliko je prošlo od kada sam stigao na ovaj karipski otok u „srcu“ Europske unije. Zadovoljan sam. U mome malom ribarskom selu polako počinju pripreme za turističku sezonu. Kuće koje su proteklog tjedna izgledale zapušteno sada se polako dotjeruju. Šiša se trava, reže živica. Pomalo farba. I komunalci su tu. Kako sam se uopće našao ovdje, pročitajte na ovom linku:

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

 

Blizu Venecuele, a Francuska (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Koliko razumijem jezik, susjedi pričaju što im je sve uporopastila ‘zima’. Ja sam si sa svima na ‘Bonjour’. Nismo si još na ‘Sa va’. Družim se uglavnom sa slikarom imenjakom. Odemo gotovo svaki dan na piće. Pričamo o svemu. Bolje rečeno on priča dok ja između dva lamatanja rukama ubacim pokoju francuskog. No, razumijemo se. Postajem polako domaći. Svakodnevna pojava. Postoji ovdje i zajednica surfera, ali još vijećaju žele li razgovarati s hrvatskim novinarom.

Krenule su pripreme za sezonu, radi se na sve strane (FOTO: Lupiga.Com)

Eh da, na kraju prošlog dnevnika sam spomenuo da sada glavna nit vodilja počinje biti traženje posla. Nije baš da sam se (pre)trgnuo. Napravio sam malu inventuru. Našao sam e-mail adresu ovdašnjih dnevnih novina i poslao molbu ako mogu doći do njih da vidim kako oni tu to rade, pa ulazak na mala vrata. APP! (Ako prođe prođe! op. a.). Prošlo je dva dana i još uvijek se nisu javili. Mislim da ću morati prokušanom metodom: Evo mene!

Postoji ovdje još sedam tjednika, jedanaest televizijskih postaja i 14 radio stanica. Možda bude što u struci. U svakom slučaju pokušat ću se prijavit i na burzu rada. Tu imam najviše iskustva. Pitao sam ima li u La Triniteu ured, pa su mi rekli da moram ići u Fort de France. Namjeravam, zašto ne, jer se ionako stalno vozim javnim prijevozom. Nije da žurim, a karta košta otprilike kao i ZET-ova. Deset kuna koliko se god vozio. Koristim te minibusove kako bih pogledao regiju. Treba ionako počet razmišljat kamo nakon Nove godine kada ću morat izaći iz trenutnog stana. Stiže špica sezone i cijene skaču. Što lokalci uzmu za tri mjeseca to je manje-više to. Zvuči poznato?

Što uzmu za tri mjeseca to je manje-više to (FOTO: Lupiga.Com)

Iz tog razloga nisam još krenuo tražiti poslove poput konobarenja i sličnih angažmana. Imam još mjesec dana za to. Nekako mi se još istražuje. U svakom slučaju, koristeći javni prijevoz na neki način sam shvatio kako je to nekom afrikancu kada dođe u Hrvatsku i uđe u lokalni autobus. Svi te gledaju.

Teške fizičke poslove još uvijek nisam počeo tražiti (FOTO: Lupiga.Com)

Mlađe žene i one srednjih godina se blago okrenu i ne gledaju. Samo ispod oka. Starice se upuste u razgovor. Kažu: ti si Švabo jel’? Ja kažem. “No je suis croate.” Čuđenje u očima. Razgovor posustaje. Ako muško pita, iako ne i oni ispod 40 godina života, nakon odgovora ‘la Croacie’ počne priča o polufinalu u Francuskoj. “Suker, Suker, Oui Oui.” Pa onda standardno pitanje šta ću ja tu, na koje odgovaram da sam novinar, a oni da nikad nisu upoznali Hrvata…. I tako dok moj bus ne dođe otvori vrata i … Adieu.

U iščekivanju busa (FOTO: Lupiga.Com)

Makar moram reći da većina lokalnog stanovništva priča kreolski među sobom koji je temeljen na francuskom, ali s čim je miješan to nitko ne zna. Zanimljivo je da ga pričaju svi na Antilima, ma čiji god bili. Nešto kao karipski esperanto.

