Prošlost

U svojoj zadnjoj kolumni pisala sam o tome kako pozicija dežurne komentatorice društveno političkih zbivanja iz perspektive aktivistkinje, vjernice i feministkinje naprosto boli. Kako biti na vjetrometini zbog ukazivanja na koruptivno društvo, nejednakosti i nepravdu povlači za sobom i stalne napade, koji te htjela-ne htjela, uvlače u kulturne ratove. 

Ne želim sudjelovati u fabriciranim kulturnim ratovima i ma koliko se tome opirala, već samom feminističkom pozicijom, dio sam ih. Feminizam je, kako reče Marie Shear, radikalna ideja da su žene ljudi. Bolna je spoznaja da se ta ideja smatra ekstremističkom pozicijom jedne strane dva krajnje polarizirana kraja. Ideja ravnopravnosti i dostojanstva svake osobe nije ekstremistička pozicija, tamo je smještaju kulturni ratovi. Oni ukazuju na postojeće kulturne sukobe, ali bez tendencije da te sukobe razriješe, sredstvo su održavanja sukoba i rastuće polarizacije. Kulturni ratovi ne teže raspravi i dijalogu, samo fabriciranju krajnjih neprijatelja u cilju mobilizacije. 

Nikad neću odustati od feminističkih ideja, ali ne želim biti mobilizirana u potpuno polariziranom ratu vrijednostima kojima je cilj ostvarenje potpune dominacije određenog seta vrijednosti. Mi ili oni. Nikada to nisam htjela, moj je cilj uvijek bio da budemo i mi i oni. Ma što god „mi i oni“ uopće značili jer nekako sam uvijek mislila da smo svi mi. Mržnja i prijetnje, čak i posmrtno iživljavanje na nekom tko misli drugačije kakvo smo svjedočili i po smrti naše velike književnice i novinarke Slavenke Drakulić, razbija iluziju u koju ne želim prestati vjerovati. Da smo svi – mi. 

Kompleksne stvarnosti u koje smo uronjeni, mogu se bojati crnom ili bijelom, ali to neće riješiti kompleksnost naizgled partikularnih, ali uvijek kapilarno povezanih problema u kojima se nalazimo. S druge strane, ma koliko se protivila crno-bijelom pogledu na svijet, pokušajima da između crnog i bijelog ukažem na nebrojeno nijansi sive, postoji točka koja za mene ne može biti nego crno-bijela. A to je točka u kojoj vrijednosti jedne od strana počivaju na brisanju druge strane. Tu zbilja ne vidim mogućnost kompromisa i tu, naučila sam pokušavajući, nema rasprave i nema argumenata.

Ne pristajem. Ne želim odustati, ali ne želim biti dio igre koja je namještena da nas dijeli u ekstremističke pozicije. Velika većina nas ne pripada takvim pozicijama. Odlučna da u vrijeme live genocida, relativizacije i normalizacije nasilja, brutalne eksploatacije djece, ljudi i prirode zarad stila života, raspada kasnog kapitalizma i ostvarenja mokrih snova tehno-feudalista ne posustanem i ne odustanem, a u namještenim igrama moći da ne sudjelujem, zadnjih godinu dana napravila sam nešto što nam logika suvremenog kapitalističkog života ne dopušta. Stala sam. 

Napustila sam mjesto dežurne komentatorice, napustila sam svaki sigurni prostor svog društvenog identiteta. Odlučila da više neću biti glas stavova u koje vjerujem i koje živim već da ću naprosto – biti. Namjesto da budem iz djelovanja, odlučila sam biti pa onda vidjeti kako djelovati.

Nisam sigurna da bi ta odluka bila moguća da unatrag godinu dana sa svojom malom obitelji nisam odselila na selo. Ne zato što je nemoguće biti u gradu, nego zato što mi je za povratak biti trebala tišina. 

Sadašnjost

U tišini ciklusa buka linearnosti nestaje. Tišina njeguje intuiciju i rastače naučeno. U tišini se čuješ, tišina čisti od glasova koje si internalizirala iako nikad nisu bili tvoji. 

