BOGATSTVO KOJE SE NE VIDI: Zašto je Kujundžićeva imovinska kartica prazna kao hrvatsko zdravstvo?
Dvije kuće ministra zdravstva Milana Kujundžića u zagrebačkom Maksimiru i Markuševcu, digle su popriličnu prašinu u medijima i prerasle u velik politički skandal, jer u imovinskoj kartici dužnosnika navodno nema uporišta za isplatu prve nekretnine (nedostaje nešto više od 700.000 kuna), dok je drugoj prikazana vrijednost najmanje dvostruko niža od procijenjene.
U nastavku je u medijima objavljeno da je bračni par Kujundžić iz propale firme ministrove supruge kupio kuću po cijeni daleko nižoj od stvarne vrijednosti nekretnine i da su time izbjegli plaćanje poreza na dobit i PDV-a, a otkrilo se i još svakakvog obiteljskog blaga koje član Vlade nije prijavio u kartici. Otkrića su bila povod razgovoru između ministra i premijera Andreja Plenkovića, a slučaj će dodatno obraditi i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Budući da je Povjerenstvo do sada prilično ozbiljno radilo svoj posao, može se očekivati da će ministar Kujundžić dobiti nešto iz lepeze njihovih simboličnih kazni, a nije isključeno ni da se stvari zakotrljaju u pravcu istrage o preprodaji kuće. Poznajući dosadašnji rad DORH-a, to će se dogoditi samo ako postoji ozbiljna volja da se Kujundžića makne s funkcije.
Kako bilo, ovo je sasvim dobra prilika da se podsjeti na razloge zbog kojih ministru koji dolazi iz sektora zdravstva može biti prirodno da ne prijavi svoje bogatstvo, jer se desetljećima podrazumijeva da je cijeli sektor u sivoj zoni, a posebno prihodi liječnika koji su u vrhu zdravstvene administracije. Štoviše, podrška takvoj politici je najčešće glavni razlog zašto netko dolazi na tu poziciju.
Najprije, Milan Kujundžić spada u onih nekoliko stotina profesora medicine zbog kojih je još Račanov zamjenik Goran Granić na sastanku sa Samostalnim sindikatom zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH) bio osupnut. Na dugačkoj listi nevjerojatnih prihoda, bilo je liječnika koji su zarađivali između 60.000 i 80.000 kuna mjesečno temeljem kumulativnog radnog odnosa, koji su tada mogli ostvarivati na neograničenom broju visokih učilišta. Nakon duge i teške bitke, to je kasnije promijenjeno, pa kliničari već neko vrijeme mogu biti u radnom odnosu s najviše dva visoka učilišta. Međutim, svejedno je ostala fascinantna brojka od skoro 900 liječnika koji zapravo nelegalno primaju skoro dvije pune plaće, jer je prosječna norma za svakog od njih između 170 i 180 posto. Pritom ne postoji nijedan vidljivi dokaz da su je zaista ostvarili, a radi se o bruto plaćama od oko 43.000 kuna.
Kujundžić se 2010. izbrisao iz statusa osnivača Poliklinike za internu medicinu, ginekologiju i pedijatriju TIM, te je predao kćeri i sinu (IZVOR: Trgovački sud)
DORH će za tu temu imati interesa kada ga pokaže Ministarstvo zdravstva, a ono za to neće imati interesa sve dok svi ti ljudi ujedno čine okosnicu zdravstvene administracije ili su s njom blisko povezani.
Danas se ta tema spominje kao problem radne preopterećenosti liječnika i kao problem neusklađenosti s hrvatskim radnim zakonodavstvom i s EU Direktivom, iako je odavno nasušna potreba da se napokon utvrdi jesu li oni stvarno preopterećeni ili samo bez nadzora pustoše državni proračun.
Ali to nije sve. Po Hebrangovom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 1993. godine i Pravilniku o dopunskom radu liječnika iz 1994. godine, svim je profesorima medicine i primarijusima bio dopušten rad u privatnim ordinacijama koje su odmah postale tajkunska lena. Tako je hrvatsko zdravstvo dobilo mnoštvo liječnika koji istodobno rade u javnoj bolničkoj ustanovi, na fakultetu i u privatnoj ordinaciji, dok u neograničenom broju nacionalnih povjerenstava i drugih tijela zdravstvene administracije kreiraju javnu politiku zdravstva, koje je tako postalo sve nedostupnije onima koji trebaju zdravstvenu zaštitu.
Kako ne bi bilo, kada o njemu odlučuju ljudi kojima je u izravnom interesu da bolesnike presele u privatne ordinacije? Pitanje jesu li oni u radnom vremenu u bolnici, na fakultetu, u nekom povjerenstvu Ministarstva zdravstva ili pacijenta primaju u svojoj ordinaciji, ne može se, niti se ikada moglo postaviti, jer bi isti ljudi koji su na meti takvog istraživanja trebali dati odgovore.
Ovome dodajmo još i to da sve do fiskalizacije najveći broj privatnih ordinacija gotovo nikada nije izdao račun i da su ih porezne inspekcije zaobilazile, pa imamo grube konture priče o tome kako su se liječnički kapitalci nesmetano bogatili radeći drenažu pacijenata iz javnog u privatni sektor, pustošili i obezvrjeđivali javno zdravstvo, a usput, iz pozadine ili direktno, utjecali na komercijalizaciju sve većeg broja zdravstvenih usluga.
Milan Kujundžić je savršeno plivao u takvom okruženju.
