Tekst Darka Cvijetića prenosimo s prijateljskog Prometeja

Godine 1967. njemački filozof Theodor W. Adorno (1903.-1969.) održao je na Sveučilištu u Beču predavanje Aspekti novog desnog radikalizma. Povod predavanju, koje je dugo bilo dostupno samo u tonskom zapisu, bio je uspon Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD-a), neonacističke stranke osnovane 1964. godine u SR Njemačkoj koja je tri godine poslije ušla u parlamente nekoliko saveznih pokrajina.

Unatoč niskoj intelektualnoj razini desničarskih pokreta, piše Adorno, ne treba ih podcjenjivati budući da se služe propagandom koja može osvojiti ljude. Propaganda predstavlja bit politike tih pokreta koji operiraju racionalnim sredstvima kako bi postigli iracionalne ciljeve. Takve pokrete karakteriziraju autoritarne osobnosti koje pokušavaju pridobiti simpatizere antidemokratskim stavovima, reakcionarnom kulturom i provincijalizacijom društva. Oni manipuliraju istinom, tako što ju stavljaju u službu neistine, zastrašuju društvo imaginarnim neprijateljima, a i kada ukazuju na objektivne probleme društva, služe se pseudoznanošću i različitim trikovima kako bi zaveli ljude.

Desni radikalizam, smatra Adorno, nije psihološki ili ideološki problem, nego nadasve stvaran, politički problem: „Zbog toga mu se, pored političke borbe čisto političkim sredstvima, mora suprotstaviti i u njegovoj vlastitoj domeni. Ali ne suprotstavljajući laž laži, ne pokušavajući biti lukav poput njega, nego suprotstavljajući mu se zbiljski, prodornom snagom uma, stvarnom neideološkom istinom.“

Adornova upozorenja su i danas aktualna, ne samo u Njemačkoj i Austriji u kojima sve veću moć imaju desničarske politike, nego i u mnogim drugim društvima diljem Europe i svijeta u kojima su na vlasti ili u usponu nacionalističke stranke. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je desni radikalizam ovladao najmoćnijim zemljama svijeta (Rusija, Amerika i dr.), tim dramatičnije zvuči Adornov apel da mu se zbiljski mora suprotstaviti.

Karakteristike kojima je Adorno opisao desni radikalizam najbolje su se očitovale u predizbornoj kampanji i prvim danima vlasti starog i novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. U samo nekoliko dana vlasti, potpisujući u osvetničkom i mahnitom raspoloženju stotine ukaza kojima ograničava demokraciju i zastrašuje ljude, Trump se prometnuo u vođu svjetskog desnog radikalizma, kojega slave i slijede i mnogi drugi političari.

Desni radikalizam pokušava se predstaviti kao korekcija „loših politika“, i koliko god to zvučalo paradoksalno, posebno onih politika koje zagovaraju ljudska prava i slobode. Ovisno o društvenom kontekstu, on se razračunava s komunizmom, „lijevim intelektualcima“, feminizmom, civilnim društvom i nevladinim organizacijama, zapravo sa svima koji ne pristaju na njegovo uskogrudno poimanje čovjeka i svijeta. On ljude želi zaštititi od zabluda obećavajući im bolji život i veću sigurnost, a zapravo ih želi posve izolirati od drugih, ograničiti njihovu privatnost i kontrolirati njihov stil života.

Desni radikalizam želi čiste nacije i kulture, oslobođene od utjecaja drugih, i po mogućnosti „plutokratske nacije“ u kojima financijski kapital određuje državnu politiku, kao što je slučaj s Trumpom koji se okružio najbogatijim ljudima, goropadnim kapitalistima koji se vode isključivo logikom profita. Desni radikalizam pripadnike drugih nacija i kultura demonizira, smatra ih neprijateljima kojih se treba riješiti, kao što se primjerice Trump rješava migranata, ali nije mu strano ni to da hoće tuđe, što se pokazuje u Trumpovim ili Putinovim aspiracijama za teritorijima koji im ne pripadaju.

