U 100. godini života umro je Raif Dizdarević, jedan od posljednjih velikih svjedoka i sudionika epohe koja je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća. Bio je partizan, diplomat i državnik, čovjek koji je desetljećima sudjelovao u donošenju najvažnijih odluka svoje zemlje i jednog svijeta koji se danas čini gotovo nestalim. Potjecao je iz velike antifašističke obitelji u kojoj je svih sedmero braće sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi, a trojica su u njoj izgubila život. U spomen na Raifa Dizdarevića na ovom mjestu donosimo odabrane dijelove razgovora koje je s njim 2017. godine za sarajevsko Oslobođenje vodila Vildana Selimbegović. Ovaj razgovor danas ima posebnu vrijednost – riječ je o nesvakidašnjem svjedočanstvu i štivu koje vrijedi pročitati polako i s posebnom pažnjom.

Razgovarali smo o svemu – Titu, partiji, Trumpu, Rusiji, o porodici Dizdarević, najviše o Bosni i Hercegovini: i svaki put kada sam ugasila diktafon, gledala sam ga u čudu, potpuno fascinirana mirnoćom, staloženošću i odmjerenošću s kojom je polako, ali beskrajno precizno detektirao probleme i(li) opisivao događaje. I prije koji dan, kada smo već razgovarali o fotografijama iz njegovog porodičnog albuma, prisjetio se „rečenice u kojoj se malo ponovio“. Raif Dizdarević je prošlog decembra napunio 90 godina, ali kada mu kažem da je njegovo pamćenje fascinantno – samo se nasmije i odmahne rukom: „Bilježio sam“, objasni.

Istina živa, njegove bilješke me svaki put postide. Brižljive, pedantne, posložene. Kaže da mu služe da obnovi pamćenje, no iz njih su nastale njegove knjige – „Vrijeme koje se pamti“, „Put u raspad“, „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, neponovljiva svjedočanstva o vremenu koje je živio i zemlji koju je predstavljao i kao diplomata i kao njezin predsjedatelj i član Predsjedništva. Pa ipak, upravo zbog njegovih knjiga koje su obavezna literatura, ali i novinarsko breme – zašto ponavljati već napisano – pokušala sam naše razgovore povesti u drugom pravcu, tražeći od svog sugovornika odgovore o dilemama koje nas danas muče.

Mislim da je to pravilo – što su život i karijera značajniji i bogatiji, službene su biografije jezgrovitije, skoro pa šture. U njegovoj stoji: rođen u Fojnici 1926. godine, jugoslavenski i bosanskohercegovački političar, sudionik NOR-a od 1943. godine, 1951. stupa u diplomatsku službu SFRJ i obavlja različite uloge u veleposlanstvima SFRJ u Bugarskoj, SSSR-u i ČSSR-u. Godine 1972. pomoćnik je saveznog sekretara za inozemne poslove; 1974. je predsjednik Saveza sindikata BiH; 1978. – 1982. predsjednik Predsjedništva BiH; 1982. – 1983. predsjednik Skupštine SFRJ; 1984. – 1987. (opet) je savezni tajnik za inozemne poslove; 1987. – 1989. član Predsjedništva SFRJ i 1988. – 1989. predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Raif Dizdarević i Josip Broz Tito (FOTO: Oslobođenje)

Potičete iz brojne porodice?

– Bilo nas je sedam braće i tri sestre. Otac je iz svoje rodne Vitine došao u Fojnicu prije Prvog svjetskog rata sa svojim najstarijim bratom koji je bio fojnički kadija i brinuo o očevom školovanju, poslu i životu. Otac se oženio mojom majkom iz poznate fojničke porodice i trajno ostao u Fojnici. Bio je to srećan i skladan brak, što je određivalo život naše porodice. Otac se zaposlio u Sreskom sudu i do kraja života ostao je na poslu sudskog činovnika.

Znači li to da je i u kući presuđivao?

– U porodici je bio prema buljuku nas djece strog, pravičan i brižan otac. Majka je bila duša porodice. Prosto je nevjerovatno koliko je ona u svemu značila i na sve stizala, koliko je svojom majčinskom brigom, požrtvovanjem i nadarena bistrinom ta nježna žena unosila u naš život. Živjeli smo skromno – očeva plata je bila jedini prihod za sve potrebe tako brojne porodice. Starija braća kako su stasala nastojala su da olakšaju taj teret, koristeći svaku mogućnost za samoizdržavanje, odricanjima i nerijetko podnoseći teškoće oskudica. Sve mogućnosti oca i majke bile su usredsrijeđene na naš odgoj i obrazovanje. Željeli su i zajedno se žrtvovali da se školujemo. Kako smo pristizali za srednje škole i zanate, preselili smo u Sarajevo, početkom 1938. sa majkom, otac nije mogao napustiti posao u Fojnici i koristio je sve mogućnosti da bar na koji dan dođe do nas.

Kao porodica ste prije onog rata postali poznati po pripadnosti i angažovanju u naprednom omladinskom, studentskom, radničkom, antifašističkom i antirežimskom pokretu, po komunističkim uvjerenjima i organizacijama – KPJ-u i SKOJ-u?

– To se opredjeljenje prenosilo od starijih na mlađe, kako je ko odrastao. Presudan uticaj na takvu orijentaciju i djelovanje imao je najstariji brat Zijo. On je po mnogo čemu bio izuzetna osoba. Po snazi svojih uvjerenja i sposobnosti da se za njih neumorno angažuje; po izuzetnoj inteligenciji, darovitosti i smjelosti. Iako je bio nježnog zdravlja: Zijo je već u drugoj godini učiteljske škole obolio od tuberkuloze i ta će ga bolest često pratiti. Živio je teško samoizdržavanjem, od zarada podučavanjem, sviranjem i kasnije pisanjem, a ponekad i fizičkim radom. Međutim, u svim vidovima svog angažovanja bio je neumoran. U toku pohađanja učiteljske škole u Sarajevu, već 1935. godine, bio je jedan od organizatora naprednog omladinskog pokreta. Bio je među dva-tri organizatora prvog štrajka srednjoškolske omladine 1936. u sarajevskoj Srednjoj tehničkoj školi koji je završio uspjehom zahtjeva za bolje uslove školovanja. Odmah iza toga je posredno uticao – preko brata Nijaza – na organizovanje štrajka đaka Gazi Husrev-begove medrese, štrajka koji je u sarajevskoj čaršiji odjeknuo kao bomba. Nijaz je bio jedan od kolovođa štrajka koji je policija rasturanjem barikada i nasiljem likvidirala. Uhapšen je, isključen iz svih vjerskih škola, nije mogao biti suđen kao maloljetnik. Bio sam prisutan kada su ga žandarmi doveli i predali ocu – uz revers, kao paket.

A šta otac?

– To je za njega bilo novo preveliko razočarenje. Zijo je zbog organizovanja ovih štrajkova uhapšen u januaru 1937. godine, zlostavljan i mučen batinanjem i glađu u zatvoru, izveden na suđenje na kome je javno rekao kakvoj je torturi bio izložen i time se odbranio i bio oslobođen. Iako je završio učiteljsku školu 1936. godine sa odličnim uspjehom, zbog takvog političkog angažovanja nije mogao dobiti zaposlenje učitelja.

Zijo 1937. godine upisuje studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu?

– I od samog dolaska uključuje se u antirežimsku političku organizaciju Ujedinjena studentska omladina u kojoj je bio do kraja aktivan. Uključio se u sve aktivnosti društva „Petar Kočić“ koga su osnovali i putem njega djelovali bosanski studenti – komunisti. I van ovih organizacija on je učesnik u svim aktivnostima na Beogradskom univerzitetu. U specijalnoj policiji u Beogradu bio je registrovan na spisku studenata „poznatih komunista Beogradskog univerziteta… poznat kao komunistički orijentisani učesnik u svim komunističkim akcijama“. Uhapšen je u novembru 1940. godine i odležao jedno vrijeme u zloglasnoj beogradskoj Glavnjači. Živio je teško – policija mu je bila za petama, nije mogao dobiti mjesto ni u jednom studentskom domu i menzi. Morao se snalaziti i teško zarađivati da bi se održao. Bolest ga je progonila – čak je intervencijom rektora Univerziteta, kao odličan student i ugledan mladi pisac upućen na liječenje u sanatorijum Topolščica 1940. godine.

Šta rade ostala braća?

