Nakon nedavne projekcije gruzijskog dokumentarca „Ukroćeni vrt“ u zagrebačkoj Kinoteci održana je vrlo zanimljiva tribina o monetizaciji prirode i odnosu čovjeka prema okolišu u vremenu produbljivanja ekološke krize. Tribina je priređena u sklopu trinaestog po redu Okolišnog filmskog festivala – OFF-a kojeg organizira aktivistička grupa Zelene akcije i to nakon ovog neobičnog filma koji je bio lagani uvod u razgovor. Naime, film donosi sumanutu priču u kojoj glavnu ulogu ima bivši gruzijski premijer Bidzina Ivanishvili, najbogatiji čovjek u zemlji, koji uz pomoć goleme mašinerije i kapitala skuplja ogromna stoljetna stabla i presađuje ih – prenoseći ih preko mora i kopna – u vlastiti privatni vrt.

Na tribini koju je moderirala Laura Pejak, volonterka Zelene akcije, sudjelovali su biolozi Tomislav Hudina iz udruge BIOM i Hrvoje Radovanović iz Zelene akcije, a tema je značaj očuvanja bioraznolikosti, monetizacija prirode, i prava te lažna rješenja u njezinoj zaštiti.

Pejak je već u samom uvodu naglasila da fokus razgovora neće biti na samom sadržaju filma i specifičnom političkom kontekstu Gruzije, već na monetizaciji prirode općenito: kako ju promisliti na način koji bi nam mogao pomoći da zaštitimo prirodu i bioraznolikost i preživimo kao ljudska vrsta – u Hrvatskoj, na Balkanu, Europi i šire. Prvo pitanje zahvatilo je samu srž problema: stavljanje novčane vrijednosti na prirodu nužno utječe na bioraznolikost. Na koje načine različiti mehanizmi monetizacije – bilo da se radi o direktnoj eksploataciji resursa ili o suptilnijim oblicima – oblikuju naš odnos prema okolišu i bioraznolikosti?

Hudina ističe kako je ljudski utjecaj na prirodu kontinuiran i neizbježan još od trenutka kada je čovjek naučio kontrolirati vatru i izrađivati oruđe. 

„Ljudi su neodvojiv dio prirode i ne možemo očekivati da će se naš način života toliko promijeniti da će naš utjecaj nestati ili se svesti na minimum, kako bismo bili ravnopravni s ostalim vrstama s kojima dijelimo planet”, naglašava Hudina. 

Što se tiče monetizacije, smatra da svako naše djelovanje na neki način stavlja cijenu na prirodu. Trebamo drvo za ogrjev, papir, prozore, parkete; trebamo hranu, zbog čega smo krčili šume kako bismo se bavili poljoprivredom, čime se priroda uništava. 

Ipak, prema BIOM-ovom biologu, nisu sva ljudska djelovanja na prirodu nužno negativna. Postoje i suprotni primjeri, gdje „posjedovanje“ prirode može imati pozitivan učinak. U nekim dijelovima zapadne Europe, zbog intenzivne poljoprivrede priroda je gotovo nestala i pretvorila se u industrijski prostor za proizvodnju hrane. Danas postoje privatna zaštićena područja gdje pojedinci ili organizacije otkupljuju zemljište kako bi ga prepustili prirodnom razvoju. 

Pejak, Radovanović i Hudina u Kinoteci (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Radovanović, pak, historijski situira monetizaciju prirode u razdoblje razvoja tržišne ekonomije kroz posljednjih nekoliko stoljeća. Tržišna ekonomija dodaje novi element jer svodi prirodu na broj i izjednačava je s drugim tržišnim proizvodima. 

„Jedno drvo koje raste stotinama godina teško se može usporediti s industrijskim proizvodom, ali tržište ih tretira kao ekvivalente“, objašnjava biolog Zelene akcije.

Svaki život nužno znači utjecaj na okoliš: svi organizmi oblikuju svoje okruženje, a kod čovjeka je to, ipak, doseglo ekstrem, smatra Radovanović.

Mnogi krajolici koje danas smatramo „prirodnima“, navodi dalje, zapravo su oblikovani stoljećima ljudske aktivnosti. Kao primjer ističe travnjake u Hrvatskoj: bez ljudske intervencije većina tih područja bila bi šuma. Danas, zbog napuštanja poljoprivrede, travnjaci i bivše poljoprivredne površine zarastaju, a šuma se vraća, što dovodi do gubitka vrsta koje ovise o otvorenim područjima.

