To se odražava na nervnu bazu – psihički, kao što bi rekao moj brat od tetke Antonije Pušić. S tim se apsolutno mogu složiti. Kad zamislim kako to izgleda; kad se pokušam staviti u kožu tih jadnika, ne mogu se ne složiti s tvrdnjama da je riječ o čistom psihičkom terorizmu. Svi brzo za mnom, ovo je čisti horor

Radi se o trgovcima u supermarketima, kojih, hvala bogu, nije da nema u gradu pod Sljemenom. Predblagdansko šoping ludilo, blagdani kao takvi, a najviše glazbeni taktovi koji ih prate otkako smo usvojili američki model proslavljanja rođendana malog Đizusa, izluđuju zaposlene u ultramegamarketima.

O čemu ovaj to sere, pitate se udobno zavaljeni u električnu stolicu?! O zvončićima.

Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć … zamislite da ovaj iritantni pjesmuljak slušate iz minuta u minut, iz sata u sat, iz dana u dan. Mislim da bi vam, kao i meni eksplodirala tikva. A ovi u trgovinama to moraju slušati iz minuta u minut, iz sata u sat, iz dana u dan, zvončići, zvončići zvone cijelu noć …, zvončići, zvončići zvone cijelu noć, zvončići, zvončići, zvone cijelu noć.

E sad, nekakav njemački sindikalist, Kurt – verzija Marija Ivekovića, ustao je na zadnje noge upozoravajući da njemački trgovci od zvončića postaju agresivni i nervozni čim čuju prvih par tonova. Trgovci izloženi zvončićima postaju nekrofili, hebu mrtve babe, a nije rijetkost da nasrću i na goloruku srpsku nejač.  

Da zvončić – ludilo ne bi uništilo nejaku njemačku trgovinu, rečeni sindikalist, nazovimo ga Kurt Beckenbauer, tražio je da se propiše da vlasnici trgovina zvončiće mogu puštati samo dva do tri sata dnevno.           

 

P. S. Ovo s babama i nejači sam izmislio zato što mi je bio gušt.