Sedam tisuća kilometara od glavnog grada ovog karipskog raja – Pariza, upoznajem mnogo ljudi, a i lokalne običaje. Često me ispituju zašto sam došao baš na Martinik. Cijelu priču nisam ni vama ispričao, a stvar je u tome da sam o Karibima počeo razmišljati kad mi je propalo iseljavanje na Tajland. Tada sam se sjetio filma „Imati i nemati“ s H. Bogartom i L. Bacall čija se radnja odvija na Martiniku i kliknulo mi je – „hej, pa to je Francuska, EU“. Između dva javljanja za Lupigu, posjetio sam osamljeni lokal gdje se skupljaju ljubitelji kreolske tradicije. Tamo sam se susreo s vrlo neobičnim i očaravajućim plesom koji ima samo jedno pravilo - tijelom pokazati, uobličiti i(li) utjeloviti ritam.

Ulijenio sam se. Definitivno sam se ulijenio. Poprimih u ovih gotovo mjesec dana koliko sam ovdje neke karakteristike domaćih. Nema više one užurbanosti koja ističe nas Zagrepčane čak i među Dalmatincima. Tako mi je prošao gotovo čitav ovaj tjedan. S druge strane, trebalo mi je malo i odmora. Vremena za sebe. Mira i tišine. Jednostavno biti malo doma.

Već sam poprimio neke karakteristike stanovnika ovog malog otočića, udaljenog zračne linje 7.000 kilometara od svog glavnog grada, Pariza (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Uljenjivanje je počelo još u ponedjeljak. Probudio sam se ujutro sav slomljen. Što i ne čudi, s obzirom na tulumarenje tri dana za redom – petak, subotu pa nedjelju. Puno je to za čovjeka mojih godina. Nisam navikao jer u Zagrebu zadnje vrijeme baš i nisam izlazio i vraćao se kući nakon ponoći.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Od posla još uvijek ništa, ali zato je bilo vremena za tulumarenje

No, da ne duljim. U petak me moj imenjak vodio na mjesto koje se nalazi, kako sam shvatio dok smo se vozili, na putu prema Gros Morneu u planinama. Došli smo za 15-ak minuta vožnje od La Trinitea, skrenuli s glavne ceste na neasfaltiranu sporednu i stigli na proplanak s parkingom u blatu i travi, a na sredini objekt skucan od kojekakvog drva i pokriven pločama.

Ekipa u "Mirnom mjestu" (FOTO: Lupiga.Com)

Mjesto se zove Lakua Trankil. Prevedeno s kreolskog – Mirno mjesto. Nije bilo puno ljudi, jer smo došli među prvima. Daniel me upoznao sa svima koji su bili tamo. Uzeli smo piće – poshe (rum sa šećerom i malo limete). Oko devet navečer počelo se puniti. Na natkrivenim stolovima i klupama više nije bilo mjesta, stajaćih pozicija isto tako gotovo da nije bilo i onda je počeo šou.

Pleše se i suviše brzo za oko moje mobitelske kamere (FOTO: Lupiga.Com)

Svaki petak tamo se skupljaju ljubitelji kreolske tradicije. Osim hrane i pića, tu je i tradicionalni ples. To izgleda otprilike ovako. Dvojica lupaju u bubnjeve, a treća osoba pjeva. To je pratnja. Na plesnom podiju okupe se četiri muškarca i četiri žene te u ritmu počinju ići u krug, pa iznenada mijenjaju smjer kruga. Ostane ih na podiju četiri, odnosno dva para i plešu kao da se zavode, ali bez diranja.

Sve je čisti ritam i ples. Na kraju ostaje samo jedan par koji otpleše do kraja. Onda opet ponovo. Nitko, jasno, nije izdržao čitavu večer plešući, a bogami ni pjevajući, što znači da se izmijenjalo barem dvadesetak plesača i četiri, pet pjevača. Koliko se bubnjara izmijenilo, nisam pratio.

Na kraju ostane samo jedan par, a ni dalje nema diranja (FOTO: Lupiga.Com)

Sve u svemu očaravajuće. Fascinantno je gledati plesače koji imaju samo jedno pravilo –tijelom pokazati, uobličiti i(li) utjeloviti ritam. Rekao mi je jedan stariji gospodin da je podrijetlo plesa s Polinezije. Meni je sličilo na brazilsku capoeiru. I tako traje bubnjanje i ples, poshe zamjenjuje novi poshe da bismo negdje oko ponoći ogladnjeli. Naravno jede se tradicionalno.

Dobio sam svoje jelo u bambusu umjesto u tanjuru, a radilo se o jednom ražnjiću od nečeg što je izgledalo kao slabije pečena piletina, te prilozi: riža, povrće …  To na ražnjiću, kako mi je objasnio Daniel, ipak nije bila piletina već morski puževi. Okus poput nezačinjene hobotnice, a tekstura još žvakavija. Od pet komadića na ražnjiću jedan mi je ostao, nije išlo. Ostali smo do dva ujutro.