Diplomirao je 1982. godine, deset godina kasnije doktorirao, prešao iz Veseličine stranke u HDZ i četiri godine kasnije postao šef Zavoda za hepatogastroenterologiju Kliničke bolnice Dubrava. Ravnatelj KB Dubrava bio je od 2004. do 2012. godine, a prije, u međuvremenu i poslije, bio je na još bezbroj drugih funkcija u zdravstvu i raznim političkim organizacijama.
U registru Trgovačkog suda u Zagrebu vidi se da su Milan Kujundžić i njegova supruga 1997. godine osnovali Polikliniku za internu medicinu, ginekologiju i pedijatriju TIM, te da se 2010. godine ministar izbrisao iz statusa osnivača i predao ga kćeri i sinu. Međutim, sve dok Kujundžić nije ušao u Plenkovićevu Vladu, kao jedini angažirani liječnik na internetskoj stranici Poliklinike predstavlja se „jedan od vodećih hrvatskih gastroenterologa“ - Milan Kujundžić.
Jedini i glavni liječnik Poliklinike TIM čija je internetska stranica nestala nakon što je postao ministar iako poliklinika i danas radi sasvim normalno - pristupljeno 2016. godine (SCREENSHOT: Poliklinika TIM)
Prema Pravilniku o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca (tzv. dvojni rad liječnika), Kujundžić je za vrijeme dok je bio ravnatelj bolnice u Dubravi od samog sebe trebao tražiti dozvolu za rad u privatnoj poliklinici i donijeti ugovor potpisan sa samim sobom ili sa suprugom, kćeri ili sinom. Iako je o kaosu u bolnici u Dubravi za vrijeme njegovog mandata dosta toga poznato, već se temeljem ovog podatka može zaključiti da ništa drugo osim kaosa nije ni bilo moguće.
Danas je stranica poliklinike maknuta s interneta, ali je ustanova i dalje u funkciji, a na stranicama koje nude akcije istaknuto je kako radi isključivo u popodnevnim satima. Kao kontakt mail ponuđena je adresa ministrove supruge, inače pedijatrice i ravnateljice Poliklinike Croatia zdravstveno osiguranje.
Kći ministra Kujundžića nije liječnica, a sin je upisao studij medicine u Rijeci preko liste za dijasporu i branitelje. Kada se to otkrilo, tadašnji dekan riječkog fakulteta dr. Miljenko Kapović najavio je da će Kujundžić junior biti ispisan s fakulteta, pa tako ne znamo je li na koncu završio medicinu. Ako i jest, teoretski je i praktički upitno može li biti da iza poliklinike još uvijek ne stoji „glava obitelji“.
Nadalje, Kujundžić se na stranicama Vlade RH ne predstavlja samo kao redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, nego i u Mostaru, što nije prijavljeno u imovinskoj kartici dužnosnika. Na stranicama mostarskog MEF-a na dan 23. siječnja 2020. godine vidjelo se da je Kujundžić kao ministar tamo držao predavanja 2017. godine, ali je u programu studija naveden kao gostujući profesor. Što od toga je istina nismo uspjeli ustanoviti, jer fakultet u Mostaru nije odgovorio na Lupigina pitanja.
U biografiji Milana Kujundžića na stranicama Vlade stoji podatak da je ministar redoviti profesor na mostarskom Sveučilištu, ali u njegovoj imovinskoj kartici toga nema (SCREENSHOT: Vlada RH)
Prema izvještaju Porezne uprave Federacije BiH iz 2013. godine, plaće nekih redovnih profesora Sveučilišta u Mostaru bile su iznimno visoke i prelazile su 6.000 KM, što je nešto manje od 24.000 kuna, a da ne govorimo da je riječ o masovnom torbarenju, nekoj vrsti političko-akademske koruptivne veze Hrvatske s BiH.
Ukratko, ministar Kujundžić je prije preuzimanja funkcije kao šef kliničkog Zavoda i profesor na dva fakulteta ili ravnatelj i profesor na dva fakulteta imao redovna primanja u značajnim iznosima (vjerojatno između 30.000 i 40.000 kuna mjesečno), a k tome je kao privatni gastroenterolog izvan ikakve kontrole zarađivao XY iznos novaca. Da je tako, potvrđuje i ministrova izjava da su on i supruga prije ovog mandata u nekoliko godina zaradili oko pet milijuna kuna, koja je mnoge sasvim bezrazložno iznenadila. Nije samo Kujundžić bio u poziciji da dobro zarađuje, bila je i njegova supruga liječnica. No, koliko je to transparentno, govori i činjenica da je 2003. godine, kao potpredsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata, bio jedan od glavnih organizatora štrajka koji se formalno vodio zbog potplaćenosti liječnika.
Kujundžić kao ministar drži predavanje na fakultetu (SCREENSHOT: Medicinski fakultet Mostar)
Strašno je, ali ne i neobično da je ministar zdravstva bogat, da to ne priznaje u svojoj imovinskoj kartici i da se prethodno žalio da je siromašan i s tim argumentom vodio industrijske akcije. Način na koji liječnici u vrhu našeg zdravstva zarađuju oduvijek su uređivali oni sami i nikada nikome nisu polagali račune, ali su i dalje uspješno stvarali predodžbu da je njima najteže. I tako dolazimo do onoga što čini razliku ovog slučaja u odnosu na sve druge slučajeve stranačkih pikzibnera koji su se obogatili došavši na funkciju: ministrova imovinska kartica je slika hrvatskog zdravstva; u njoj nedostaju prihodi koji postoje, ali se uzimaju za privatne i tajne interese. Zdravstvo tako propada, a krivi ljudi uporno dobijaju priliku da riješe problem koji su sami stvorili.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
@Banzek, vse sem razmël, tak se lëpe sliši i čita, najte sgubiti ta(j) kaj.