Još vas jednom, s dobrim razlogom, upućujemo na izvrstan rad kolegice Morane Kasapović koja na HRT-u, u tjednom ritmu, vodi emisiju „Razgovor s razlogom”. Ovoga utorka ugostila je novinara, pisca i scenarista Ivicu Đikića. Kako i sam kaže, nije teoretičar novinarstva, ali unatoč tome, kao vrsni praktičar u nekoj normalnijoj zemlji i isto takvim okolnostima, Đikić bi svakako imao mjesto na katedri novinarstva. Dok HRT u potpunosti ne klone pod pritiskom komercijalizacije i tržišta, te kako svjedoči i ova emisija, ispunjava obrazovnu i informativnu funkciju u svijetu poluinformacija, dezinformacija i laži, upućujemo vas na nekoliko odabranih tema kojima je ovo dvoje sugovornika posvetilo pažnju.

HRT U RASULU: Reforma ili uništenje javnog servisa?

ČUDO NA HRT-U: Ukazao se Viktor Ivančić

NOVO ČUDO NA HRT-U: Ukazao se i Boris Dežulović

Uloga novinarstva važnija je i potrebnija više nego ikada, ali je istovremeno, valjda, na najnižim granama. Kada i kako je taj proces počeo u Hrvatskoj, Đikić objašnjava iz 30-godišnjeg iskustva novinara, urednika i kroničara hrvatskih prilika.

„Moj je dojam, i neko iskustvo, da su stvari rapidno krenule nizbrdo nakon velike financijske krize 2008. godine i da je u tom času novinarstvo nekako počelo gubiti snagu i utjecaj. Redakcije su se nakon te krize počele osipati, govorim sad primarno o političkom novinarstvu, mislim da je to bila neka točka kad su se počeli masovno kresati razni budžeti, štednja, zatvaranje, otpuštanje ... Mislim da se od tog momenta spuštamo nizbrdo i to spuštanje nizbrdo je kontinuirano i nikad više nije novinarstvo našlo način da se vrati na neku, neću reći stazu slave, ali da povrati ugled i utjecaj. Ni sad ne vidim neki moment kako bi se to moglo dogoditi”, zaključuje Đikić.

Iako je riječ o višeslojnoj krizi potpomognutoj razvojem novih tehnologija, Đikić ne bježi od odgovornosti samih novinara, urednika i redakcija.

„Facebook se pojavio i negdje baš u to vrijeme doživio ekspanziju oko 2010. godine. Naravno poslije toga i druge društvene mreže, ali to je moment koji je, čini mi se, jako važan jer se od tog časa pa nadalje puno ljudi počinje informirati, zapravo, primarno preko društvenih mreža. E sad, oni drugi momenti se tiču nas novinara, redakcija, vlasnika, naravno i političke vlasti, ekonomije i tako dalje, da ne obrazlažemo sve te elemente, ali mislim da je onaj koji se tiče nas novinara jako bitan i da ne trebamo bježati od te odgovornosti jer smo tome definitivno i sami doprinijeli. Nismo se opirali onome što smo vidjeli da se događa, a događalo se to da su da je jedan dobar dio, do tad ozbiljnih, recimo, kritički nastrojenih medija pao pod utjecaj vlasnika kojima je novinarstvo bilo sekundarni posao. Mnogi od tih ljudi koji su, kao vlasnici bili prisutni u medijima, imali su druge poslove koji su donosili više novca te su mediji, i novinarstvo, de facto počeli služiti kao neka vrsta poluge za ostvarivanje nekih unosnijih ciljeva tih ljudi. Taj moment da novinarstvo i mediji postaju sredstvo za ostvarivanje nekih drugih ciljeva, naravno i političkih, nismo prepoznali. Nismo reagirali ozbiljnije kao redakcije, uredništva, novinari ... mislim da tu odgovornost ne možemo izbjeći i ne trebamo bježati od te odgovornosti”, sumira Đikić.