Govorimo da radimo vrt, ali nastojimo graditi ekosustav. Mjesto koje traži da čovjek stekne puno znanja iz niza disciplina i mjesto u kojem sva ta znanja bez intuicije ne funkcioniraju. Da bi nešto funkcioniralo u skladu i bez agresivnih intervencija treba osluškivati, promatrati, dodirivati. Treba naučiti stati. I biti strpljiva. Shvaćamo da ekosustav gradi nas. „Vrt“ još nije primio konture onoga što će biti. Za ostvarenje ideje bit će potrebne godine. Suživot u zdravom ekosustavu ne poznaje „sad“ i „odmah“. Poznaje samo proces, promjenu, prilagodbu. 

Prilagodba u kojoj se ne sužavaš, već širiš jer dopuštaš drugim elementima da te šire namjesto da ih doživljavaš kao napad u kojem te se sužava. U zdravom ekosustavu bivamo zajedno, to ga čini otpornim, zdravim. Što šarenije, to bolje, zbilja, zdrav ekosustav zahtijeva uključivanje svake boje. Rast je u zdravom ekosustavu neminovna posljedica. Nije neograničen i nije linearan, podrazumijeva i stagnaciju i umiranje i rađanje. Linearni su samo kalupi u koje smještamo naše življene stvarnosti. Zbog njih su nam kože tijesne. 

Nismo stvoreni za tijesne kože. Tijesne kože treba odbaciti. U tišini. Odbačena koža nije gubitak, ona hrani ciklus i rastače linearne kalupe. 

Ekosustav nije samo komad zemlje u kojem se postiže bioraznolikost i sklad živog i neživog. Ekosustav smo i mi, naši odnosi, naša društva ... Patologija društva i pojedinca kojima danas svjedočimo posljedica su zamjene ekosustava sustavima koji ne funkcioniraju bez našeg pristajanja na kalupe, na tijesne kože. 

Budućnost

Ne romantiziram. Promatram i učim. Život na selu nije lak. Nemamo radnog vremena. Radimo od kad ustanemo dok ne idemo na počinak. Kad završimo s poslovima kojima plaćamo račune, čekaju nas biljke koje treba obrezati, drva koja treba nacijepati i posložiti, gnojnica koju treba zamiješati, livada koju treba djelomično pokositi, sijeno koje treba dopremiti … Radim nikad više, a osjećam se kao da radim nikad manje. Svaku noć liježem s blagim muskulfiberom i spavam kao beba. Statusno pripadam nižem srednjem sloju i život na koji sam se odlučila nije privilegija već odluka. Ta odluka podrazumijeva da će dom koji sanjamo godinama poprimati konture. Da stvari neće biti „po špagi“, a da će kaos imati strukturu. Da ništa neće biti odmah, a da će se život zbivati sada. Da će se ideje oblikovati u procesima i da procesi neće biti kompresirani trenutnim željama. Proces zahtijeva da se naše želje zamijene potrebama ekosustava kojeg smo tek dio.

Ne izlazim iz aktivizma. I dalje radim u aktivističkim vodama i dalje se borim protiv kapitalizma, patrijarhata i neofašizma. No, to više neću raditi vratnim žilama već igrom, idejama i brigom. Politikama brige. Prema sebi, okolišu, okolini, drugima. 

Džaba nam sve borbe ovog svijeta ako smo u tim borbama zaboravili čuti sebe i propustili čuti druge. Pitati kako si, što trebaš? Džaba izgradnja pokreta ako ne gradimo zajednice, džaba pozivanje na prava ako ne razumijemo dužnosti, džaba zahtjev za autonomiju, ako odbijamo relaciju.

Nismo izolirani otoci. Dio smo ekosustava. Ili sustava?

Ne odustajem. Govorit ću, radit ću, pisat ću. Ali neću više biti dežurna komentatorica društveno političkih zbivanja. Bavit ću se društvenim pojavama i fenomenima, dopuštajući intuiciji da formira promišljanja koja proizlaze iz moje ljubavi prema humanističkim i društvenim znanostima. Nastojat ću promišljati naše življene stvarnosti šivajući procjepe fabricirane polarizacije. Iz pozicije osobe koja više ne teži promjeni sustava već sudjelovanju u izgradnji ekosustava koji razumije da „ja“ ne opstaje bez „mi“. Svi mi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.