Od kad sam svjesna društva u kojem živim gledam jedne te iste priče, jedne te iste matrice, jedne te iste manipulacije, jednu te istu korupciju i klijentelizam, jedna te ista sranja. Čitam jedne te iste reakcije, jedne te iste tekstove, jedne te iste rasprave. Gledam jedne te iste događaje, jedne te iste emisije, jedne te iste dočeke. Sudjelujem na jednim te istim prosvjedima i akcijama kroz koje se borim protiv jednih te istih loših politika. 

Gledamo kriminal pretvorbe i privatizacije, sustavno uništavanje industrije, znanstvenih instituta, obrazovnog sustava. Gledamo iscrpljene medicinske sestre na čijim se plećima u nehumanom smjenskom radu održava ono malo dostojanstva pacijenata pod potpunim slomom sustava javnog zdravstva iz kojeg podobni izvlače pare i grade privatna carstva. Gledamo potpuno obezvrjeđivanje odgojiteljica, prosvjetnih radnika i radnica, radnika i radnica uopće. Svjedočimo podvođenju maloljetnica iz domova za nezbrinutu djecu, vršnjačkom i sveopćem nasilju. Gledamo penzionere koji kopaju po kontejnerima i očajne roditelje čija djeca idu spavati gladna, ponižavanje osoba s invaliditetom i poteškoćama u razvoju, branitelje koji nikad nisu dobili podršku i ratne profitere s braniteljskim statusima. Institucionalno nasilje nad žrtvama nasilja, birokratsko nasilje u kojem uvijek fali još onaj jedan – papir. 

Gledamo podobne kojima pečat nikad ne treba. Gledamo kako podvode zakone koji pogoduju njihovim džepovima, krupnom kapitalu, svima osim narodu, kako se kockaju budućnošću naše djece, zemljom, zrakom, vodama, šumama kao da je sve njihovo. Pritom pristajemo da nam ta izdajnička ekipa uvijek i na isti način manipulira emocijama instrumentalizirajući ustaše i partizane, prokletu Jugoslaviju i u krvi izborenu Domovinu.

Preko trideset godina gledamo pljačku i rasprodaju zemlje, gaženje dostojanstva ljudi uz soundtrack fabriciranog nacionalističkog domoljublja i gaslighting o korupciji kao fatamorgani histeričnih ljevičara. Gledamo političare samodopadnih faca s desnom rukom na srcu, a lijevom u državnoj blagajni dok svira himna. Ili Thompson. Slušamo kler koji obezglavljuje Crkvu birajući mač namjesto križa prodajući pastvi Boga nacionalistu u svom križarskom pohodu za svjetovnom moći.

Kao da živim u sviščevom danu, samo što se kod nas sve ponavlja, ne dok se stvar ne popravi, nego dok se jednog dana ne probudimo bez ičega. Ako se probudimo. 

Jer mi spavamo. Dio se trzne pa nešto kao reagira, primjerice kao ja sad, napišem još jedan isti tekst koji revolucionarno tisućiti put raskrinkava jedan te isti modus operandi. Dio se probudi kad im vlastodršci zasviraju na strune isfabriciranog nacionalnog ponosa. Ostali se ne bi miješali u politiku. Njima je dobro unatoč svemu što gledaju i slušaju. Oni su pametniji od nas koji se trzamo. Znaju da je to tako i ne petljaju se, grade svoje živote. Tko su oni da u jednoj navodnoj demokraciji dižu glas? 

Pa što je ovaj put drugačije? Zašto me toliko rastužila realnost koju živim preko 30 godina?

Prošli ponedjeljak su nam, tijekom peripetija s dočekom rukometne reprezentacije, vlastodršci jasno poručili: Ovo nije država za sve nas i ovo nije demokracija. Ovo je zemlja za one koji su im spremni čuvati leđa. Možemo se igrati demokracije, ali zna se tko je i zakon i ustav. 

Prešli igricu, game over, kako vam drago. 

Od kad sam svjesna društva u kojem živim, taoci smo parazitiranja na mrtvoj Jugoslaviji i traumi rata koji je završio prije trideset godina. Ljutnja koja me gonila na reakcije i akcije, pretvorila se u čistu tugu. Nataložilo se, iscrpljena sam. I mislim da je sasvim u redu i to reći, to priznati i o tome govoriti. O umoru, frustraciji, tuzi. 

Posvetila sam profesionalni život ranjivim skupinama društva u kojem živim, odlučila raditi za dobrobit tog društva jer vjerujem da nismo tu za „u se, na se i poda se“, već jedni za druge. Da nam je društvo snažno koliko i najslabija karika. Učiš, radiš, trudiš se, kritiziraš nefunkcionalne točke sustava i nesuvisle politike nudeći pritom konkretna rješenja za ozbiljne društvene probleme, za poboljšanje sustava, za sigurnije društvo. Tražiš da se trauma liječi, a ne perpetuira. I što si? Izdajnica, mrziteljica svega hrvatskog, jugokomunistička drolja, strana plaćenica?

Navikla sam već da me napadaju, etiketiraju, imputiraju mi nikad izrečene stavove. Takvi se ne bave sadržajem onoga što netko govori, već ispaljivanjem vlastitih projekcija, čime zapravo govore o sebi. Ja znam tko sam, iza čega stojim i što nastojim živjeti pa se nikad nisam previše opterećivala lažima i uvredama. To sam smatrala dijelom priče kad se izlažeš, izazivaš korumpiran sustav obavijen etnonacionalističkom mitomanijom. Mislila sam da me ne dira. Ni sama ne znam što se točno desilo prošli ponedjeljak, ali shvatila sam da me sve to dira. Da me rastužuje. Boli.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.