Usprkos brojnim pritiscima, zbog kojih je, između ostalog, i napustio mjesto urednika Novosti, gost Morane Kasapović ističe baš ovaj medij kao mogući putokaz za reformu novinarstva.

„Dakle, Novosti su velikim dijelom javno financirane putem Savjeta za nacionalne manjine i Vlade Republike Hrvatske, što se sada pokušava ugroziti raznim političkim pritiscima. Uvijek se zaziva, sa raznih strana, ne samo s desnih, nego i sa nekih lijevih, gašenje javnog financiranja Novosti jer one su 'neprijateljske', jer 'blate Domovinski rat', 'blate Hrvatsku' ... ali mislim da je važno da takve novine postoje i da su baš u okrilju takve organizacije kao što je Srpsko narodno vijeće zato, što Novostima ostavlja prostor da budu zaista kritičke, objektivne, vjerodostojne, istraživačke, da se bave nekim stvarima kojima se drugi ne bave, temama kojima se drugi mediji ne stignu, ne mogu ili ne žele baviti. Mislim da bi model Novosti mogao možda biti model novinarstva u Hrvatskoj. Dakle, da se dotira novinarstvo. Da država, vlada, nađe način jer to zaista nisu neki astronomski, nedostižni, novci. Da mu damo sredstva i da pustimo novinarstvo i novinare da se bave svojim poslom. Korist od toga bi bila višestruka i mislim da bi Novosti u tom smislu mogle poslužiti kao neka vrsta uzora”, uvjeren je bivši glavni urednik tjednika Novosti.

Osim rada u novinarstvu Đikić je iznimno aktivan i kao pisac. Međutim, kao i u paralelnom životu novinara, i tu ga iz istih razloga napadaju isti ljudi. Zbog čega ima nezgodu da ide na jetru "državotvornom Hrvatu" pojasnio je odgovorivši Kasapović na pitanje koliko je za društvo opasna šutnja i prešućivanje.

„Čini mi se da progovaram primarno o vlastitom zlu i potencijalnom zlu, ali i zlu naroda kojem pripadam, bez obzira što meni ta pripadnost nije najvažnija i presudna stvar mog identiteta, ali ja jesam Hrvat i osjećam, kakvu-takvu, pripadnost tom jeziku, kulturi, narodu i mislim da je moj izbor da primarno govorim o zlu i o pogrešnim stvarima unutar onoga što osjećam svojim. To je bitno da bismo imali neku realnu sliku o sebi. Kako bismo shvatili da nam nisu uvijek neki drugi krivi za loše stvari koje nam se događaju nego da smo vrlo često sami sebi krivi, da smo i mi nekim drugima napravili zlo i da im činimo i dalje zlo. Da je naprosto taj potencijal zla u svakom čovjeku i društvu uvijek prisutan. Samo čeka da se stvore društvene okolnosti i da mi postanemo potpuno neprepoznatljivi barbari i malo fali za to. To sam shvatio najviše pišući dokumentarni roman 'Beara' o genocidu u Srebrenici. Te okolnosti koje aktiviraju ono zlo što je u nama, zaista se mogu preko noći stvoriti, raznim utjecajima. Zato je važno da budemo svjesni svog zla i, kao svaki pojedinac, da vidi što je u njemu i gdje je taj moment. Jesmo li zavidni, lažemo li, kako se odnosimo prema svojim bližnjima? Kako se odnosimo prema kolegama, prema ljudima u tramvaju ... Kako držati pod kontrolom svoje zlo koje svatko nosi u sebi”, kaže Đikić i zaključuje: „Ako se bavimo samo time da smo mi najbolji na svijetu i da su svi drugi grozni i žele nam zlo ... Mi ne možemo biti zdravo društvo. Proizvodit ćemo psihopate ako se tako budemo postavljali“.

Postoji li, po njegovom mišljenju, srž zla, možete doznati u razgovoru koji donosimo na ovom mjestu, gdje možete pronaći i odgovore na brojna druga pitanja koja možda i ne vidimo, a svakodnevno nas okružuju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.