Jedan mi je ipak ostao, nije išlo (FOTO: Lupiga.Com)

U subotu sam odspavao duže, do devet, malo kupanjac, plažica i ostale prednosti Kariba, a navečer je u restoranu Mini golf, sjećate se da sam ga spomenuo da su obično tamo petkom tapas tulumi, gostovala lokalna zvijezda po imenu Kali.

Inače, čovjek je bio na Eurovizije 1992. godine, te nastupao za Francusku. Stigli smo prerano kao i uvijek, pa smo prijatelj slikar i ja otišli do mjesta koje se zove Svjetionik. Tamo je bilo neko njegovo društvo, među njima i neki pjevač koji je bio jako popularan prije desetak godina na otoku. Reggae je njegov stil.

Sve se gotovo servira bez tanjura, u bambusu (FOTO: Lupiga.Com)

Zapričali smo se pa su me počeli ispitivati zašto sam došao baš na Martinik. Točnu priču nisam ni vama još ispričao pa je red da i vi znate. Dakle, propadalo mi je iseljavanje na Tajland i tada sam počeo razmišljati o Karibima. Kuba nije dolazila u obzir jer za život negdje treba i neki standard. Ne samo što se može kupiti i na što potrošiti, već i razina tehnološkog napretka. U mom slučaju internet. Na pamet mi je pao film ‘Imati i nemati’ s Humphreyem Bogartom i Lauren Bacall čija se radnja odvija na Martiniku za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sinulo mi je - to je Francuska! Dalje znate, ispričao sam u prvom nastavku.

Nekad velika glazbena zvijezda pravog imena Jean-Marc Monnerville (FOTO: Lupiga.Com)

Tako riječ po riječ i ostali smo do 22 te krenuli u Mini golf gdje je koncert Kalija odavno počeo. Svirao je do jedan, a u dva ujutro je bio razlaz jer se popilo apsolutno sve što je bilo u restoranu. Otišli smo kućama. Spavanac. Drugo jutro, zvoni telefon, otvorim oči, vidim da je dan.

Mislim si da nisu roditelji, neka frka, kad ono Daniel zove da dolazi po mene za sat vremena i da idemo na ručak. Pogledam na sat - pola 12! Nisam spavao do pola 12 sigurno možda i čitavo desetljeće. Što ćete, ne mogu ujutro dugo spavati. Dobro. Dođe Daniel po mene i odemo na ručak, a nakon ručka idemo na isto ono mjesto gdje smo bili u petak, ali nedjeljom je reggae.

Za ručak roštilj (FOTO: Lupiga.Com)

Sada sam vidio mjesto i po danu. Izgleda još derutnije, ali to mu i daje šarm. Ljudi polako pristižu, kuha se tradicionalna hrana, nekakvi ražnjići od povrća, puno voća. Jasno, poshe slijedi poshe, a sa svih strana stižu miomirisi biljke koju štuju rastafarijanci. No, ja sam odustao nakon prvog ruma i vratio se pivu. Nije mi loša njihova domaća – Lorainne.

Počela je svirka oko četiri popodne, pjevalo se do nekih 19 sati. Bilo je dosta poznatih s provoda u petak i subotu pa se pričalo i prepričavalo tko se jako napio, koga je policija zaustavila, tko je s kim otišao kući…. Otišli smo iza osam navečer. Umor nas je savladao. Ponedjeljak sam vam opisao. Ležanje i spavanje.

Mir sve do navečer kada sam shvatio da mi je nakon samo dva tjedna uporabe otišao mobitel koji sam tu kupio. U dućanu mi ga neće promijeniti već da ga nosim na servis nekih 40 kilometara daleko.

Štovatelj rastafarijanstva spremno pozira, ni ne zna da će biti objavljen na Lupigi (FOTO: Lupiga.Com)

Nije stvar u novcima već ne mogu nikoga opet nazvati, a taman sam planirao otići u St. Marie pogledati jedan automobil. Ne bih ga kupio, nego čisto da vidim kako to tu ide s pregovaranjem i ostalim vezanim s kupnjom vozila. Makar, moram priznati, auto bi mi dobro došao, ali cijena goriva od 1,8 eura za litru me još uvijek drži na distanci. I tako je to tu uvijek neki problemčić da čovjek izgubi dan. U utorak je bila tekma tako da je pobjeda protiv Islanda preuzela primat među obvezama.

Ponuda na mojoj ribarnici je svaki dan sve zanimljivija (FOTO: Lupiga.Com)

Prođe tjedan. Htjedoh vam još nešto ispričati za kraj. Eto, tu sam mjesec dana, a još nisam sreo nikoga tko zna i(li) je upoznao nekog Hrvata. Kada me imenjak upoznaje, em se svi čude što rade dva Daniela zajedno, em što sam Hrvat. Prvi kojeg su upoznali i kao takav čista sam egzotika. I to ne samo za lokalno crno stanovništvo već i za bijelce. Možda čak i više za bijelce.

Tako da na neki način postajem i ambasador Hrvatske na Martiniku. Ili što je najsmješnije, vaša slika i prilika. Sada svi na ovom otoku misle da su Hrvati kao ja – plavi i zgodni. Na čiji je račun ta šala, što mislite? Posao? Nekaj se kotrlja…

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com