U razgovoru Radovanović otvara zanimljivo pitanje i filozofsku dilemu: treba li pustiti prirodu da ide svojim tokom, ili intervenirati kako bismo očuvali određene oblike bioraznolikosti. Pejak se na ovo nadovezala filozofskim pitanjem: ako već interveniramo, zašto to radimo, zašto nam je važno očuvati bioraznolikost i je li nam, zapravo, to važno. Pita se i zašto vraćati vrste koje su nestale i trebamo li pokušavati očuvati postojeće ekosustave umjesto da ih pustimo da se promijene. Pejak daje primjer iz svog rodnog kraja: na Frušku goru kraj Novog Sada dovedeni su europski bizoni. 

Hudina objašnjava kako travnjaci često nastaju krčenjem šuma, ali su postojali i prije ljudi, kroz prirodne procese poput požara, koji bi gorjeli i po nekoliko mjeseci. Danas takvih velikih prirodnih požara gotovo da nema jer ih većina biva ugašena kroz nekoliko dana te se oni ne prošire značajno.

„Travnjaci su sastavni dio bioraznolikosti. Želimo imati travnjake, želimo imati šume, ali želimo i poljoprivredu, jer bez hrane ne možemo živjeti. Međutim, na nekim mjestima više nema ljudi koji bi se bavili stočarstvom – ljudi odlaze iz ruralnih krajeva u gradove u potrazi za lakšim životom, a oni koji ostaju često su prestari za takav rad. Zbog toga travnjaci zarastaju. Kako bismo ih očuvali, pokušavamo imitirati prirodu kakva je bila nekada. To se naziva 'rewilding' – ponovno uvođenje velikih herbivora kako bi upravljali staništem i radili ono što je priroda nekad radila sama”, objašnjava biolog BIOM-a.

S jedne strane interveniramo, a s druge strane ne dopuštamo prirodi da funkcionira sama od sebe. Ako to učinimo – „pustimo prirodu da radi svoje“ – izgubit ćemo travnjake, a time i mnoge vrste koje ovise o njima. Ne gubimo samo vrste – gubimo i pašnjake važne za stočarstvo i proizvodnju hrane, kao i tzv. tampon zone koje čine travnjaci. Ovo je duboko filozofsko pitanje, ističe Hudina, i teško je odrediti do koje mjere se trebamo uplitati.

„Nema jednostavnog odgovora na pitanje što nam daje pravo da interveniramo – dajemo si ga sami”, konstatira Radovanović, podsjećajući da nismo jedina vrsta sa sposobnošću da djelujemo na okoliš u velikim razmjerima.

„Ako gledamo utjecaje planetarnih razmjera, možemo uzeti primjer fotosinteze. Ona je temelj života kakav danas poznajemo, ali u trenutku kada su se pojavili prvi organizmi koji su proizvodili kisik, taj je kisik bio otrovan za tadašnje oblike života koji su živjeli bez njega. Iz njihove perspektive, ti organizmi su bili 'zagađivači' koji su uništavali planet. Dakle, čak i na toj razini nismo jedinstveni – već su i prije postojali procesi koji su radikalno mijenjali uvjete života na Zemlji. U tom smislu, nijedna vrsta ne pita druge za dopuštenje da mijenja okoliš – jednostavno to čini. Mislim da je ključna razlika između čovjeka i drugih organizama u našem kapacitetu da svjesnije djelujemo i da sustavnije procjenjujemo vlastiti utjecaj – prvenstveno na nas same, ali i na ostatak živog svijeta“, primjećuje Radovanović.

Posebno zanimljiv dio tribine otvorio je pitanje odnosa siromaštva i ekološke krize. U na početku ovog teksta spomenutom filmu možemo vidjeti kako ljudi iz siromašnih ruralnih sredina pristaju prodati stoljetna stabla jer im ekonomske okolnosti ostavljaju malo izbora. Takvi primjeri pokazuju kako se odnos prema prirodi ne može odvojiti od pitanja klasnih odnosa, siromaštva i nejednake raspodjele moći. Često se siromašne zajednice krive za uništavanje prirode – primjerice zbog sječe šuma za ogrjev jer nemaju alternative. U Srbiji su se neke navodne eko-organizacije bavile zagađenjem zraka, a kao problem su isticale Rome koji u svojim naseljima spaljuju smeće. U pitanju su neformalna naselja koja nemaju sanitarne sisteme i kanalizaciju. Siromašni „štete“ prirodi zadovoljavajući svoje životne potrebe.

Ekološki utisak među ljudima enormno varira (FOTO: Brandon Bell/Getty Images/AFP)

U kontekstu zagađenja zraka, fokus se često prebacuje na marginalizirane zajednice, iako su glavni uzroci industrija i promet. Kako pristupiti zaštiti okoliša na način koji je istovremeno socijalno i ekološki pravedan? Kako ne prebaciti krivnju na one koji su već najugroženiji?