Da se vratim na to kako je ovdje biti bijelac. Ljude svjetlije puti koje sam sreo za vremena svog boravka ili su turisti ili su se doselili. Nisam upoznao još nekog bijelca da je „fetivi“. Niti sam sreo nekoga da je upoznao Hrvata. Lokalno stanovništvo nije da nije upoznato s bijelcima, ali svoje domaće (po)znaju. Ja sam im neki novi. Dok se vozim u minibusu prvo sam sjedio skroz naprijed da vidim kamo idem. Uvijek sam. Sada sam počeo sjediti odzada. Ali ne sasvim u zadnjem redu. Opet i uvijek sam. Svaki put do mene sjedne netko tek kada su baš doslovce sva mjesta u busu popunjena, jer nema stajaćih. Ne smeta me. Ovako imam više mjesta.

Opet i uvijek sam (FOTO: Lupiga.Com)

Ljudi su inače jako srdačni, prijazni i otvoreni. Raspisao se o svemu i svačemu, a zaboravio sam reći da sam završio u bolnici. Ništa opasno. Bilo je to u utorak. Uočih dan ranije na zapešću desne ruke nešto kao neki mali prištić. Pogledam stopalo desne noge – još nekoliko. Ok, ništa. Tu večer su me izubijali komarci jer sam nesmotreno potrošio sve patrone za aparate koji idu u utikač. U dva sata imao sam po gležnjevima barem 15 uboda. Idem u lov, nema ih nigdje. Toliko su mali ovi podli komarci da ih se jedva vidi. Treba upaliti jako svijetlo. Uništili su me. To je bio ponedjeljak. Rečeni utorak gledam gležnjeve, kao da su ih geleri ispogađali, gledam i prištić na zapešću, a on sve veći. Pojavio se još jedan na desnoj ruci. Pa pokoji na desnom listu. Bilo je skoro podne kada sam odlučio otići u bolnicu. Da vidim na ovoj sitnici funkcionira li zdravstveno onako kako sam zamislio.

Završih ja u bolnici (FOTO: Lupiga.Com)

Imao sam sa sobom zdravstveni EU Kard izvađen u Hrvatskoj, i plaćenu policu poslovnog putnog osiguranja. Skuplja je od turističke, ali pokriva puno više. Dođem u bolnicu, super putokazi, odmah nađem hitnu jer nigdje nije pisao odjel dermatologije. Recepcija. Čekam minutu i ženi objašnjavam što mi je, dajem EU Kard – nije ga ni pogledala. I počne govoriti da moram platiti pregled. Vadim osiguranje. Krene natezanje.

Govori da to nije to, jer vrijedi samo za Francusku, ali ne i ovdje. Bla, bla ... Srećom tražio sam u Zagrebu izričito da piše na polici mjesto osiguranja Martinik. Tada je sve krenulo kao po špagi. Pitam ja ‘a što s EU Kardom’, veli žena ‘spremite si to’. Stigne kroz koju minutu sestra. Mjeri mi tlak, šećer, otkucaje srca. Diši duboko i to.

Probao sam i neke od ovih travarica, koje su na bazi ruma. Nisam oduševljen. (FOTO: Lupiga.Com)

Sjednem, čekam deset minuta, i eto mlade doktorice. Malo smo se natezali na francuskom, ali smo se na kraju dobro razumjeli. Za potvrdu njene dijagnoze da su me samo izjeli komarci i da serem bezveze došla je još jedna doktorica koja je ipak bila malo zabrinutija i dala mi neke tablete. Trajalo je sve skupa sat i pol. Pregled nisam platio, lijekove jesam. Nekih 20 eura. Prošlo je od tada dva dana, nije super, ali je bolje.

A sad, nije da provociram, odoh malo na plažu (FOTO: Lupiga.Com)

Čeka me, izgleda, uzbudljiv vikend. Za petak je neki tulum organiziran, a u nedjelju su karaoke koje navodno kreću u 11 ujutro i traju do ponoći. Čudim se da me opet zovu na karaoke nakon što sam pjevao zadnji put. Nisam slavuj. Vjerujte. A subota. Vidjet ćemo. Sljedeći tjedan stvarno krećem tražit posao.




O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com