– Dok je Zijo bio u Sarajevu, često su bili zajedno sa njim i pod njegovim uticajem. Rešad, koji je već tada bio aktivan u radničkim sindikatima i ilegalnom radu kao član SKOJ-a, i Nijaz, koji će takođe ubrzo biti primljen u SKOJ. Kontakt je bio stalan i kad je Zijo otišao u Beograd, braću je snabdijevao literaturom, savjetovao dopisivanjem, dolazio nekoliko puta u Sarajevo, a Nijaz je jednom bio kod njega u Beogradu. Njima će se kasnije, 1940. – 1941. pridružiti i brat Nusret koji je bio sekretar aktiva SKOJ-a u sarajevskoj Drugoj gimnaziji. Dakle, kako su braća odrastala, tako su se svrstavala sa istim idejnim i političkim uvjerenjima i djelovanjem. S tim u vezi meni se dogodio zanimljiv slučaj. Rešad je bio uhapšen i ležao je u sarajevskoj Belediji. Majka je spremila malo hrane da odnesem Rešadu u zatvor. Uveli su me kod glavnog stražara Ibre – visok dvometraš sa ogromnim trbuhom – strah me je bilo i da ga pogledam. Pitao me: „Mali, šta ti hoćeš“. Kažem, „donio sam bratu hranu“. „Ko ti je brat?“ Rekoh, „Rešad Dizdarević“. „A jesi li i ti Dizdarević?“ Kažem, „jesam“. A on će: „E i ti ćeš doći ovdje. Kako vi odrastate, tako jedan po jedan dolazite meni“. Do tada su se izredali Zijo, Rešad, Nijaz. Preplašen, ne znam kako sam doletio kući i ispričao majci šta mi se desilo. Takva događanja sa braćom su posebno teško pogađala oca i majku. Teško su to doživljavali i podnosili. Otac se našao u posebno teškoj situaciji. U Fojnicu su brzo stizale vijesti o hapšenjima, policijskom progonu, štrajkovima, suđenjima … Porodica je uživala ugled i bila cijenjena i u Fojnici i šire. Otac je uživao ugled. Poštovan je i kao vjernik – i on i majka.

A odjednom djeca krenula „stranputicom“?

– Kolale su Fojnicom, a i u Sarajevu, priče kako su se od takvog oca i majke djeca odmetla u bezbožnike, u komuniste o kojima se govorilo sve najcrnje i kako su po zatvorima. Kasaba je to posebno doživljavala, tumačila i u ogovaranju meračila na svom nivou ustajalosti. Oca je sve to pogađalo. Bio je razapet između očinskog odnosa prema djeci, i tužan i razočaran, sa osjećanjem da su iznevjerene njegove nade. Bio je posebno ljut na Ziju jer je smatrao da se sve to događalo pod njegovim uticajem. Bilo je vrijeme kad Zijo nije dolazio preko ferija. A onda bi ocu to teško padalo pa je popuštao. Majka se brinula za svakog od njih, za Ziju i njegovo zdravlje posebno, ona je nastojala da utiče na oca da lakše podnosi i prihvati takvo stanje. Nastalo stanje je donekle ublažavala činjenica što smo mi sa majkom bili u Sarajevu, tu su bili i Rešad i Nijaz, a otac u Fojnici i kad je dolazio, nekako je i to što je poželio porodicu ublažavalo njegovu ljutnju i povećavalo očinska osjećanja. Majka je u Sarajevu preuzela sve brige. Rešad i Nijaz su bili sa nama i olakšavali su joj. Kad je Rešad uhapšen, ona je tražila advokata koji će ga braniti. Nevjerovatno je kako se snalazila prilikom policijskih pretresa kad je Rešad uhapšen. A uvijek je na prvom mjestu bio Zijo.

A on?

– On je prema majci pokazivao najviše pažnje. Pisao joj je u Sarajevo. Sjećam se, jednom kad je dobio solidan honorar za objavljene priče, došao je u Sarajevo da podijeli i bude sa majkom, ispratila ga je na željezničku stanicu kad je odlazio, bio sam sa njom, bio je to dirljiv rastanak. Zanimljiv je jedan detalj iz te situacije u kojoj se našao otac. Dok smo bili u Fojnici, prije seljenja u Sarajevo, već su počele da se objavljuju Zijine pripovijetke u Politici i pojavljuju napisi sa pohvalnim ocjenama o mladom i darovitom piscu Ziji Dizdareviću. To je bio svojevrstan melem u očevom raspoloženju. Svake subote nas je slao da sačekamo autobus iz Sarajeva koji je donosio i štampu i da kupujemo Politiku, koju je sa nestrpljenjem listao i kad bi naišao na Zijinu priču ili neki pohvalni tekst, radovao se. Takođe se radovao sada naročitim reagovanjima kasabe pošto su u Zijinim pripovijetkama prepoznavani likovi iz kasabe, a opet u kasabskom poimanju da je sad odjednom Zijo pisac, laskalo je „to je naš Fojničanin“. Otac je u toj afirmaciji Zije vidio, uz sve nevolje kako ih je doživljavao, da nije bila uzaludna briga za školovanje Zije. Razgovarali smo o Ziji, njegovom životu, uticaju na sve nas u porodici, prirodnoj nadarenosti, revolucionarnom opredjeljenju i djelovanju. Zijin život su bile književnost i muzika. Rano se pojavio na književnoj sceni prvim pripovijetkama.

Već u devetnaestoj godini?

– I prije toga je pokazivao posebno interesovanje za književnost i učestvovao u đačkim literarnim družinama, klubovima, debatama. Sa pripovijetkama se pojavljivao u časopisima u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Najčešće i u dugom periodu od 1937. do 1941. godine u beogradskoj Politici. Vrlo brzo je stekao priznanja darovitog mladog pisca. U pomenutom periodu objavljeno je više prikaza i pozitivnih kritika o njegovom talentu. Bio je aktivan učesnik u svim kulturnim događanjima na Beogradskom univerzitetu i šire – na književnim večerima, raspravama i debatama o raznim temama i aspektima književnog stvaralaštva. U tzv. sukobu na ljevici Zijo je bio do kraja angažovan na antidogmatskoj strani, konfrontirao se javno sa Milovanom Đilasom i Radovanom Zogovićem – nosiocima suprotnih dogmatskih shvatanja. Već tada veliko književno ime, Miroslav Krleža, bio je meta dogmatskih napada. Zijo se tim povodom obratio pismom Krleži u decembru 1939. godine „ispred jednog dijela omladine Beogradskog univerziteta koja ne misli i neće da misli onako kako to grupa propisuje da je ‘na liniji’“. Kad se pročita to Zijino pismo, čovjek ostaje iznenađen da se jedan dvadesettrogodišnjak obraća sa takvom zrelošću, širinom shvatanja na nivou znanja, takođe i odlučnošću, iako je to bio sukob i unutar partije kojoj je Zijo pripadao od 1937. godine. U knjigama Enesa Čengića „Sa Krležom iz dana u dan“ Krleža se ovako sjeća Zijinog pisma: „Relativno sam malo dokumenata i korespondencije sačuvao, ali u jednom svježnju pronašao sam pismo Zije Dizdarevića iz 1939. g. Točno govori o stanju fakata u našem pokretu i kulturnom životu neposredno uoči posljednjeg rata.“ Na drugom mjestu 1975. godine, Krleža govori Čengiću: „Gledao sam neku noć dramu ‘Blago u duvaru’ prema tekstu Zije Dizdarevića, i tekst, i dekor i gluma su mi se dopali… Šteta što je taj Zijo, dječak tako reći, platio glavom, taj moj agitator na Beogradskom univerzitetu, ako tako mogu reći“.

Zijo i Branko Ćopić su u različitim godištima, ali istovremeno, pohađali učiteljsku školu u Sarajevu?

– Zajedno su objavljivali priče u Politici, o čemu Branko kaže „tu smo započeli svoju književnu karijeru“. Ovo su riječi Branka o Ziji: „…Ziji sam posvetio svoju zbirku priča ‘Bašta sljezove boje’. Što sam u toj posveti rekao (to je uvod knjizi „Pismo Ziji“; op.) to mi je ono najprisnije. Nikad tako nešto ni o kome nisam napisao niti ću umjeti da napišem. Eto, čitavo moje drugovanje sa Zijom sabilo se na koncu u toj posveti mojoj najmilijoj knjizi.“

Bista Zije Dizdarevića u Fojnici uništena 1993. godine (FOTO: Oslobođenje)

Rekli ste da je Zijina ljubav bila i muzika?

