Putovanja, egzotizirani, manje ili više daleki krajevi i uz njih vezani toponimi pouzdani su suputnici popularne muzike, pa tako i rokenrola, u svijetu kao i kod nas. Rjeđe su, doduše, prisutni kao tema u užem smislu, a češće kao provodni, lutajući motivi uz koje se veže asocijativna simbolička nadgradnja, koja je u pojedinim slučajevima odavno srasla u topose.

Prvi Bajagin samostalni album zvat će se, primjerice, „Pozitivna geografija“, a otvorit će ga plesni synth-pop hit „Berlin“. Godinu ranije, 1983., upravo će Bajaga za Slađanu Milošević napisati „Svetla Kaira“, svojevrsni odgovor na dvije godine stariju, u novom mileniju ponešto revitaliziranu orjentalizirajuću fantaziju Bebi Dol „Mustafa“. A prvi u ovom nizu, ključni album domaćeg novog vala – „Paket aranžman“ – s mitologijom instinktom gonjenog lutanja s gitarom na leđima svojim naslovom kao da se otpočetka pomalo ironizirajuće razračunava. Jedna od ikoničkih stvari na ploči na zvučnost je praznog označitelja posve svedena „Amerika“ grupe Idoli, a svoje će istoimene posvete brzo zatim snimiti također Jakarta i EKV. 

Za Zapad paradigmatska je slika egzotike i udaljenosti, koliko god potonja geografski mjestimice bila mnogo manja nego što se to simbolički podrazumijeva, bila i ostala Afrika. Ona je njegovo nesvjesno, njegovo Srce tame. Afrika je, čini se, osamdesetih na neki način također bila u modi. Od Električnog orgazma, Sexe i Du Du A, čijim ćemo se pjesmama detaljnije pozabaviti, preko beogradskog kenijskog studenta Stevena Hanningtona, a.k.a Steve Šumadinca, i njegove post-Live Aid autoegzotizacije „Let's go to Africa“, sve do dječjeg hita „Išli smo u Afriku“ sveprisutnoga Minje Subote. Tko zna, moguće da je za sve, pored Bob Geldofovih aktivističkih limunada, najviše kriva monsunska megauspješnica grupe Toto iz 1982. godine.

Ne treba, međutim, zanemariti ni nešto širu sliku. Jugoslavija, i nakon Titove smrti, ostaje jednim od ključnih igrača pokreta Nesvrstanih, čija je prva, osnivačka konferencija 1961. godine održana upravo u Beogradu. Zemlja izravno i aktivno potiče antikolonijalne i antiimperijalne emancipacijske pokrete uokrug planeta, napose u crnoj Africi. Taj je sentiment svoj idealan, dovoljno apstraktan, a opet sasvim konkretan izraz našao u epsko-lirskom naboju albuma „Treći svijet“ grupe Haustor. 

Jugoslavenski univerziteti puni su studenata iz prijateljskih nesvrstanih zemalja, a na tom je valu i s istim političkim podtekstom, još početkom šezdesetih, u Zagrebu s radom započeo Institut za proučavanje Afrike, a 1977. godine na beogradskom Senjaku otvoren je Muzej afričke umetnosti. U književnosti krenulo je još s nadrealistima i zenitistima, preko kultnih putopisa „Afrika“ Rastka Petrovića i „Crno na belo“ Oskara Daviča te „Pjesme za crnu ženu“ Ace Šopova, inače jugoslavenskog ambasadora u Senegalu u prvoj polovini sedamdesetih, do Africi i njenim politikama i poetikama posvećenog, raznorodnog opusa Zagrepčanina Nikole Marčetića. U Zagrebu je u isto vrijeme djelovala također likovna skupina „Biafra“. Na Jugoslaviju je, pak, gledano kao na podršku, uzor i model, što je ona obilato kompenzirala izvozom proizvoda i tehnologije, ideologiju uključujući. Bonus za rastafarijance: etiopski negus Haile Selassie bio je prvi suveren strane države koji je posjetio Jugoslaviju nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Laibach je bio u pravu: stvar su zakuhali Tito i Toto. 