Suvremeni svijet vapi za odgovornim i mirotvornim politikama, za političarima koji poštuju ljudska prava i slobode. Jedna od takvih političarki bila je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. Koncem studenoga prošle godine objavljena je njezina autobiografija – Freiheit. Erinnerungen 1954-2021 /Sloboda. Sjećanja 1954-2021/. U suradnji s dugogodišnjom suradnicom i savjetnicom Beate Baumann, i uz pomoć drugih ljudi koji su pratili njezin život i politički angažman, Angela Merkel opširno (autobiografija ima preko sedam stotina stranica) i detaljno opisuje vlastiti život i politički angažman, i istodobno političke događaje koji su obilježili Njemačku, Europu i svijet posljednjih nekoliko desetljeća.

Malo je tko očekivao da će žena, rođena u Istočnoj Njemačkoj (DDR), u evangeličkoj obitelji (otac joj je bio evangelički pastor), doktorica fizike ostvariti tako dugu i respektabilnu političku karijeru. Devedesetih godina, dok je njemačkom političkom scenom vladao Helmut Kohl (1930.-2017.), koji je od 1982. do 1998. godine obnašao funkciju kancelara, nitko nije ni slutio da bi njegova nasljednica mogla biti mlada znanstvenica iz Istočne Njemačke.

Već 2000. godine izabrana je za predsjednicu CDU-a (Kršćansko-demokratske unije) i tu će službu obnašati sve do 2018. godine. Pet godina poslije, 2005. godine, postaje prva njemačka kancelarka i na toj će službi, u različitim koalicijama, ostati sve do 2021. – punih 16 godina. Bilo je to vrijeme u kojem se Njemačka mučila s izazovima ujedinjenja, velikim ekonomskim, socijalnim, pa i ideološkim razlikama između zapadnih i istočnih dijelova zemlje, ali istodobno i vrijeme u kojem se i Europska unija suočavala s unutarnjim i vanjskim problemima.

Angela Merkel nije bila savršena političarka, niti je njezina duga politička karijera bez pogrešnih procjena i odluka, što i sama navodi u autobiografiji, primjerice kad priznaje da su pogriješili (misli se na njezinu stranku CDU i sestrinsku stranku CSU) što su podržali američku vojnu inicijativu u Iraku, kojoj se protivio tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder (tu službu obnašao je od 1998. do 2005. godine), jer su bili prevareni od američkog političkog vodstva. Unatoč i nekim pogreškama, politički angažman Angele Merkel ipak se može vrednovati pozitivno, a za potvrdu ćemo ovdje navesti nekoliko argumenta koji idu u prilog tome.

Na unutarnjem njemačkom planu borila se za veća prava ljudi u istočnim njemačkim pokrajinama koje su ekonomski zaostajale za zapadnim. Kao mlada ministrica za žene i mlade (od 1991. do 1994.), borila se za prava žena, obitelji, djece i mladih, a kasnije kao ministrica za okoliš, zaštitu prirode i osiguranje nuklearnih reaktora (od 1994. do 1998.) nastojala je i na nacionalnoj i europskoj razini promovirati snažniju ekološku svijest. Kad je izbila afera s Helmutom Kohlom (riječ je o novčanim sredstvima koje je dobio za potrebe stranke, a koje nije prijavio), Merkel ga nije branila, kao što bi to mnogi drugi političari učinili, nego je naprosto osudila njegovo ponašanje, iako je imao veliku ulogu u njezinoj političkoj karijeri.

