Monika Herceg u „Ovdje počinje šuma“ polazi od iskustvenog koje upliće u književnost, od odrastanja na Baniji devedesetih, autorski ulazeći u pukotine među sjećanjima i popunjavajući ih fikcijom, naturalizmom, nadrealizmom, običajnim i jezičnim, ratnim izbjeglištvom i siromaštvom, ženskom patnjom i obiteljskim nasiljem te (post)traumatskim kako u odraslih, tako i u djece. Pripovijedan iz trećeg lica (s povremenim ulascima u prvo lice pred kraj romana) i izuzetno kratkim, epizodnim poglavljima od kojih bi svako moglo stajati i kao zasebna priča jer su tehnički odlično izvedena u sažetoj formi, roman Monike Herceg pruža vizuru djeteta koje iz gotovo žablje perspektive, skriveno pod stolom, držeći se za babine skute i vireći iza drveća promatra te neprimjetno raste u surovom okruženju.

U mnogome, roman „Ovdje počinje šuma“ stilom, atmosferom, leksikom i strukturom opisanog svijeta djeluje kao prozni produžetak autoričine prve zbirke poezije, „Početne koordinate“. Ta zbirka koja je 2018. godine nagrađena „Goranom“ za mlade pjesnike i koja je uvela Moniku Herceg na domaću književnu scenu, tematski pretpostavlja gotovo jednako oskudan, hladan, osiromašen život na selu, u sprezi sa životinjskim svijetom kao preslikom ljudskih života i smrti te obiteljskom dinamikom koja u romanu izdanom osam godina kasnije dobiva svoje literarno proširenje. 

Svijet koji je Monika Herceg otvorila s „Početnim koordinatama“ direktno se naslanja na onaj u „Ovdje počinje šuma“ koji se kroz romanesknu formu što nudi mnogo prostora za raspisivanje, gradi poput kuća u kojima žive likovi. Obitelj koja konstituira jezgru romana sastavljena je od djeteta, to jest djevojčice koja je ujedno protagonist(ica); često hladne, ali potlačene i emotivno zgrčene majke koja na ramenima nosi čitavo kućanstvo; oca koji odlazi pa se obilježen traumom, što fizičkom, što psihičkom, vraća s ratišta; očevih roditelja, jezikom podneblja označeni kao baba, prepuna seoskih, starinskih priča, i đed, nasilnik i alkoholičar; te kasnije još jednog djeteta, sina, odnosno brata.

U romanu poetsko ulazi u prozno, dosadašnji stih sad je punokrvna, a ipak britka, pročišćena rečenica koja postaje gradivno tkivo elementarnog sjećanja. Iz takvog rudimentarnog temelja autorica dočarava ne samo jednu od kuća u kojoj će obitelj zbog ratnog izbjeglištva živjeti, već i šumu koja se nameće kao drugi prostor u kojem stasava dijete, ponekad stvaran, a ponekad sa snolikim sekvencama. 

„Prije kuće postojala je prakuća“, piše Monika Herceg u istoimenom poglavlju, polazeći od vremena prije djeteta, od generacijske ukorijenjenosti u prostoru Banije, obilježenog neimaštinom, hladnoćom, ali i emocijama gusto sabitim u zemlju koja ih jedvice hrani. Roman centrira (pra)kuću kao temelj sjećanja i početnu prostornu koordinatu oko koje dijete gradi priču iz fragmentiranih sjećanja premreženih traumama. Autorica piše britkim, ponegdje izuzetno kratkim rečenicama koje čitatelja neobranjivo udaraju u pleksus, jedna za drugom, poput sjekire na drvetu. Prakuća u romanu ne predstavlja samo zdanje i domaćinstvo koje je odgojilo naraštaje, već ju se na simboličkoj razini može iščitati i kao prostor neke praboli, one koja prethodi svakoj sljedećoj utkanoj kroz teško odrastanje, koja prethodi čak i siromaštvu.

Upravo osiromašeni jezik reduciran na vrlo kratke rečenice evocira život u bijedi, život u kojemu nema prostora niti dovoljno vremena za iole bogatiji iskaz, jer preživljavanje se svodi na mehaničke radnje oskudnog hranjenja, grijanja i rada na zemlji. Na značenjskoj razini u „Ovdje počinje šuma“ radi se istovremeno o gradnji i rekonstrukciji romanesknog svijeta, o traumatičnim fragmentima koji slažu sliku života te o sjećanjima kojima je svojstvena reduciranost. Česte su u romanu i već spomenute snolike, nadrealističke scene, odnosno djetetovi zamišljaji i priviđenja u kojima se po zidovima grana naslovna šuma ili kroz kuću pak protrči krdo konja. Rano ustoličena svjesnost o bijedi i oskudici poticajna je za djetetovu maštu ne samo kao mehanizam stvaranja bogatijeg svijeta od onoga u kojem odrasta, već i kao obrambeni psihološki model bijega u vlastitu imaginaciju.