– Svirao je odlično violinu. Njegov prijatelj pjesnik Esad Mekuli se sjeća: Zijo Dizdarević se nije odvajao od svoje violine … Kad poslije toliko godina o ovom razmišljam, vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da su u njemu živjela dva izuzetna talenta – literarni i muzički. Sa početkom rata za Ziju je postojala samo borba protiv okupatora i ustaškog režima. Zijo je želio što prije u partizane iako nije imao partijsku suglasnost. U novembru 1941. dobio je poruku da dođe u Sarajevo, gdje će ga partijske veze čekati i prebaciti u partizane. U Sarajevu je na putu od jedne do druge veze bio prepoznat i uhapšen. Ležao je u zatvoru Beledija izvrgnut svakovrsnim pritiscima da ga slome i privole da kao poznato ime prihvati njihovu „slobodu“ pisanja, da se odrekne svojih uvjerenja. Bili su to uzaludni pokušaji pa je u januaru transportovan u Jasenovac. Tamo se nastavio isti pokušaj uz torture, njime se bavio lično zloglasni šef Jasenovca Luburić. Svjedok koji je bio sa Zijom u zatvoru u Sarajevu, zajedno transportovan u Jasenovac, koji je srećom preživio logor, Mile Tešanović, kaže: „25. II.1942. g. po noći odveli su ga Luburiću i više Zije nije bilo među živima. Ja sam našao njegov džemper koga sam mu poklonio po kome je bila prosuta krv i mozak. Sigurno ga je lično zvjerski ubio Luburić.“ Ostala je tuga, sjećanje i ovaj detalj: Zijo je tokom transporta u Jasenovac nekako uspio da jednu napisanu dopisnu kartu izbaci ili nekome doturi u Zenici. Dopisnica je bila adresirana na majku, vjerovatno da lakše prođe poštom, nego da je adresirana na oca. Mi smo je dobili poštom. Nisam nikada vidio da se na tako malom prostoru za pisanje može iskazati tako i toliko osjećanja. To je ustvari tragična priča. Zijo svjestan da ga vode na pogubljenje oprašta se od majke i oca takvim i tako kazanim osjećanjima da svako ko je dopisnicu pročitao nije mogao zadržati suzu. U jednom dijelu obraća se ocu kako zna da mu je često puta izazivao nevolje i da je zbog njega imao probleme, žali zbog toga i nada se da će mu otac oprostiti. Mi smo čuvali tu dopisnicu zajedno sa dijelom rukopisa i violinom koje je Zijo ostavio kad je pošao u Zagreb. Kad je 4. maja 1945. godine naišla velika četnička grupacija sa Dražom i zapalila Fojnicu, došli su i do te naše kuće van Fojnice, opljačkali je, dio papira, novina i ostalog spalili, a violinu odnijeli. Tu je dopisnica – Zijino opraštanje – izgorjela.

Tako pamtite početak onog rata?

– Početak Drugog svjetskog rata nas je okupio – čitavu porodicu. Mi smo se sa majkom vratili iz Sarajeva na djedovinu u Fojnicu. Uskoro su nam se pridružili Rešad i Nijaz koji su kratko ostali u Sarajevu, Rešad na ilegalnim zadacima, bio je uhapšen i nekako se izvukao pod uslovom da se svaki dan javlja policiji. Očekivali smo Ziju u strahovanju je li preživio bombardovanje i okupaciju Beograda. Došao je nekoliko nedjelja poslije. Tako smo se nakon dugog vremena našli svi zajedno – nas desetoro djece i otac i majka.

Iako je počeo rat, bila je radost što ste zajedno?

– Posebno su bili sretni roditelji. Starija braća nisu mirovala. Zijo je bio odlučan da treba odmah organizovati otpor. Počeo je okupljati studente i starije gimnazijalce koji su došli u Fojnicu, rođake i prijatelje za koje je znao da su antifašisti. Počeli su se sastajati u prirodi – u blizini djedovine gdje smo se nastanili. Bili su to razgovori i dogovori o organizovanom otporu, Zijo je već tada govorio o organizovanju partizanskih grupa i oružanim akcijama. U Fojnici su tih nekoliko mjeseci počeli sa pojedinim antifašističkim aktivnostima i dolazilo je do prvih sudara sa ustaškim agentima. Jedne večeri kad smo svi bili na okupu – sijelilo se i razgovaralo, otac je ispričao kako se pred Prvi svjetski rat tad okupila sva njegova porodica u Vitini i kako se poslije toga više nikada nisu našli svi zajedno. Kao da je i ne misleći tako i nama prorokovao. I tako je i bilo, sutradan je počelo naše rastajanje … Uhapšen je Nijaz zajedno sa jednim rođakom istomišljenikom. Zadržani su nekoliko dana u fojničkom zatvoru, a onda sprovedeni u ustaški prijeki sud u Travniku. Prijetilo im je najgore. Podiglo se nekoliko uglednih Fojničana u Travnik i kategorično tražilo od Fojničanina Muhameda Sudžuke, koji je bio podžupan, da se oslobode uhapšeni. On je to oslobađanje iznudio i spasio obojicu. Nijaz je u prvoj prilici, već tokom ljeta, izašao u partizane na Romaniji. Zijo se morao sklanjati. Želio je da što prije ode u partizane. Nije dobio partijsku suglasnost već nalog – pošto je bio kompromitovan u Sarajevu i Beogradu – da se skloni i priključi ilegalnom djelovanju u Zagreb. Rešad je sačekao da se Nusret oporavi poslije odbolovanog tifusa, oba su u Sarajevu bila uključena u akcije ilegale, a u martu 1942. su se prebacili u partizanski odred Zvijezda. Tako se dogodilo da se više nikada nismo okupili – bilo je zadnje ono sijelo svih zajedno.

Kad ste Vi otišli u partizane?

– Kako sam već rekao da smo u porodici, kako je ko odrastao, priključivao se antifašističkom i antirežimskom pokretu, tako je bilo i u ratu – kako je ko odrastao za pušku, odlazio je u partizane. Brat Hasan, stariji od mene, nije imao mogućnost izlaska jer nije bilo u blizini partizanskih jedinica, a pošto se normalno nije odazivao pozivu u domobrane, uhapšen je i prinudno raspoređen u neku domobransku jedinicu. Iskoristio je prvu priliku i prebjegao u partizane. Poslije ove vijesti došla je tužna, da je poginuo u borbi, kasnije je došla potvrda te vijesti, a po završetku rata smo dobili zvanični dokument o pogibiji i posmrtnu spomen-povelju. Ja sam otišao kao šesnaestogodišnjak u partizane u ljeto 1943. godine. A najmlađi brat Faik kao petnaestogodišnjak 1944. godine. Tako je svih nas sedam braće učestvovalo u NOB-u, što je svakako rijetkost kad je riječ o broju i porijeklu. A kad se tome doda da su četvorica starije braće prije rata aktivno djelovali u antifašističkom pokretu i bili članovi KPJ ili SKOJ-a, onda bi se moglo reći da je to skoro jedinstven primjer. Od nas sedam četvorica su bili prvoborci – Zijo, Rešad, Nijaz, Nusret, a, nažalost, trojica su izgubili živote – Zijo, Nusret i Hasan.

Kako je Nusret poginuo?

– Nusret je bio u odredu Zvijezda borac i član okružnog komiteta SKOJ-a. U maju 1942. četnici su upali u partizansku bolnicu u Čevljanovićima u kojoj je Nusret ležao i izvršili pokolj ranjenika, među kojima je bio Nusret. Dio porodice sa ocem i majkom poslije odlaska starije braće živio je zaista u teškim uslovima i oskudici, izloženi stalnom ustaškom maltretiranju. Nije bilo sedmice a da noću nisu upadale ustaše i pretresale kuću, provjeravajući da li je neko od starijih u kući. Otac je bio izložen stalnom šikaniranju. Predsjednik suda u kome je radio, ustaški funkcioner Kraljević, stalno ga je pozivao na ispitivanje o sinovima i maltretirao na poslu do izluđivanja. Oca je u jednom ispitivanju izdalo strpljenje i na pitanje zna li gdje su mu sinovi odgovorio: „Moji sinovi jesu u partizanima. Ako meni ili nekome iz moje porodice učinite nešto loše, oni će to saznati i da znate, doći će vrijeme naći će vas gdje god budete i objesiti o prvu banderu.“ Otac je to učinio takvim bijesom, spreman na sve posljedice, međutim, ovaj se ustaša povukao i prestao sa šikaniranjem. Otac i majka su živjeli sa stalnom brigom šta je sa onima koji su u partizanima i sa uhapšenim Zijom. Iscrpljeni svim što su preživjeli, podlegli su epidemiji tifusa koja je harala i oboje su umrli za 20 dana – majka 8. maja, a otac 30. maja 1943. godine. Ostala je trajna tuga svih nas preživjelih što roditelji nisu doživjeli da vide da njihovo žrtvovanje za naš odgoj i obrazovanje nije bilo uzaludno.

