Hrvatski zdravstveni sustav ima golem popis ogromnih problema koji se mogu riješiti samo uz ozbiljnu političku volju, radikalne promjene i društveno odgovornu viziju. Od korupcije koja kreće s državnog nivoa, do starih bolnica u kojima nedostaje i najosnovnijih stvari poput toalet papira ili toplomjera. Od zastarjelih uređaja koji se neprekidno kvare, do masivnih lista čekanja koje unatoč brojnim obećanjima i dalje znače i po godinu dana čekanja na pretrage poput CT-a, MRI-a pa čak i ultrazvuka. Od nedostatka liječnika na svim razinama zdravstvene skrbi, do toga da istovremeno cvjetaju privatne zdravstvene klinike gdje usluge pružaju liječnici iz onih istih javnih ustanova kojima nedostaju djelatnici. 

Popis je zaista dugačak i kako godine od hrvatske samostalnosti odmiču, postaje, čini se, sve duži. Političke volje i društveno odgovornih vizija, naime, naprosto nema. Čemu se ne treba čuditi s obzirom da su radni i misaoni kapaciteti ministra zdravstva, kako nam tumači optužnica EPPO-a, usmjereni na napore da se pribavi materijalna korist privatnim tvrtkama. 

No, ono što posebno iritira su mnogobrojni „mali“ apsurdi hrvatskog zdravstva koji uporno perzistiraju iako se čine rješivi čak i tradicionalno ograničenim radnim i strateškim kapacitetima hrvatskih ustanova, a koji istovremeno dramatično otežavaju život pacijenata. Jedna od takvih nebuloza je da se za dostavu nalaza, rješenja i ostalih dokumenata i dalje ponekad koristi isključivo pošta. 

Na neke pretrage čeka se i više od godinu dana (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Potpisnica ovih redaka dobro se sjeća kad su još prije petnaestak godina političarima bila puna usta „digitalizacije“ javne uprave, koja se na ozbiljnijoj razini počela događati kada je 2014. godine uveden sustav E-građani. Narod se s pojmom „digitalizacije“ tada naveliko sprdao, uz poveću skepsu da bi troma hrvatska administracija, poznata po golemoj količini papira potrebnih za najjednostavniji zahtjev, mogla odjednom prijeći u 21. digitalno stoljeće. Narod je, jasno, bio u pravu. Jer nakon desetljeća digitalizacije hrvatski građani i dalje čekaju da im dokument o kojem im ovisi zdravlje stigne poštom. 

U Hrvatskoj, međutim, čekanje na poštu nije banalan problem, jer se i ova državna tvrtka već duže vrijeme suočava s ozbiljnim problemima o čemu svjedoče neprestane pritužbe građana. 

U Opatiji, gradu u kojem živim, potpuno je uobičajeno vidjeti dugačak red ljudi koji u pošti čekaju kako bi došli do svojih danima neisporučenih računa, jer im prijeti ovrha. Redovi su bili još duži ovo ljeto, usred godišnjih odmora, kad su brojni 70+ seniori koji ne plaćaju račune e-bankarstvom morali po najvećoj vrućini odlaziti na poštu jer pošiljke nisu stizale po dva tjedna. Čak i kad se isporučuju, dolazak poštara na ulazna vrata u nekim je mjestima postao raritet – uglavnom vas dočeka ceduljica u sandučiću s uputom da po svoju poštu dođete u poštanski ured.

Kako onda stvari izgledaju kad hrvatski zdravstveni sustav ne koristi mogućnosti „digitalizacije“ već Hrvatsku poštu? Recimo ovako: osobi koja je bolnički obrađivana zbog teške osteoporoze i napuknuća kralježaka, po izlasku iz bolnice liječnik specijalist na otpusnom pismu napiše preporuku za rehabilitaciju, bilo kod kuće, bilo u nekoj ustanovi, kao neophodni nastavak liječenja. Pacijent to otpusno pismo ili nalaz mora potom odnijeti svom liječniku opće prakse. Ovo je već prvi apsurd na koji upozoravaju obiteljski liječnici – zašto oni većinom ne mogu vidjeti taj nalaz u sustavu kako pacijent ne bi morao dolaziti u ordinaciju?