Monika Herceg (SCREENSHOT: YouTube)

Bol ukorijenjena u sebe samu, u obitelj koja preživljava, tvori začudan mozaik minimalističkih rečenica što naviru kao bujica, ali nikada dovoljno dugotrajna da bi oko sebe potopila narativ. Poetski sažet iskaz u romanu ponekad nosi infantilizirani prizvuk i to ne samo u djetetovoj fokalizaciji i kasnijem povremenom ulasku u pripovijedanje iz prvog lica. Infantiliziranost je ovdje u direktnoj sponi i s babom i đedom čiji se mehanizmi preživljavanja s visokim brojem godina srozavaju na razinu dojenčadi, mokrenjem u krevet i odbijanjem kupanja i generalne suradljivosti. Monika Herceg ne izbjegava skatološko u književnosti pa tako u romanu ima mnogo riječi o tjelesnim izlučevinama, smradovima i tijelima kao još jednim od prostora što siromaštvo apsorbiraju kroz vlastitu nemogućnost češće higijene ili naprosto neželjene brige. 

Nadalje, autorica u romanu pristupa i traumi rata, izbjeglištva i izmještenosti u drugi prostor, odnosno drugu kuću, i o sablasti koja se zadržava nad obitelji čak i onda kad se o njoj ne govori. U romanu, otac se vraća s ratišta i od njega se ne saznaje što je ondje proživio, no dijete će ga u snolikim zamišljajima jedne noći ugledati kako sjedeći na rubu kreveta razgovara s duhovima svojih mrtvih vojnika sudrugova. Riječ je o jednom od najupečatljivijih poglavlja romana koje nosi nježno upisanu ratnu traumu zadržavajući srž, ali bez prekomjernog fokusa na istu, jer se također radi o prečesto korištenoj temi u domaćoj književnosti.

Iako su poglavlja katkada repetitivna i s vremenom počinju sličiti jedno drugom, Monika Herceg drži svoju spisateljsku razinu varirajući motive i realistično dočaravajući romaneskni svijet knjige. Ipak, ne mogu ne osvrnuti se na sitnu manjkavost romana. Pred kraj, u pojedinim poglavljima zbivaju se nagle promjene djetetove vizure iz trećeg lica u prvo (i obrnuto). Pripovjedno ja koje probija u tekst nije konzistentno kao ono iz trećeg lica i takva poglavlja nisu uvijek nužno u potpunosti uspjela jer stvaraju blagu konfuziju na prvom čitanju, no njihovo tumačenje moguće je kroz prizmu selektivnog sjećanja prilikom doživljavanja traume, a i osobnog iskaza nužnog za afektivno povezivanje s ionako grubom pričom. 

Također, podnaslov „Prva kuća“, može sugerirati da će u bliskoj budućnosti slijediti i „Druga“, a možda i „Treća kuća“. Ipak, priznajem da me pretpostavljena ideja romana u nastavcima, makar i napisanog iz pjesnički izoštrenog pera Monike Herceg, pomalo zabrinjava. Već dulje vrijeme nisam čitateljski, a ni kritički naklonjena književnim nastavcima jer se najčešće radi o postepenom gubitku snage samog teksta u daljnjem raspisivanju, no bit će zanimljivo za vidjeti, ukoliko do toga uopće dođe, na koji će to način autorica iznijeti i možda iznova pristupiti priči iz nekog svježeg rakursa.

Ono što se u romanu ističe kao možda i ključna tema jest žensko iskustvo koje i inače u poetici Monike Herceg zauzima važnu poziciju. Primjera radi, navest ću jednu od asocijacija koja mi se javila prilikom čitanja romana. U prvoj sezoni serije „Fleabag“, epizodni lik dobitnice nagrade u razgovoru s protagonisticom reći će da su „žene rođene s ugrađenom boli“. Monika Herceg isti će koncept razraditi kroz niz kratkih, lirski intoniranih proznih sličica. Žene u svijetu romana „Ovdje počinje šuma“ bol proživljavaju normalizirano kao što se podrazumijeva da se zimi tlo ledi ili da ljeti pčele oblijeću oko cvijeća. Roman „Ovdje počinje šuma“ stoga bi mogao nositi i naslov „Ovdje počinje (ženska) bol“, jer se među likovima majke, babe i djeteta fokalizatora i protagonista, ustvari djevojčice, vrtloži jedan po jedan nimalo izolirani incident kao ogledalo patrijarhata potenciranog surovim životnim uvjetima.