Najduže ste zapravo bili diplomata: kako ste došli u savezno Ministarstvo inostranih poslova?

– Kad je došlo do Staljinove agresije na Jugoslaviju upotrebom svih sredstava prijetnji, pritisaka, nevjerovatnim propagandnim ratom, kršenjem međunarodnih konvencija i uzusa, Jugoslavija se našla u izolaciji, osamljena na međunarodnoj sceni, okružena nevjericom da se može odbraniti od velikog SSSR-a. Istok je prekinuo sve odnose i vidove saradnje od kojih smo do tada zavisili. Sa Zapadom su odnosi bili nerazvijeni, loši, sa nekim zemljama zategnuti i incidentni. Sve u svemu, našli smo se u stanju biti ili ne biti. Morali smo se izvlačiti iz izolacije i braniti svim mogućnostima međunarodnog angažovanja. U tom cilju morala se ubrzano razvijati diplomatska služba da bi se mogla razvijati spoljnopolitička aktivnost. Predsjednik Tito je tih godina angažovao u vrhu jugoslavenske diplomacije jedan broj najistaknutijih kadrova – formirana je plejada ambasadora izuzetnih sposobnosti. Podizani su i odabirani kadrovi svih nivoa u diplomatskoj službi. U takvoj situaciji i ja sam se našao u ešalonu početnika u diplomatskoj službi Jugoslavije. Jugoslavija je u Ujedinjenim nacijama i spoljnopolitičkoj praksi afirmisala svoje strateško opredjeljenje – vanblokovski položaj, principi aktivne miroljubive koegzistencije, saradnja. Koristili smo sve mogućnosti da informišemo svjetsku javnost o svemu čemu smo bili izloženi agresijom sa Istoka, bili smo maksimalno angažovani u UN-u, brzo širili diplomatske odnose i saradnju. Tako smo ustvari gradili međunarodni front odbrane i afirmacije zemlje, što se pokazalo rekao bih sudbonosnim za uspješnu odbranu i budućnost zemlje. Tako sam se ja, i u takvoj situaciji, našao u Ministarstvu inostranih poslova, u diplomatskoj službi u kojoj ću provesti više godina.

Četvorica preživjele braće Dizdarević na VII kongresu SK BiH, 1978. godine (FOTO: Oslobođenje)

Radili ste „u dvije smjene“, kao dragstor?

– Pomagala mi je supruga. Pritisak na Ambasadu je bio totalan, provokacije stalne, danonoćno sistematsko uznemiravanje, kretanje ograničeno samo na „užu Sofiju“. U dva navrata sam jedva izbjegao insceniranu saobraćajnu nesreću. Moja supruga je na putu vozom do Dimitrovgrada sa diplomatskom poštom, urednim diplomatskim pasošem i vizom, na jednoj usputnoj stanici izbačena iz voza, uhapšena i držana pod stražom više sati i stražarski vraćena u Sofiju, što je bio eklatantan primjer grubog kršenja diplomatskog imuniteta. Odbijani su svi zahtjevi za komunikaciju sa Ministarstvom inostranih poslova, mogao sam se obraćati samo jednom nižem činovniku u protokolu ministarstva. Bilo je to sve osim diplomacije. Agresivni odnosi prema Jugoslaviji su bili takvi da se moralo računati sa mogućom vojnom intervencijom. I mi u Ambasadi smo imali plan šta učiniti u tom slučaju. Dovoljno je da kažem da sam u fioci radnog stola držao mašinku. Boravak u Bugarskoj, uz sve što sam doživio, pamtim samo po lošem, ali i po iskustvu koje sam mogao steći samo u takvim nemogućim uslovima.

Kad smo jednom davno razgovarali o Titu, pokazali ste mi zabilješku sa prvog sastanka s njim. Kad je to bilo?

– Bio je to novembar 1952. godine. Tada sam bio otpravnik poslova Jugoslavije u Bugarskoj. Vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima. Svi mi, koji smo tada bili otpravnici poslova u lagerskim zemljama i radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani smo na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je bio Kongres odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Već smo prebrodili četiri i pol godine svekolikog pritiska SSSR-a i lagera, otpor je bio uspješan, gradio se novi put unutrašnjeg razvoja shodno promijenjenim shvatanjima i prema uslovima i prilikama kroz koje smo prolazili. Poslije Kongresa imali smo u Beogradu savjetovanje. Jednog dana smo obaviješteni da će nas poslije podne primiti Tito – sve nas koji radimo u lagerskim zemljama, na tzv. prvoj liniji međunarodnog fronta odbrane Jugoslavije.

Moram Vas prekinuti: šta to u tom času znači? Kako ste se osjećali?

– I radost, i uzbuđenje, i trema. Šta će nas Tito pitati, šta je to što njega interesuje?

O čemu ste pričali, što vas je zvao?

– Najveći dio razgovora je posvetio objašnjavajući nam kakav je smisao promjena koje su donesene na Kongresu. I kad je riječ o partiji, i kad je riječ o ulozi Narodnog fronta kao opštenarodne tribine, i kad je riječ o sistemu i temeljitoj kongresnoj ocjeni zašto je došlo do napada na nas, koji je njegov pravi smisao i cilj. Ponešto nas je pitao, ali je ustvari cijelim razgovorom objašnjavao promjene.

Shvatam, htio je da vi s prve linije dobijete cjelovitu sliku iz prve ruke. Kako ste se razišli?

– Nismo se razišli. Nakon razgovora s nama došli su svi naši ambasadori koji su bili na Kongresu i rukovodstvo Ministarstva inostranih poslova. Onda smo posluženi šljivovicom, tada nije bilo viskija ni konjaka, pa fotografisanje, večera. Večera je protekla u opuštenoj atmosferi, Tito je bio raspoložen i davao je ton, pričalo se o raznim stvarima, ispričao nam više zanimljivih detalja, šalio se.

To me zanima.

– Ispričao je da se priprema njegova posjeta Velikoj Britaniji. To je prvi izlazak iz zemlje nakon 1948. godine. Rekao je da je bilo raznih kombinacija, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nema posjete. Tito kaže: „Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.“

I bila je zvanična posjeta.

– Posjeta je realizovana u martu 1953. godine, uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj. Imala je svjetski publicitet. Kasnije je procurilo da je kraljica, nakon razgovora koje je imala s Titom, prije i tokom večere, kad se oprostila, pozdravila s njim, rekla svojim suradnicima: „Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica.“

Vratimo se večeri: je li spominjao Staljina, je li Vama nešto rekao?

– Kad se spomenuo Staljin, Tito je ispričao kako je prvi put bio kod njega u septembru 1944. godine i kazao: „Osjetio sam kod Staljina potcjenjivanje, pa i prezir“. A u jednom trenutku je upitao: „ko je od vas iz Bugarske“. Javio sam se. „Šta nas to sada Bugari napadaju da smo htjeli da ubijemo mrtvog Dimitrova“, upitao je. Odgovorio sam da u propagandnoj hajci objavljuju kako su jugoslavenski agenti pokušali minirati Mauzolej sa tijelom Dimitrova. Tito je rekao: „Kasno se Baj Ganja (naziv za Bugare iz literature) sjetio, to njih žulja naš odnos prema Dimitrovu“. Moram reći i ovo: tokom večere Tito je dva puta odlazio na telefon, da da instrukcije, pošto je tog dana na Đerdapu jedan vojni brodić, praćen čamcima, pokušao da uđe u naše vode. Tito nam je rekao da im je očito trebao jedan veći incident, iz nekih namjera, i da je on dao instrukcije našima da ne nasjedaju, ali da ne dozvole ulazak u naše vode.

A šale?