Na vanjskom, europskom i svjetskom planu, treba također istaknuti odluke koje je Merkel donosila unatoč i protivljenju u vlastitoj zemlji (stranci, koalicijama). Kad je izbila velika gospodarska kriza koja je zahvatila cijeli svijet (2007. godine i sljedećih godina), Merkel se trudila da umanji njezine katastrofalne posljedice u Njemačkoj i Europi i u tome velikim dijelom i uspjela. Kad se Grčka našla u teškom ekonomskom stanju, što je bila posljedica i spomenute krize, ali i lošeg upravljanja državom, ponovno je Merkel najviše inzistirala da se pomogne toj zemlji kako bi ostala u eurozoni, nasuprot mnogim drugima koji su Grčku htjeli izbaciti iz eurozone.

Kad su na granice Europske unije 2015. godine došle stotine tisuća izbjeglica, ponovno je Angela Merkel uz suradnju ondašnjeg austrijskog kancelara Wernera Faymanna odigrala ključnu ulogu u zaštiti i zbrinjavanju tih ljudi – politički potez koji joj ni u vlastitoj stranci mnogi nisu odobravali i koji će njemačka desnica konstantno koristiti kao adut protiv politike otvorenih vrata. Zauzimala se i za pomoć siromašnim afričkim i azijskim zemljama, posebno onima u kojima su se vodili ratovi i u kojima je bilo puno izbjeglica. Spomenimo još i to da su zahvaljujući Angeli Merkel zemlje Zapadnog Balkana oslobođene viza, da su se lakše mogle dobiti radne dozvole u Njemačkoj što je olakšalo živote stotinama tisuća ljudi s ovih prostora.

U autobiografiji Merkel opisuje i svoje susrete s najvažnijim akterima iz svijeta svjetske politike. Najteže su joj padali razgovori s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji se ponašao bahato i autoritarno. Sličan je bio i njezin odnos s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom (za vrijeme njegovog prvog mandata 2017-2021) koji je europske političke predstavnike promatrao s visoka ne dopuštajući im da budu ravnopravni partneri, kao što je to slučaj i sada nakon što je ponovno osvojio vlast.

Angela Merkel se otvoreno suprotstavljala i desnom radikalizmu u Njemačkoj, naglašavajući stalno da Njemačka mora ostati otvorena zemlja i da mora pružiti utočište ljudima koji bježe od rata i siromaštva. I na unutarnjem i na vanjskom planu promovirala je politiku dogovora i kompromisa, pledirala za odluke s kojima će svi biti zadovoljni. Posebno je bila osjetljiva na ljudske slobode i prava (zato je i naslov autobiografije Sloboda) jer je sama iskusila neslobodu i obespravljenost u Istočnoj Njemačkoj. Naglašavamo da je riječ o političarki koja ne dolazi s lijevog spektra nego iz tradicionalne i konzervativne demokršćanske stranke.

U trenutku kad i u Njemačkoj, Europi i svijetu bjesni desni radikalizam koji je ima i svog najvećeg i najmoćnijeg zagovornika – američkog predsjednika Trumpa, ima smisla podsjetiti se na razborite, razumne i odgovorne političare. Unatoč i nekim pogrešnim političkim procjenama, Angela Merkel bila je jedna od njih. Odluke je donosila uvijek u dogovoru s drugima, tražila je savjete i uvažavala mišljenje i svojih političkih rivala. U javnosti je govorila suvislo i odmjereno, za neke vjerojatno i previše kruto i šturo, ali nikad nije raspaljivala mržnju niti je vrijeđala druge.

Suvremenom desnom radikalizmu može se suprotstaviti razboritom i mudrom politikom koja će se ozbiljno baviti problemima kojima manipuliraju njegovi protagonisti, i tako umanjiti njegovu demonsku, razarajuću moć. U svijetu u kojem dominiraju populistički i kapitalistički narativi desnog radikalizma, potrebni su odvažni i odlučni ljudi koji će politici vratiti njezin prvotni smisao – zalaganje za opće dobro i dobro svakog čovjeka neovisno o njegovom porijeklu i društvenom statusu.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Wikimedia commons