„Afrika“ grupe Električni orgazam pojavila se 1982. godine na njihovom drugom i najboljem albumu „Lišće prekriva Lisabon“. Naslov ploče posuđen je od nekog vikend-romana i također ogrće materijal šuškavom, s njime nepovezanom, pomalo apstraktnom egzotikom. Osim „Afrike“, na njoj se nalazi i „Alabama“. U obje glavnu riječ ne vodi Gile, nego klavijaturista Ljuba Đukić; njegov distinktivan vokal i borba sa slovom r prvoj daju dodatnu očuđujuću dimenziju. 

Priča je otpočetka posve transparentna. Lirski protagonist odmah otvara karte, priznajući fascinaciju unaprijed egzotiziranim i tako percipiranim prostorom. Saznat ćemo i magnetski privlačne toponime: Kairo, Alžir, Adis Abeba i naposljetku Maroko – inače redom nesvrstane države, odnosno njihove prijestolnice – ali će nam razlog te opčinjenosti ostati nepoznat. To jest, umjesto mističnih, treperećih svjetala Kaira bit će ponuđen banalan truizam koji naposljetku, upravo zbog toga, funkcionira kao pjesnička slika: „na istome sad ima puno peska“. Isti je odmah označen kao „Crni kontinent“, i ta sinegdoha, s neosviještenom ideološkom popudbinom nekih drugih vremena, upućuje na granice vlastite emancipacije. No, dobro, teško je ipak nadmašiti Hanningtona, odnosno po svemu sudeći njegove urednike i producente, s prema lokalnoj čaršiji maksimalno snishodljivim naslovom albuma („Vama s poštovanjem“) i rasističkim petparačkim pokušajima humora njegovih ovdašnjih stihoklepaca, primjerice verbalnim blackfaceom „Kako nabaciti farbu“. Orgazam, međutim, nudi slojevitu, upečatljivu pjesmu, prožetu određenom dozom nelagode, napetosti, i suptilnim naklonom muzičkoj tradiciji kontinenta u ritmičkom potpisu pjesme, koji filigranski kompleksno ispliće Čavke. 

Poodavno upokojena SexA, usprkos hvalevrijednim naporima entuzijasta da se to promijeni, u kontekstu iole šire publike još je uvijek vjerojatno najbolje čuvana tajna domaće nezavisne muzike. Mijenjajući stilove u rasponu od novovalnih početaka, preko idiosinkratičnog, psihodeličnog post-punka do albinijevskog zida buke, zadržali su ipak uvijek prepoznatljiv zvuk i gard. Najpoznatija verzija njihove „Afrike“ snimljena je uživo na koncertu u Kopru 1986. godine, i otvara istoimenu live kazetu, materijal koji je nedavno premijerno otisnut i na vinilu, što odavno zaslužuje. Na gluhoj mrežnoj pustinji ne nalazim je u video formatu, pa se oslanjam na verziju koja se godinu ranije pojavila na demo-kazeti "Tidamja". Tekstualno se ponešto razlikuju. Nije jasno je li u pitanju bio ustupak nekoj eventualnoj radiofoniji, no ova verzija počinje otvorenom, uz konkretno mjesto nevezanom najavom: „poći ću, poći ću“… Pri živoj izvedbi odredište je imenovano: „poći ću u Afriku, poći ću u pizdu materinu“. U nastavku se izmjenjuju eksplicitni zazivi dalekih krajeva i hiperrealno-nadrealističke slike (lavovi iznemogli od proljeva), a svojevrsni krešendo gotovo da je unison s onim Orgazmovim – „tamo je dovoljno dubok pijesak“.