– Upravo se spremala posjeta naše parlamentarne delegacije Etiopiji, koju je predvodio Jože Vilfan. Kaže Tito: „Ja čitavog života sanjam da odem u tu Abisiniju, da vidim tu Abisiniju. I zamislite, sad ide Joža, i on će tamo više gledati kćerke Hailea Selasija, nego što će slušati šta mu Haile Selasije priča“. Zamislite tu situaciju: ko bi tada, te 1952. godine, u toj atmosferi, rekao da će taj Josip Broz Tito u životu koji slijedi ići u 122 državničke posjete mira i saradnje i sresti 200 šefova država i vlada, najistaknutijih ličnosti tog vremena.

I ko bi rekao da će toliko ljudi doći, i toliko zemalja poslati svoje predstavnike na njegovu sahranu.

– Da. Uzmite 1952. i 1980. i šta se u tom vremenu dogodilo. Kakva je bila uloga Josipa Broza Tita u svjetskim relacijama, da ne kažem šta je bio u Jugoslaviji. Moram da kažem jedan utisak koji sam ponio sa tog susreta i večere. Mi, otpravnici poslova iz lagerskih zemalja, došli smo tu iz jednog mraka. Od 1948. godine smo bili na prvoj liniji međunarodnog fronta odbrane Jugoslavije. Uvijek je bilo pitanje kako će se to završiti. Kad će se završiti? Čime će se završiti? Ja sam, i mi smo, sa tog sastanka otišli ohrabreni i opušteni, sa osjećanjem da ta atmosfera koju smo doživjeli znači primicanje kraju tog agresivnog pritiska. Za nekoliko dana, poslije Titove posjete Velikoj Britaniji, umrijet će Staljin i počet će proces popuštanja.

Mi pričamo o tih ne tako puno godina: recimo, to je samo sedam godina nakon Drugog svjetskog rata. Kako se razvijala i oporavljala bivša Jugoslavija? To je ipak neispričana priča, uprkos izvještajima i petogodišnjem planovima razvoja. Iz današnje perspektive, taj razvoj, taj oporavak je bio brz. Uporedite s nama: Jugoslavija je već šezdesetih godina konsolidirana zemlja, velike firme već rade na svjetskim tržištima, puno toga je riješeno.

– Često se zaboravlja da smo se u zadnje dvije godine rata, a naročito u posljednjoj godini, već organizovali kao država za ono što nas čeka. Navest ću primjer. Na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u junu 1944. godine, održanom sa nazivom „Izgradnja bosanskohercegovačke državnosti u okviru DFJ“, podnesen je referat o budućem privrednom razvoju oslobođene zemlje, referat o obrazovanju i školstvu, referat o zdravstvu i doneseno je niz odluka o organizaciji i načinu rada nove narodne vlasti – narodnooslobodilačkih odbora, od načina njihovih izbora, odgovornosti do njihovih kompetencija. Donesena je odluka o formiranju zakonodavnog odbora, vjerske komisije i dr. Čak je donesena odluka o pomoći porodicama poginulih i pomoći siromašnim. To je jedan detalj. Drugi primjer: mi smo dočekali oslobođenje u euforiji pobjede, koju smo sami izvojevali i dali velike žrtve, iščekivali smo taj dan, živjeli za taj dan, za to vrijeme. I u čitavoj zemlji vladalo je veliko pozitivno raspoloženje. Nije bio problem da odmah počnemo organizovanje radnih akcija za obnovu zemlje. Doduše, mi smo bili siromašni i malo smo toga imali obnavljati. Em smo bili siromašni, em je u ratu bilo devastirano ono malo što je bilo. Ali, za tri godine je Jugoslavija bila obnovljena i krenuo je narodni pokret podizanja Jugoslavije. Nama tada nije bio problem organizovati koliko hoćemo radnih akcija, formirati koliko hoćemo radnih, najviše omladinskih brigada. Omladina se otimala da učestvuje u radnim brigadama. I to je trajalo sve do izgradnje autoputa Beograd - Zagreb. Postojao je nevjerovatan entuzijazam. Ispričaću vam jedan detalj. Tada sam bio u Sarajevu i odem u Beograd nekim poslom i da vidim brata Nijaza, s kojim se nisam čestito vidio od 1941. Nijaz je tada bio u rukovodstvu SKOJ-a Jugoslavije. Kaže: Danas smo popodne na radnoj akciji, svi mi iz CK SKOJ-a. Pošto si došao, i ti ćeš sa mnom.

Jeste li išli?

– Naravno. Sve rukovodstvo SKOJ-a je radilo na raščišćavanju nekih ruševina od bombardovanja Beograda. To je bila 1946. godina.

Vratimo se Titu. Koliko možete reći da ste ga poznavali? Kako ste ga doživljavali kao osobu? Mimo onog državničkog.

– Tita sam znao u tri njegova životna perioda. Jednom sam ga vidio u ratu, bio sam slučajno u Jajcu kao kurir i prvi put sam ga vidio. Tada sam vidio i prvi broj Oslobođenja. Naravno, poslije rata sam ga vidio više puta. On je već u novembru 1945. dolazio u Sarajevo, bio je tu veliki miting na kome je govorio. Tito iz tih godina je bio, moram da kažem, pune snage, svježine, nevjerovatne energije. On je znao čak i da pobjegne obezbjeđenju, pa da sjedi sa dokerima na savskom pristaništu. Primao je, putovao je. Kod njega su bili i formalni i još više neformalni sastanci, na kojima su se tražili odgovori na pitanja razvoja i sistema. Ja ću kasnije sresti Tita više puta, u različitim prilikama, pogotovo kad sam bio u diplomatskoj službi. Imao sam priliku da učestvujem u trijumfu onoga što smo pretrpjeli poslije napada IB-a. Bio sam učesnik pripreme Titove trijumfalne prve posjete SSSR-u poslije Informbiroa – to je 1956. godina.

I kako je to izgledalo?

– Svi smo bili iznenađeni. I mi i Rusi. O Titu se govorilo do 1947. godine sve najbolje. Od 1948. pa do 1956. sve najgore. Sad je bilo pitanje kako će izgledati taj doček Tita. Tito je došao vozom, na dočeku smo imali priliku da prvi put neposredno upoznamo sve rukovodioce Sovjetskog Saveza koji su došli da ga dočekaju i da radoznalo kompariramo kako izgleda Tito i kako izgledaju oni. I naravno, kada je kolona krenula, moram reći, svi smo bili iznenađeni koliko je stotina hiljada ljudi izašlo na taj doček. Sve to obezbjeđuje sovjetska policija koja je bila svjetski pojam strogosti, tačnosti, da ne kažem „ljubaznosti“. I na tri mjesta masa je probila koridor. U Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu), gdje je Tito bio u posjeti, dočekalo ga je milion ljudi. Nikada ni jedan državnik, ni ruski, sovjetski ni strani, nije dočekan kao što je Tito bio dočekan u Lenjingradu. A u Staljingradu (današnji Volgograd) je narod probio obezbjeđenje, vojska je morala da uleti da ih spašava da ih masa ne pregazi. Bilo je jako puno senzacija prilikom te posjete. Neočekivanih.

Tito u posjetu SSSR-u 1956. godine (FOTO: Intercontinentale/AFP)

Na primjer?

– Vozili su se glavnom ulicom Moskve Tito i Hruščov. I Tito je na jednom mjestu predložio Hruščovu – hajde da izađemo da prošetamo. Što se takođe nikad nije dogodilo da jedan najviši sovjetski rukovodilac šeta.

Što?

– Lenjin je bio zadnji koji se slobodno kretao i tada je dobio prvi metak. Išli su niz ulicu Gorkog, tu je hotel Lux u kome je Tito kad je boravio u Moskvi i radio u Kominterni, stanovao, i to pokazuje Hruščovu. Silaze niz ulicu Gorkog i Tito ugleda slastičarnicu. I kaže Hruščovu, imate li nešto protiv da svratimo na sladoled? Ovaj se čudom čudio. Uđu u slastičarnicu i pojedu sladoled. Kad je bilo da se plaća, ni Tito ni Hruščov nemaju prebijene pare. Jer sve im poslužuju. I onda je počelo nadmetanje ko će da plati, neke mušterije koje su se zatekle hoće da časte. Hoće bezbjednost da plaća. To je bila scena za film. Iz Tita je i tada zračila neka energija neumornosti. A onda, moram da kažem, da sam i kasnije, kad sam radio u rukovodstvu Sindikata Jugoslavije i posebno kad sam bio pomoćnik ministra za inostrane poslove, bio u mogućnosti da budem često uz Tita. Išao sam na referisanje, bio sam u delegacijama koje je on vodio. To je Titovo doba državnika koji je uživao ogroman ugled, sveopšte poštovanje. Tito iz koga su još uvijek frcale ideje. I kad je riječ o unutrašnjem stanju i kad je riječ o međunarodnim akcijama. To je period kad je nicao Pokret nesvrstanih. Ideja se i rodila u razgovorima između Tita i Nehrua. I naravno, ja sam dosta prilika imao da budem blizu Tita ili uz Tita u njegovim poznim godinama.

