BESPUĆA HERCEG-BOSNE: Planirali ste, gledajte
Najveći uspjeh nacionalnih ideologija je u tome što one, i nakon što propadnu njihovi politički projekti, uspijevaju manipulirati masama, uvjeriti ih da su strašni zločini počinjeni u ime tog naroda opravdani, a tvorevine nastale na zločinu čak Božja volja i boguugodna djela, da su zločinci nacionalni heroji i da je kažnjavanje zločinaca istodobno i kažnjavanje i ponižavanje cijelog naroda. Sve presude za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije doživljavaju se kao „nacionalno poniženje“ i svaki put izazovu žestoka negodovanja naroda. Nacionalno poniženje, međutim, „ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja“, pisao je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Karl Jaspers u svojoj studiji Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke.
Osjećaj nacionalnog poniženja, u moralno izopačenom negiranju vlastitog kolektivnog zla i zločina za koje su odgovorni pojedinci tog kolektiva, prati od početka i sudski proces takozvanoj herceg-bosanskoj šestorci. Što se više približava drugostupanjska presuda, to se pojačava nacionalna i rodoljubna nervoza pa se upomoć zaziva i Boga – pozivom na molitveni skup i podršku „haškim uznicima“. Gore od zloupotrebe molitve, mise i svetog prostora u ovom slučaju jest zaslijepljenost i zavedenost „vjernika“ i potpuna odsutnost empatije za žrtve i njihove najbliže.
Još se ne zna kakva će biti drugostupanjska presuda (sud je nakon objave teksta potvrdio osuđujuću presudu, op.ur), ali se zna da su na teritoriju Herceg-Bosne počinjeni stravični zločini i da oni nisu bili sporadična zlodjela „nekontrolirane rulje“ ili „pomahnitalih pojedinaca“, nego politički i vojno isplanirana i organizirana akcija čišćenja teritorija od nehrvatskog stanovništva. Zločini koji su počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, da se poslužimo riječima poljskog sociologa Zygmunta Baumana u njegovim razmišljanjima o nacističkim zločinima prema židovskom narodu u knjizi "Modernost i holokaust", nisu bili „djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova i duha svojih instrukcija“.
Stari most u Mostaru, snimljen sedamdesetih godina minulog stoljeća (FOTO: Wikimedia)
Naravno, nisu svi oni obični ljudi pa ni mnogi vojnici i časnici HVO-a znali sve, ali je s vremenom bilo sve jasnije da je zločin etničkog čišćenja ukalkuliran od početka u glavama tvoraca Herceg-Bosne. Mnogi ljudi u početku nisu puno toga znali niti su svi Hrvati podržali Herceg-Bosnu, ali ih to ne oslobađa odgovornosti, pogotovo ne sada kad su poznati zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne.
Ono što se događalo na teritoriju Herceg-Bosne planirao je tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske i Hrvatske zajednice pa zatim Republike Herceg-Bosne o čemu, između ostalog, svjedoče i stenogrami s njihovih zajedničkih sjednica u ratu. Hrvatska zajednica, kasnije republika, Herceg-Bosna je bila HDZ-ov projekt, politički organizirana struktura koja je imala svoj strogi hijerarhijski poredak, svoga predsjednika, svoju vladu, vojsku, policiju i druge institucije. U smislu političke i vojne organizacije, herceg-bosanski politički projekt je po mnogo čemu bio reakcija a time i kopija republičko-srpskog projekta, i s obzirom na političke ciljeve i teritorijalne apetite u BiH, ali i s obzirom na mehanizme i strategije kojima se želio ostvariti taj politički projekt. Taj srpsko-hrvatski udruženi projekt u BiH traje i danas, a očit je i u tzv. strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Kada osnivači, kreatori i simpatizeri Herceg-Bosne tvrde da je ona bila i „izraz volje hrvatskoga naroda“, oni pritom ne griješe, jer ona to doista i jest bila, pogotovo u početku, uz iznimno rijetke pripadnike hrvatskog naroda koji je nisu podržavali jer su naslućivali pogubne posljedice tog samoubilačkog političkog projekta. Da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo, da Herceg-Bosna i dalje funkcionira kao „zlatno tele“ hrvatskog naroda u BiH, svjedoče i izjave sadašnjih političkih pa i nekih vjerskih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata koji konstantno lamentiraju zbog dokidanja Herceg-Bosne, ali svjedoči, nažalost i još više, dominantno raspoloženje među bosansko-hercegovačkim Hrvatima, koji unatoč tome što su i sami bili žrtve te politike, pogotovo bosanski Hrvati, ne odustaju od herceg-bosanske iluzije. U Haškoj presudi šestorci stoji i to da je njihov krimen uz etničko čišćenje Bošnjaka i „humano preseljenje“ Hrvata iz srednje Bosne.
Pred srušenim Mostom (FOTO: Foto studio Hadžić)
Zbog takvog idolatrijskog stava prema Herceg-Bosni, ne želi se prihvatiti činjenica da su na njezinom prostoru počinjeni zločini ili ih se političkim lažima, vjerničkim licemjerjem i moralnom izopačenošću pokušava pravdati vlastitom prošlom i sadašnjom ugroženošću, nužnošću obrane od drugih i „spašavanja“ vlastitog naroda. Zbog toga se svih ovih godina panično i u grču izbjegava suočavanje s prošlošću iz koje dopiru krici nevinih ljudskih žrtava. Jednostavnije je u nacionalnom zanosu zatvarati oči pred zločinima i u molitvenom stavu lažno i dvolično i pred samim Bogom umirivati kolektivnu savjest.
Nacionalisti, kaže na jednom mjestu beogradski antropolog Ivan Čolović, svoju „naciju doživljavaju kao zajednicu vjernika, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim ‘istinama’, koja ljude drži na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede“. Tako funkcioniraju svi nacionalizmi, a na tim paradigmama živi i opstaje i Herceg-Bosna. Što je manja vjerojatnoća da se ona politički realizira, to je jača „ljubav“ prema njoj. Što je više dokaza o njezinim zločinima, to je manje svijesti o krivnji i odgovornosti.
Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi.
„Mi smo prvo ljudi, a tek potom Nijemci“, govorio je i pisao spomenuti Jaspers u kontekstu metafizičke odgovornosti, „i zato nam ne može biti svejedno što svijet misli o nama jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu i jer nas ljudsko dostojanstvo obavezuje da se suočimo sa svojim krivnjama i odgovornostima“. Za bosansko-hercegovačke Hrvate, „povratak među ljude“, kršćane i Kristove sljedbenike značio bi ozbiljno suočavanje s krivnjom, grijehom i odgovornošću te neodgodivi rastanak s Herceg-Bosnom, njezinim iluzijama i obmanama.
Lupiga.Com via Tacno.net
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Postovani fra Bojic,
lakse mi je zivjeti u BiH sa spoznajom da Vi i Vama slicni zivite i radite u njoj.