Roman već od prve stranice jasno progovara o nasilju. Seksualno zlostavljanje upisano je dovoljno implicitno da možda ponekad izmakne čitatelju, ali zato potmulo vreba iz pozadine. Dijete iznova odbija sjediti đedu u krilu dok „prebrojavaju prste“, ponekad ga i ugrize kako bi dalo do znanja da se svim snagama bori, dok majka ne može ljeti nositi kratke hlače da ju svekar (đed) ne bi uznemiravao. Poglavlja koja tematiziraju đeda i djetetovu averziju prema njemu, kao i njegove alkoholičarske, nasilne epizode, najsnažniji su dijelovi romana. Scene u kojima on u pijanom bijesu baca stvari po kući, razbijajući „sve što mu dođe pod ruku“, kad tuče babu koja mu „skida sve svece s neba“ i ne propusti mu poželjeti da se sruši mrtav („dabogda u paklenim vatrama gorio“), realistični su do mjere grča u želucu kad ih se čita. 

Dijete koje se pomokreno od straha skriva ispod stola nije tek protagonist romana koji to promatra, ono je reprezentativna figura svakoga tko je na bilo koji način proživio obiteljsko nasilje, i ne samo od najmlađe dobi. To dijete je okosnica i tragična posljedica patrijarhata koji nemilosrdno davi žene kao što u romanu korijenje katkada toliko mili uz kuću da se čini da će ju cijelu progutati. Autorica probrano započinje roman upravo sa scenom đeda koji razbija tanjure, ne štedeći čitateljstvo odmah od prve stranice i dajući do znanja da u domaćoj suvremenoj književnosti obiteljsko nasilje mora biti reprezentirano bez ikakvog zamagljenog filtera, i da se takvoj temi ne može zamjerati feministička implikacija jer je to temelj na kojem počiva ta borba. Otpor započinje u književnosti i kulturi kao takvoj, a kod Monike Herceg započinje u njezinom poetskom i proznom pismu i nastavlja se u javnom, angažiranom životu na kulturnoj sceni i njezinom vokalnošću oko feminizma i brojnih drugih aktualnih pitanja.

Tu ponovno dolazimo do aktualne polemike što se ovo ljeto otvorila oko romana. Sasvim je legitimno da forma i sadržaj određenog tipa romana koji inkorporiraju poetsko i prozno neće zaživjeti kao uspjelo književno djelo kod svakog kritičara i čitatelja, međutim problem ne leži u tome. Naravno da napadanje kritičara zbog napisanog teksta pobija samu srž književne kritike uopće, međutim polemika koja se otvorila između ostalog je skliznula u smjeru pitanja statusa nečije čitateljske publike, ali češće korištenog izraza „obožavatelja“. Međutim, je li doista legitimitet autorice kao javne osobe postao trn u oku zbog takozvane „horde obožavatelja“ ili je u pitanju višestruko zamjeranje zbog angažiranosti ne samo u pisanju, već i u radu na široj kulturnoj sceni? Moram priznati da nisam primijetila da se na sličan način kritizira brojnost obožavatelja muških pisaca, redom naših prevođenih i također uspješnih autora poput Kristiana Novaka ili Damira Karakaša čiji se „Sunčanik“ često spominjao u tematskoj paraleli s romanom „Ovdje počinje šuma“. Činjenica je, ipak, da je roman izazvao mnogo reakcija u spektru od pozitivnih do negativnih osvrta i da je usputno ponukao aktere sa scene, kao i čitateljstvo (ipak ne hordu obožavatelja), da možda promisle o ulogama autorica i autora na sceni i različitih tretmana istih. Ostaje tek za vidjeti koliko će se odgovora uistinu iznjedriti ili će sve ostati na istome do nekog sljedećeg novog romana.

Nije teško zaključiti da roman „Ovdje počinje šuma“ Monike Herceg blisko i beskompromisno pristupa sjećanju podvojenom kroz bol, razbijenom poput tanjura koje đed nemilosrdno baca po kući, i iznova sastavljenom u tekstu. Iz romana, napose na mjestima koja se eksplicirano dotiču obiteljskog nasilja i gotovo prapovijesnog ženskog trpljenja, probija sirova emocija pretočena u riječ na papiru. Emocija je to prepoznatljiva svakome tko je u bilo kojem trenutku života gledao kako stvari lete u zid, kako psovke odjekuju kroz zidove prve, druge i bilo koje sljedeće manje ili više privremene kuće, i kako se nasilje uvijek prelama preko najnevinijih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.