O čemu ste razgovarali?

– U posljednje dvije godine Titovog života bio sam predsjednik Predsjedništva SRBiH. Bio sam Titu tri puta domaćin – na proslavi 35. godišnjice Sutjeske, zatim Neretve, u više drugih prilika, sastanaka i susreta, i na kraju proveo sam 22 dana uz njega u novembru 1979. godine u Bugojnu. To su bile mogućnosti za neposredne utiske o Titu u poznim godinama.

Pričajte mi, kako je bilo s Titom u Bugojnu?

– Tito je u Bugojno došao umoran, bio je u posjeti Rumuniji, izmaltretirao ga je Čaušesku protokolom, žalio se na to i na razgovore. Mi smo nastojali – Branko Mikulić, Nikola Stojanović i ja – da Titu pružimo što više mogućnosti za odmor i ljekarske tretmane, da ga poštedimo od čestih razgovora o ozbiljnim pitanjima stanja u zemlji i svijetu. Ipak je bilo razgovora i dužih i usputnih upravo tog sadržaja i o Bosni i Hercegovini.

Na Titovu inicijativu?

– Drugog dana boravka u Bugojnu, 6. novembra, ručali smo zajedno sa Titom Branko i ja, Nikola je morao otići do Sarajeva, i kad smo se na kraju digli od stola, u namjeri da ga ostavimo da se odmara, upitao nas je imamo li neke obaveze. Kad smo rekli da želimo da se odmara, zadržao nas je i rekao da bi želio da porazgovaramo.

O čemu?

– U ovom podužem i neočekivanom razgovoru od Tita smo čuli njegova mišljenja i ocjene stanja u zemlji, njegove brige i strahovanja, njegove poruke i upozorenja. Iz svega što nam je tada i kasnije govorio, bila je očita preokupiranost i briga za sutrašnjicu Jugoslavije. Počeo je riječima kako fiziološki zakoni čine svoje, „ja ne znam dokle ću moći raditi, a dok god mogu radiću, jer me to održava“. A onda je nastavio o problemima koji ga zaokupljuju. Najviše o negativnim tendencijama u privredi i ekonomskom razvoju. Rekao je da su ti problemi dostigli kulminaciju: „Ponekad mislim da se hazardno razvijamo“. Požalio se da je to uzrok njegovih sve češćih i sve dužih nesanica. Rekao je: „Imamo stavove o gotovo svim problemima, ali opet ne ide“, i zaključio da je osnovni uzrok odsustvo odgovornosti. Na to pitanje odgovornosti vraćao se i kasnije više puta. Govorio je o ekonomskim problemima kao o prijetnji koja se nadvila nad jugoslavenskom ekonomijom i društvom u cjelini, nad budućnošću zemlje. U jednom trenutku je rekao: „Ako te probleme ne riješimo, doći će nam glave“. Rekao je tada i ovo: „Ne bih želio da se poslije mene kaže: dok je on bio, sve je bilo u redu, a sada ništa ne valja“, i nastavio „da bi to bilo najgore, jer šta smo onda uradili“. Mora se, rekao je, osigurati da sve funkcioniše i da svi snose svoje odgovornosti, da se ne očekuje da će to Tito riješiti. I da je nerealna nada da će sve riješiti njegov autoritet. Kad smo mu rekli da je značaj i uticaj njegovog autoriteta u zemlji i inostranstvu nesporan, odgovorio je: „Taj autoritet o kome govorite, zbog toliko problema o kojima danas govorimo, ne može se, nažalost, uvijek upotrijebiti na pravim pitanjima. Nužno je danas, iznad svega, dobro funkcionisanje sistema i odgovornost svih nosilaca funkcija.“ Sve o čemu nam je govorio u bugojanskim razgovorima odisalo je brigom za sutrašnjicu Jugoslavije i vrijeme poslije njega. Razmišljajući o tome kasnije, tokom njegove bolesti, shvatio sam da nas je ne jednim mišljenjem i upozoravanjem navodio na razmišljanje kako se primiče vrijeme njegovog odlaska i odgovornost svih koji će vršiti funkcije i biti odgovorni za funkcionisanje sistema, čuvanje ostvarenog i sudbinu zemlje.

Šta ste tih dana pričali o Bosni?

– Tito se u Bugojnu zaista odmorio. Bio sam prisutan kad mu je ađutant admiral Kostić referisao da je sve spremno za povratak 22. novembra. Tito je reagovao: „Zar baš moram ići? Ovdje se tako dobro osjećam“. On se u ovoj prilici i razgovorima tokom boravka često vraćao događajima koji su se odigrali tokom rata u Bosni. Tada sam mu uručivao u ime BiH povelju i prvu medalju opštenarodne odbrane. I odgovarajući na ono šta sam rekao, kazao je sljedeće: „Znate, ja se u velikoj mjeri osjećam građaninom Bosne i Hercegovine. Mi smo ovdje proživjeli najteže trenutke sa ovim narodom i imali podršku ovog naroda u svemu. Ja zbog toga ovdje rado dolazim.“ A onda je u nekim amanetnim izjavama naročito insistirao na tome – znate, bilo je jedno vrijeme u kojem je bilo svojatanja BiH – „Ne dajte nikome da vam se miješa i da kvari ono što ste vi ovdje izvojevali, a to je bratstvo i jedinstvo i zajednički život“. Upotrijebio je u jednoj rečenici: „Ne dozvolite ni jednim, ni drugim“. Ne treba prevoditi ko su jedni, a ko drugi. On je produžio boravak u BiH za četiri dana da bi bio 25. novembra na Dan državnosti u BiH, primio delegaciju BiH i da bi vodili razgovor u kojem je on rekao neke stvari koje sam maloprije nazvao amanetnim porukama. On je tada rekao: „Nije Bosni i Hercegovini niko donio slobodu. BiH je svojom borbom izvojevala svoj položaj, čuvajte to, ne dajte da vam se iko u to miješa. To je velika tekovina. A BiH nije ni od koga poklonjena.“

Kako pamtite njegovu sahranu?

– Ja sam vodio delegaciju BiH na sahrani, jer sam bio predsjednik Predsjedništva SRBiH. Kovčeg je nošen od Skupštine do Užičke i samo je jedna grupa nas išla za kovčegom, ja sam bio u toj grupi. Moram da kažem da nešto slično ni u snu nisam sanjao. Od Skupštine do Užičke špalir svijeta koji se oprašta od Tita. Čitavim tim putem – to je tri-četiri kilometra – nigdje, ni na jednom mjestu, ni na jednoj raskrsnici, nije se poljuljao red. Nigdje nisam vidio policiju da drži špalir. To je tako bilo dostojanstveno opraštanje. Bilo je dijelova špalira gdje stotine ljudi istovremeno plaču i niko ne rida. To je iskreni plač i to je plač dostojanstvenog oproštaja, i žaljenja i zahvaljivanja. Najveći utisak na sahrani je prisustvo stranih državnika koji se nikada ni na jednom mjestu nisu u tolikom broju okupili – to je bio samit čovječanstva. Bilo je dirljivo u Skupštini, mi smo bili na počasnim stražama, gledali kako dolaze ti veliki ljudi svjetske scene tog vremena i kako se opraštaju sa Titom – trebalo se zaista savladavati da se zadrži suza.

"Mi smo bili na počasnim stražama, gledali kako dolaze ti veliki ljudi svjetske scene tog vremena i kako se opraštaju sa Titom" (FOTO: Georges Bendrihem/AFP)

Spominjali ste da se 1989. godine razgovaralo o mogućnosti uvođenja vanrednog stanja u bivšoj SFRJ. Šta se dogodilo?