No, krenimo dalje - jednom kad dobije na uvid preporuku specijaliste, obiteljski liječnik na temelju nje popunjava obrazac, svojevrsnu molbu za liječničko povjerenstvo Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) koje će odlučiti hoće li pacijentu uistinu biti dodijeljena rehabilitacija. Pacijent potom mora odnijeti obrazac i dodatne nalaze u HZZO. Ukoliko kojim slučajem živi negdje gdje mu je najbliža tek ispostava regionalnog ureda HZZO-a stvari se dodatno kompliciraju. Naime, kad ih zaprimi, ispostava ove dokumente šalje poštom regionalnom uredu koji ih onda dostavlja svom liječničkom povjerenstvu. Kad povjerenstvo donese rješenje, poštom ga vraća natrag u ispostavu. Ispostava potom, pogađate, poštom šalje rješenje obiteljskom liječniku i pacijentu pa tek tada obiteljski liječnik, u slučaju pozitivnog mišljenja, može napisati uputnicu za rehabilitaciju ili pak zatražiti dolazak fizioterapeuta u kućni posjet. 

Pacijent u eri digitalizacije otpusno pismo ili nalaz mora nositi svom liječniku opće prakse (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

S obzirom da pošta svaki put putuje i do deset dana čak i na području istog grada, cijeli ovaj postupak zna potrajati i više od mjesec dana isključivo iz tog razloga. Za to vrijeme, kako je rehabilitacija ključna u ranim fazama liječenja, pacijenti su prisiljeni snalaziti se. To najčešće znači plaćati rehabilitaciju privatno. 

Slično je i s drugim procedurama gdje se traži mišljenje specijaliziranih povjerenstva, primjerice za medicinska pomagala ili neke lijekove. 

Zašto obiteljski liječnik, u doba elektronskih potpisa i e-građana ne bi rješenje liječničkog povjerenstva mogao vidjeti u sustavu, čime bi se izbjegli troškovi i za pacijenta i za državu - ostaje misterij. 

Na isto pitanje HZZO nam je odgovorio slijedeće: „Svjesni smo manjkavosti poslovnog procesa odobravanja fizikalne terapije u kući, planiramo promjene u samom procesu koji će omogućiti potpuno digitalno rješenje, nadamo se već iduće godine.“

Valja tu reći da je još prije godinu dana dovršen projekt eHZZO – izgradnja integriranog informacijskog sustava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kojeg je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Ukupna vrijednost projekta bila 15,2 milijuna eura. Ne samo da to nije bilo dovoljno da obiteljski liječnik dobije rješenje kroz sustav, već se, upravo suprotno u ordinacijama obiteljske medicine može u posljednje vrijeme čuti da HZZO zbog novog sustava ne vidi više ni popis ljudi na bolovanju, već obiteljski liječnici – ionako opterećeni suvišnim administrativnim poslovima – moraju sami slati liste HZZO-u.

Zašto dijelovi hrvatskog zdravstvenog sustava i dalje ne mogu „vidjeti“ jedni druge još je teže dokučiti kad se zna da u Hrvatskoj još od 2011. godine postoji famozni CEZIH, centralni zdravstveni informacijski sustav poznat po čestom „rušenju“, za čije održavanje država plaća milijune eura godišnje.

Poštu, simptomatično, vole i hrvatske bolnice koje njome šalju termine pretraga, što znači da vas sporost hrvatske pošte može koštati i propuštenog termina. U ovom slučaju informaciju o dodijeljenom terminu barem možete „proaktivno“ provjeriti telefonom ili odlaskom na šalter. 

Proaktivno je, inače, glavni koncept koji bi pacijenti u Hrvatskoj trebali imati na umu. U sustavu u kojem veliki broj stvari organizacijski ne funkcionira dobro te se većina informacija ne može provjeriti ni telefonom, prisiljeni ste neprekidno obilaziti šaltere i informirati se što dalje u slučaju lošeg nalaza, kad imate pravo na žurniji termin pretrage i da li imate prava na naknadu ili medicinska pomagala. Ogroman broj ljudi u Hrvatskoj, pogotovo starije dobi, kad oboli od teških bolesti nije u stanju snalaziti se u ovom pasivnom organizacijskom kaosu. Tko zna koliko upravo ta činjenica doprinosi tome da je Hrvatska druga po smrtnosti od karcinoma u Europskoj uniji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvatska pošta

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti kojeg provodi Agencija za elektroničke medije