Apsurdni sudski proces u čijem središtu se našla crveno-crna anarhosindikalistička zastava, o čemu smo ranije pisali, ovog je tjedna dobio svoj epilog. Nepravomoćnom presudom okrivljeni D.B. oslobođen je optužbe za remećenje javnog reda i mira zbog nošenja ove zastave na sindikalnom prosvjedu. Osim odluke o samom slučaju, sutkinja Jasenka Barun naložila je i povrat privremeno oduzete zastave nakon pravomoćnosti presude te odredila da troškove postupka plati država.

Podsjetimo, u svibnju smo izvijestili s prvog ročišta u sudskom procesu protiv D.B., koje je održano na Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu. Iako je policija u optužnom prijedlogu navela da okrivljeni nije vikao niti ikoga napao, teretilo ga se da je djelomičnim prekrivanjem lica šalom i isticanjem spomenute zastave izazvao nemir i negodovanje sudionika prosvjeda „Sindikalno proljeće“, koji je, inače, održan u ožujku ove godine u organizaciji šest sindikata javnih službi. 

Predstavnik tužitelja na sudu je iznio suludu tezu da se D.B. na prosvjedu pojavio – „nepozvan“, na što je odvjetnica okrivljenog, Lina Budak, istaknula da građani na prosvjede dolaze vođeni vlastitim uvjerenjima te da za sudjelovanje na mirnom prosvjedu ne trebaju nikakav formalni „poziv“. U sklopu obrane, Budak je sudu dostavila i brojne fotografije kojima je dokazivala da se ova zastava godinama pojavljuje na sindikalnim i drugim prosvjedima u Hrvatskoj i zemljama Europske unije.

Fotografiju crveno-crnih zastava u Parizu 1972. godine objavljujemo na vlastitu odgovornost svjesni rizika da nam policija pokuca na vrata zbog objave takvih "sablažnjujućih" prizora (FOTO: STF/AFP)

Na drugom ročištu, održanom 1. rujna policijski predstavnik Stjepan Samardžija tvrdio je da bi oslobađajuća odluka otvorila mogućnost da „svatko može pristupiti kako želi svakom okupljanju“, dok je sutkinja Jasenka Barun dovela u pitanje postoji li uopće prekršaj ako je okrivljenik samo mirno stajao. 

Policijska snimka prosvjeda nije pokazala da je itko od okupljenih obraćao pažnju na zastavu, a predstavnica organizatora skupa Željka Burec posvjedočila je da ponašanje okrivljenog nije doživjela kao remećenje javnog reda i mira te da nije znala zašto je priveden. Obrana je posebno problematizirala policijsku tvrdnju da je D.B. bio odjeven „na način svojstven počiniteljima nasilnih kažnjivih djela“, ističući da se time kažnjivost pokušava temeljiti na njegovu izgledu i pretpostavljenim namjerama, a ne na konkretnom ponašanju. 

Marko Ercegović, član Centra za anarhističke studije, bio je prisutan na oba ročišta i ponudio je Lupigi svoje viđenje ovog, kako kaže, „besmislenog“ sudskog procesa.

„Rasprave su pokazale da tužitelj i policija inzistiraju na problematičnoj poziciji gdje prava na slobodu izražavanja, javnog okupljanja i zaštitu identiteta promatraju isključivo kroz prizmu pravne i društvene devijacije podložne sankcijama kada ta prava nisu u skladu s policijskim tumačenjem“, navodi Ercegović.

Kaže da iako je u početku izgledalo da su organizatori sindikalnog prosvjeda pozvali policiju želeći ukloniti nenasilnog prosvjednika zbog anarhosindikalističke zastave, materijalni dokazi i izjave svjedoka bacaju posve drugo svjetlo.

„Naime, identitet redara koji je inicijalno pozvao policiju nikad nije utvrđen – ni policija ni organizator prosvjeda ne znaju za njega – što upućuje na mogućnost da je policija zapravo reagirala na svoju ruku. Iz svjedočenja predstavnice organizatora prosvjeda bilo je razvidno da joj prisutnost optuženog nije bila problematična, čak ga nije bila ni svjesna, sve do trenutka kada policija ulazi u priču problematizirajući zamaskiranost prosvjednika i crveno-crnu zastavu koju nosi“, tumači Ercegović.

Sve ovo ga, kaže, dovodi do zaključka koji polazi od anarhističke kritike države: „Policija kao tijelo države koje raspolaže monopolom na primjenu sile postupa upravo onako kako je zamišljena, namjerno cilja određene elemente u društvu, izlaže ih represiji i kasnijem sudskom mrcvarenju, u svrhu sprječavanja inicijativa koje nude alternativu postojećem radničkom organiziranju, danas svedenom na strogo kontrolirane okvire socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja. A onda smo samo na korak do spoznaje da država zapravo nije prijatelj radnika i da, u pravilu, uvijek bira stranu kapitala. Sindikati su u ovom slučaju, kao i često puta ranije, ispali tek promatrači koji baš ne razumiju što se oko njih događa i koji se ne bi htjeli zamjeriti toj državi, odnosno vladi s kojom će sutra sjesti za isti stol.“

Inače, ovaj besmisleni postupak, kojim je policija nepotrebno opteretila sud, samo je jedan u nizu slučajeva represivnog odnosa prema simbolima i porukama s „lijevim“ predznakom (vidi, primjerice, ovdje). Ako se prvostupanjska presuda održi, ovaj bi slučaj ipak mogao predstavljati malu, ali važnu pobjedu za pravo na političko izražavanje i radničku solidarnost. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Masa Zagreb

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.