– U januaru 1989. oboreno je ulicom – mitingaškom kontrarevolucijom – rukovodstvo Crne Gore i dovedena promiloševićevska rukovodeća garnitura u sve državne i političke organe Crne Gore i na položaje Crne Gore u organima Federacije. Predsjedništvo SFRJ je bilo nemoćno - ruši se sistem i temelji odnosa u zemlji bez mogućnosti da se to spriječi. Nije bila realna neka drastična intervencija upotrebom sile jer nije bilo jedinstva čak ni za zajedničku osudu politike rukovodstva Srbije koja je očigledno stajala iza udara u Crnoj Gori.

Vi ste u tom času u Beogradu: gdje su Vam ostala braća i sestre?

– Kod nas se nekako dogodilo da smo išli redom, prvo sedam braće, pa onda tri sestre. Rano smo izgubili roditelje, majka je umrla prije oca, a otišli su jedno za drugim. U jednom trenutku poslije majčine smrti, nije prošlo ni deset dana, meni je otac rekao da želi nešto da mi kaže. Rekao mi je doslovno: „Ja ću se razboljeti i neću preboljeti“. Ali mi je rekao i ovo: „Pazi na sestre i na Faika koji je mlađi. I za sve što zatreba obrati se tetki, najbližoj majkinoj sestri“. Za tri dana pao je u komu. Ubrzo nakon očeve smrti ja sam morao ići u partizane, jer sam već bio tražen od policije. Postavilo se pitanje kuda sa sestrama. Jedino rješenje je bilo da budu kod rodbine. I one su tako i bile do kraja rata, svaka kod nekog od najbliže rodbine. Ali, siročad su ostala siročad. Kad se završio rat, mi smo odmah počeli brinuti. Smjestili smo sve tri sestre u đačke domove. Kako smo mi formirali svoje porodice, tako su one prelazile kod nas. Naizmjenično, kod jednog, kod drugog, kod trećeg brata, mi smo se, ustvari, sve vrijeme brinuli o svemu, naročito u školovanju.

Kako su se školovale?

– Najstarija sestra Šaćira Šaća, koja je nedavno preminula, završila je učiteljsku školu među prvim poslijeratnim generacijama i bila raspoređena kao učiteljica u Veliku Kladušu, tada jednu od najsiromašnijih opština. Prepričavala se tada izjava jednog kladuškog funkcionera, sa jednog savjetovanja o stanju u srezovima, da u Kladuši „od privrede ima samo jedna brijačnica“. Ona je na početku rada tamo spavala u štali, zajedno sa jednom koleginicom. Imale su jedne cipele i naizmjenično ih nosile. Kad smo to saznali, pritekli smo u pomoć. Kasnije je završila Pedagošku akademiju i ostala do kraja radnog vijeka nastavnica. Poslije Kladuše bila je u Prijedoru, bila je to ogromna razlika u uslovima života i rada u poređenju sa Kladušom. Kasnije je prešla u Hrvatsku, službovala u nekoliko mjesta i dočekala penziju u Zagrebu. Bila je plemenita osoba, vrlo realna, širokog interesovanja i ljubavi za posao kojem se posvetila. Proglasili su je u više biblioteka najboljim čitačem po broju pozajmljenih i pročitanih knjiga.

Srednja sestra je Mulija?

– Muba je studirala pravo, skoro cijeli radni vijek provela je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu – od asistenta do redovnog profesora i šefa katedre. Penzionisala se tokom posljednjeg rata. Van obaveza na fakultetu bila je društveno angažovana u mnogim akcijama i organizacijama. Najmlađa sestra Hatidža je studirala književnost i doktorirala u toj oblasti. Po završetku studija bila je jedno vrijeme asistent na Filozofskom fakultetu Sarajevskog univerziteta, a onda se bavila čitavog radnog vijeka naučnim radom u domenu književnosti, objavila je više radova i dobitnik je više nagrada i priznanja. Veći dio radnog vijeka je provela u Beogradu i radila u Institutu za književnost i umjetnost kao viši naučni saradnik. Sve tri sestre su se u odrastanju opredijelile za ista uvjerenja kao i braća i bile za njih angažovane čitavim životom.

A najmlađi Faik?

– Faik je takođe bio kod jednog rođaka prvu godinu poslije smrti roditelja, a onda se 1944. vratio u fojnički kraj u kojem je često ratovala naša partizanska jedinica, i on je došao u partizane. Poslije rata je bila u Sarajevu organizovana partizanska gimnazija za đake koji su za vrijeme rata izgubili mogućnost školovanja. Faik je završio tu gimnaziju. Kao odličan đak dobio je stipendiju za studije u Francuskoj, gdje je završio Visoku školu političkih nauka i uporedno Visoku žurnalističku školu. Dugo godina se bavio novinarstvom.

U momentu raspada Jugoslavije, Vi ste se vratili u BiH. Gdje su bila ostala braća?

– Ja sam tada već bio u Sarajevu. U tom času Rešad, najstariji od nas preživjelih, već je bio u penziji. On je dio radnog vijeka proveo u službi državne bezbjednosti. Poslije je bio biran u dva mandata za narodnog poslanika u Skupštini BiH u kojoj je bio predsjednik jedne komisije, a prije toga je bio jedno vrijeme sekretar Komisije za vjerska pitanja u Vladi BiH. Na kraju je bio biran u Savjet Republike.

Nijaz je umro 1989. godine?

– Nijaz je od nas četvorice imao posebno interesantan i djelima bogat životni put. Već sam rekao da je bio prvoborac. U ratu je bio na rukovodećim političkim dužnostima, u rukovodstvima SKOJ-a, vijećnik ZAVNOBiH-a, u prvom rukovodstvu Narodnog fronta i dr. U drugoj polovini 1944. godine bio je imenovan u Misiji našeg Vrhovnog štaba pri Vrhovnom štabu Albanije. Tako je počeo dio svoje diplomatske karijere. Poslije rata je bio diplomata u Turskoj – ustvari, preuzeo je našu ambasadu i organizovao njen rad. Zatim je bio diplomata u Egiptu. A onda ambasador u Iraku, pa u oslobođenom Alžiru i potom u Francuskoj. On je, nakon što je prije rata izbačen iz medrese jer je bio kolovođa onog štrajka, privatno polagao sve ispite i završio gimnaziju. Poslije rata, iako na političkim funkcijama, završio je orijentalistiku i bio jedan od poznatih arabista i orijentalista. To je bio njegov poseban interes, u tome je bio pasionirani znalac.

On je imao impresivnu karijeru.

– Bio je na mnogim dužnostima. Ovdje je bio sekretar CKSKBiH, bio je i ministar obrazovanja u Vladi BiH. Bio je član Izvršnog komiteta CKSKJ, a kasnije Izvršnog biroa CKSKJ. Ustvari, bio je prvi Bošnjak član tog partijskog organa. Poslije toga je bio ambasador u Francuskoj, a po povratku predsjednik spoljnopolitičkog odbora Skupštine SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za međunarodne odnose. On je želio da se svakako vrati u Sarajevo i završio je ovdje kao član Predsjedništva SRBiH. Nijaz je posjedovao izuzetno široko obrazovanje i kulturu, bogato poznavanje međunarodnih odnosa, bio je poliglota – govorio je pet-šest jezika.

Gdje je Faik u momentu raspada Jugoslavije?

– Faika je rat zatekao kao ambasadora u Španiji. Već sam rekao da se dugo godina bavio novinarstvom, bio je osam godina dopisnik TANJUG-a na Bliskom istoku, bio je direktor Radija, pa Televizije Sarajevo, a onda ambasador u Alžiru. U trenucima raspada bio je u Španiji. Tada je iz Beograda počela organizovana otimačina jugoslavenskih ambasada. Faik je predlagao rukovodstvu Bosne i Hercegovine da pošalje dva čovjeka u Madrid i organizuje zaposjedanje Ambasade u korist BiH. To nije prihvaćeno. Naravno, podnio je ostavku na ambasadorsku funkciju. Nije više mogao, a i da je mogao, nije se želio vratiti u Beograd, nije mogao doći do Sarajeva, ostao je u Parizu. Tu je sa kćerkom Mirjanom organizovao Asocijaciju Sarajevo koja je odigrala veliku ulogu podrške BiH, prije svega u plasiranju istine o onome što se ovdje događalo, u plasiranja francuskoj i svjetskoj štampi.

Zahvaljujući tome, francuska javnost je uvijek bila na strani žrtve, za razliku od tadašnje francuske vlade i Mitteranda.