Prema Radovanoviću, ovo je ključno pitanje, povezano s jednim problematičnim, mistifikacijskim narativom – idejom da je „čovječanstvo“ kao monolitni entitet odgovorno za ekološku krizu, kao da je riječ o homogenoj skupini. Izjednačava se krivnja između svih ljudi za krizu. Time se zanemaruje činjenica da ekološki otisak među ljudima enormno varira. 

„Mislim da smo mi jedina vrsta kod koje razlike u utjecaju među pojedincima mogu biti toliko velike – za nekoliko redova veličine“, primjećuje Radovanović.

U kontekstu kapitalizma, navodi dalje, postoji tendencija da se mnogi odnosi skrivaju iza globalne razmjene. Utjecaji često nisu direktno vidljivi i teško ih je povezati uzročno-posljedično s temeljnim uzrocima. Zbog toga se često krivnja svaljuje na siromašne zajednice koje zapravo nemaju drugog izbora. Tu se pojavljuje i narativ o „ekološki osviještenom Zapadu“ koji se, navodno, deindustrijalizirao i postao zelen, dok se u stvarnosti proizvodnja preselila u zemlje poput Kine i Indije, koje se zatim optužuje da su zagađivači.

Siromaštvo je društveni problem, a bez rješavanja društvenih problema nećemo uspjeti riješiti ni ekološku krizu, uvjeren je Radovanović. 

Pred kraj tribine otvoreno je i pitanje privatnog vlasništva nad prirodom. Tomislav Hudina ističe kako pojedinci ili organizacije s dovoljno sredstava mogu kroz donacije otkupiti zemlju i isplatiti poljoprivrednike kako bi se omogućio povrat ili obnova prirodnih područja. Radovanović se slaže da stvari nisu potpuno crno-bijele: postoje pozitivni primjeri gdje pojedinci kojima je stalo do prirode koriste vlastita sredstva s kojima kupuju neko područje kako bi ga zaštitili. Međutim, kaže da ako pogledamo širu sliku sustava u kojemu se to odvija, dolazimo do problema. Glavni način na koji se danas dolazi do velikog bogatstva – kakvo bi bilo potrebno za kupovinu i zaštitu značajne površine – često je povezan s eksploatacijom prirode i rada.

„Dakle, iako postoje pozitivni primjeri, u širem kontekstu oni su više iznimka nego pravilo. Kada gledamo globalno, vidimo da se ekološka kriza produbljuje“, upozorava Radovanović.

Na koncu moderatorica otvara pitanje demokratskog legitimiteta: očuvanje prirode je nešto što se tiče svih nas, a kada pojedinci to čine kroz privatno vlasništvo, oni zapravo nisu odgovorni nikome osim sebi i vlastitim interesima. S druge strane, ako imamo kolektivne institucije – bilo da je riječ o državi, lokalnoj zajednici ili nekim drugim oblicima organizacije – one ipak imaju određenu odgovornost prema građanima. U načelu takve institucije imaju veću razinu odgovornosti i manja je vjerojatnost da će se odluke donositi potpuno arbitrarno ili preko noći.

Na pitanje iz publike o tome što jedan običan čovjek može učiniti da pozitivno utječe na bioraznolikost, Tomislav Hudina se prisjeća mota „budi promjena koju želiš vidjeti“.

„Sve počinje od nas samih. Možemo birati kako ćemo urediti svoje dvorište ili balkon, što ćemo jesti, kakvu proizvodnju hrane ćemo podržavati, kakvu odjeću kupujemo i kako je proizvedena. To su mali koraci, ali važni za izgradnju svijesti“, kaže Hudina.

Radovanović, pak, ne misli da ćemo ekološku krizu riješiti zbrajanjem malih individualnih pomaka.

„Po meni je fundamentalan uzrok ekološke krize u kojoj se nalazimo – ekonomski sustav u kojem živimo. To je sustav koji zahtijeva stalni rast na planetu s ograničenim resursima. To je uvjet opstanka kapitalizma. Ako se taj ekonomski sustav fundamentalno ne promijeni, bojim se da nas nikakve sitne promjene na individualnoj razini neće spasiti“, naglašava Radovanović.

Tribina je zaključena pozivom na kolektivno djelovanje: „možete se priključiti radu neke udruge, sudjelovati u inicijativama koje već postoje ili pokrenuti vlastite; raditi zajedno na političkim i društvenim promjenama. Važno je da ne ostanemo samo na individualnim akcijama, nego da jačamo i kolektivne napore – jer oni imaju potencijal za veći i dugoročniji utjecaj“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wojtek Radwanski/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.