Zanimljiva je ova dvostruka fascinacija očitim. Borges je kao dokaz u prilog autentičnosti kuranskih tekstova uzimao činjenicu da se u njima izrijekom ne spominju deve. Ukoliko bi bila riječ o nekoj izmještenoj krivotvorini, zagovarao je Borges, tekst bi vrvio devama, podcrtavajući njima kao prepoznatljivim prizorom lokalni kolorit i tako proizvodeći lažnu autentičnost, dok se u danom kontekstu one naprosto podrazumijevaju. Bit će da pijesak, nepregledno more saharskih dina, funkcionira na isti način. On služi kao ovjerovljujući pečat udaljene egzotike imaginirane iz februarske bljuzge zagrebačkog ili beogradskog asfalta. Sexina pjesma kao da sadrži oboje: tropski je ljepljiva, prezasićena i intenzivna, i istovremeno nevjerojatno cool. Melodična je i aranžerski disharmonična, zamisliva u kontekstu smjelije ljetne terase i najopskurnijeg podzemnog kluba. Jedna od mojih omiljenih pjesama za putovanja. Idealna za naginjanje kroz prozore uzavrelih vlakova, brodske ograde, auto-stop. 

Kompozicija „Afrikanac iz Beograda“ tamošnje skupine Du Du A osjetno je slabija od prethodnih, ali je vjerojatno najsimptomatičnija. Ploča „Primitivni ples“ iz 1983. godine, čiji je dio, imala je međutim i izvrsnih trenutaka. Bila je, k tome, vrlo zanimljivo aranžirana i producirana za svoje mjesto i vrijeme. Možda najtanja strana su joj upravo stihovi, koji se kreću u rasponu od neambicioznih do u najboljem slučaju banalnih. Našoj temi pripadaju također songovi „Bugi pored reke Kongo“ i u kontekstu generacijski neizbježna referenca „Ja Tarzan, ti Džejn“.

Du Du A posve izvrću priču: udaljeno je postalo domaće, strano poznato, egzotično uobičajeno. Ali to se ne dešava u svojstvu antiteze, već svojevrsnog sravnjivanja, sinteze. Uvodno „ceo svet je Afrika“, jednako kao i zaključna posvemašna identifikacija „Afrika sam ja“, dalo bi se naravno čitati i drugačije – kao potvrda univerzalne i doživotne alijenacije, beznadne egzistencijalne situacije koja signira conditio humana – no valja nam se ipak zadržati na tamnim tipkama neopterećenoj, rasplesanoj uravnilovci pjesme. Ili, pak, u polušali zaključiti da se radi o jednostavnom, formulaičnom izljevu kolektivnog nesvjesnog impregniranog površinskim slojevima službene ideologije. Inače, tekstualno inzistiranje na „reggae beatu iz Beograda“ moglo se, kad su već u pitanju jednačenja i doslovnosti, i u kontekstu Roland ritam-mašine izvesti eksplicitnije. Čisto muzički, najzanimljivijim će se ispostaviti prilično klasični melodijski rad saksofona. Afrika se, ukratko, ovdje spustila na zemlju. Ispremiješala se s našim očekivanjima i time kao egzotičan topos u isti mah apsolutizirala i samoukinula.

Ako bismo ovaj motivski sklop nastavili slijediti nakon raspada zemlje i otprilike istovremenog silaska nesvrstanih s iole relevantne političke pozornice, Afriku bismo mogli dosljedno pratiti u popularnoj glazbi. Samo što to već odavno nisu rokenrol i njegove izvedenice. Afrike, do dan danas, koliko hoćeš u novokomponovanoj muzici, od Slađe Allegro i Sandre Afrike, do „Afrike-paprike“ megapopularne Severine. Pjesma je, pod svojim službenim imenom, bila hrvatska eurovizijska kandidatkinja, napisao ju je Boris Novković, a aranžirao, nota bene, (ne)okrunjeni kralj jugoslavenskog rokenrola, Goran Bregović lično. S vedrije strane, spomenimo samo dva dijametralno suprotna broja: „Afriku“ Dina Dvornika i Manceovu „Katangu“. Prva, unutar naznačenih parametara, funkcionira poput one Du Du A-ove, unificirajuće i obezličujuće, a Manceova, radikalno ih otvarajući, proširuje Sexinu i Orgazmovu. Sve je to, svejedno, bilo dovoljno davno da budućnost u njima posve izgubi kvalitetu. Ili, baš naprotiv, ostane tinjati između otkucaja, kao prijetnja vlastitoga trajnog izostanka. Memento na to kako je moglo biti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Du Du A

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.