– Jeste, radio je to sve vrijeme. Njegova supruga je Francuskinja. Njen otac je jedan od organizatora Socijalističke partije Francuske, braća su bila takođe poznata u javnosti. Jedan od njih je dolazio u BiH za vrijeme rata nekoliko puta sa konvojima pomoći. I u tim okolnostima Faik je imao maksimalne mogućnosti djelovanja u Francuskoj u korist BiH. Postojao je prijedlog – ne znam odakle je potekao – da ga Predsjedništvo BiH zvanično imenuje za taj rad u Francuskoj. Međutim, to nije prošlo, starija su bila predubjeđenja i sujete od interesa zemlje.

Raif Dizdarević sa suprugom Senijom (FOTO: Oslobođenje)

Gdje su Vam djeca tada bila?

- Kćerka Jasminka, istoričar umjetnosti, radila je na poslovima tog i tome približnog opredjeljenja. Tada je bila sa mužem Goranom i djecom u Beogradu. Njen muž je bio poznati hirurg i profesor na VMA. Htio je tada da napusti VMA, međutim, nisu mu dozvolili, oduzeli su mu pasoš. Vojna bezbjednost ga je stalno pozivala na informativne razgovore, ispitivali su ga o meni i Faiku i držali ga time pod stalnim pritiskom. Pošto su oboje dijelili ista uvjerenja, imali su zbog toga težak život za vrijeme rata. U ratu su izgubili sina Ognjena, mog unuka od 12 godina, u saobraćajnoj nesreći. Jasminka je bila otpuštena s posla. Moj sin Predrag, Dragan, završio je informatiku, i kao inžinjer informatike bio je u timu mladih informatičara na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. To je bio jedini fakultet koji je tada imao kompjuter. Profesor koji je vodio informatiku je od nekoliko najboljih studenata tražio da ostanu na fakultetu kao asistenti i da u timu rade na projektima. Dragan je ostao jedno vrijeme. Međutim, pošto su se brzo afirmisali (tada nije baš bilo puno informatičara) radeći uspješno na nekoliko projekata, počela je potražnja za njima i privlačne ponude. On je već bio oženjen Andrejom, Slovenkom, imao dvoje djece, živjeli su u malom stančiću, sa skromnim prihodima. Rekao mi je da je odabrao Sloveniju. Poslije više mjeseci rada u Sloveniji, prilikom jednog dolaska u Beograd, imali smo zanimljiv razgovor. Pitao sam ga: „Kaži mi kako ti je u Sloveniji i kako ti je na tom poslu?“ Odgovorio mi je: „Meni je bolje nego tebi“. U tom času bio sam savezni sekretar za inostrane poslove. Pitam ga kako. Kaže: „Ja radim posao koji jako volim i imam posla onoliko koliko mogu da radim. Ja na tom poslu mogu da zaradim onoliko koliko radim, a ti, tata, moraš raditi posao na koji si imenovan, volio – ne volio. Ja mogu da zaradim sigurno više nego što je tvoja plata“. Poslije smo se dogovorili, pošto je imao i ponude nekih stranih kompanija, posebno američkih, koje su mu nudile veoma povoljne uslove ako pređe njima, da dok sam ja na funkcijama, ne prihvati nikakav aranžman u stranim firmama, jer odmah će krenuti priče da mu je otac to namjestio, a ja u svemu tome nisam imao apsolutno nikakav udio. Petnaest dana prije kraja mandata u Predsjedništvu rekao sam mu: „Nemaš više nikakva ograničenja što se mene tiče – ja idem u penziju“. Ubrzo zatim on je angažovan u jednoj softverskoj američkoj kompaniji – radio je tri godine u njihovoj filijali u Austriji, a onda su ga premjestili u centralu u New York. Kasnije, kao i sada, radi u softverskim kompanijama.

U vrijeme početka našeg rata već je bio u SAD-u?

– Nas smo dvojica imali više razgovora kada je počeo rat. On je, od dolaska u New York, unajmio jednu kuću računajući da ćemo Sena i ja doći da živimo s njim. Kontaktirali smo preko jednog mog prijatelja u Kreševu, koji je jedini imao satelitski telefon. Išao sam u Kreševo i nekoliko puta razgovarao s Draganom. On je uporno insistirao i molio da dođemo, a ja sam bio uporan da neću napuštati BiH dok traje rat. Znao sam šta sve može da donese rat. Jedva sam Senu ubijedio da ona ode, rekao sam da se odmori od ovdašnjeg stanja nekoliko mjeseci. Tih nekoliko mjeseci bilo je 13, pri čemu je ona nakon sedam mjeseci došla u Zagreb misleći da može doći ovamo, pa je u Zagrebu čekala priliku šest mjeseci.

A unučad?

- Dragan i Andreja imaju dva sina. Stariji Tin je završio međunarodni menadžment, a mlađi Jan međunarodne odnose i međunarodni marketing. Nažalost, on je umro od jakog srčanog udara i to je neprebolna žalost. Tin ima dva sina – Lukasa i Velsa – i ja sam pradeda. Na pomolu je i treće praunuče. Jasna i Goran imaju kćerku Selmu. Završila je kostimografiju. Naći posao kostimografa je skoro nemoguće. Bavi se uspješno dizajnom. Ima dara za slikanje, izlagala je na izložbama, neke slike su joj otkupljene. Nevjerovatna je živopisna narav. Jedinica unuka – miljenica. Kad nama dolazi u posjetu, čim otvori vrata stana, puna je kuća.

Kako je Vaša supruga sve to podnosila?

– Jesam li pričao kako smo se Sena i ja našli?

Niste, ali evo svjedočim da ste se baš našli. Vidjelo se da imate sretan brak.

– Potpuno ste u pravu. Sena je sa 15 godina već 1945. bila skojevka. I bila je tih godina, od 1945. do 1949., angažovana u rukovodstvu pionira, pa u fiskulturi i sportu. Kasnije je dobila zaposlenje kao voditelj časova fiskulture u tri osnovne škole u Starom Gradu. U njenoj zaostavštini našao sam rješenje ministra prosvjete kojim je postavljena na taj posao. (Sena je umrla decembra 2015; op. ur.). To je bilo 1949. Te godine smo se i upoznali i zabavljali i vjenčali. Onda je, naravno, vrlo brzo došla Jasna, a onda i moj premještaj u Beograd, u spoljne poslove. Ona je prekinula zaposlenje i pošto sam ja stalno premještan – to je bio, kako da kažem, nomadski posao, ona se posvetila porodici. Posvetila se djeci, odgoju i, naravno, njihovom školovanju. S obzirom na to da sam ja bio diplomata dugi niz godina, ona je kao supruga diplomate imala dosta obaveza, pa i kad sam otišao na neke poslove izvan diplomacije i vraćao se kao ministar, uvijek je imala obaveza kao supruga. Da, mi smo zaista imali sretan brak. Meni je Sena bila velika podrška i imao sam njeno puno razumijevanje. I ona moje. Ona je bez velike priče znala da se angažuje u svemu onome što je meni moglo olakšati posao. Mogao sam se uvijek osloniti na nju. U Bugarskoj mi je bila desna ruka u poslu. I u čitavom životu jedno smo drugom bili apsolutni oslonac i podrška. Mi smo 66 godina proveli u braku, do njenog zadnjeg dana i to sve govori o našem zajedničkom životu.

Ali ćete mi ipak ispričati kako ste se vas dvoje našli?

– Kad smo se počeli zabavljati, bio je neki kurs za fiskulturnice – omladinke na Boračkom jezeru. I Sena je bila na tom kursu, a ja sam uzeo odmor i došao na Boračko jezero. Naravno, u pauzama smo se nalazili i zabavljali. Jedan moj prijatelj i ja stajali smo jedno jutro na obali jezera i čekali pauzu da dođu cure. Dolazi Sena, a on počeo da se šali s njom i sa njezinom koleginicom i hoće Senu da gurne u jezero. Sena mu kaže: Nemoj, ja ne znam plivati. Ja sam stajao na čamcu. On gurne Senu i ja vidim ona tone, davi se, ona zaista ne zna plivati. Kažem mu - vadi je, a on kaže da ni on ne zna plivati. Skočim, izvučem je i kažem: Curo, da li ja tebe izvukoh iz jezera na svoju sreću? Te godine u decembru smo se vjenčali. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.