„Sve ti je počelo sa 'Prosjacima i sinovima'. Za jednu scenu, ako je se sjećaš, kada se Matan vraća u selo iz Njemačke i dočekaju ga djeca. Angažirali su statiste, nas djecu iz okolnih sela. Točno se vidi u toj sceni, u toj epizodi kako sam najbrži. Ja deset metara ispred svih“ - govorio mi je jednom prilikom Ivan Gudelj. 

Smijali smo se. Prekrasan je bio dan u Maksimiru i gledao sam idola svoje mladosti kako se sa suzom u oku prisjeća djetinjstva. Ivan se taman vratio iz Niša gdje je posjetio teško bolesnog Nikolu Stefanova kojem je uručio novčanu pomoć prikupljenu na humanitarnoj večeri koju je sa svojim prijateljima organizirao za njega. Pričao mi je o Nikoli koji nikada nije izašao iz kuće, a sve je znao o njemu. Koliko je golova zabio u reprezentaciji, koliko u Hajduku. 

„Materi su mi govorili da me mora dat u neki sport, pa je prodala kravu da mi plati put u Split da pogledam prvu utakmicu. Tako je sve počelo. Kasnije, bila je 1978. godina, i Budućnost iz Titograda je gostovala u Splitu. Peti mjesec je bio, mislim 21. 5. i vodili smo 4:2 kada je u devedesetoj na Šurjaku suđen penal. Šure sam hoće izvest udarac, namjestio se već da ga puca, kada ga Jurica Jerković pozove uz aut liniju i pokaže na mene na klupi; Mali ti ćeš pucat, rekao je i izašao da ja uđem. Srce mi je tako udaralo da sam mislio da će iskočiti iz prsiju. Tjedan prije protiv Partizana na stadionu JNA ušao sam prvi put i ovo je bio drugi. Namjestio sam loptu, zaletio se kao da mi je zadnje u životu i srećom golman Budućnosti se bacio u krivu stranu. Mislim da sam probio mrežu koliko je to bilo silno“, tako mi je pričao, dok sam u njemu gledao svog nekadašnjeg idola, a kasnijeg prijatelja. Jednom mi je rekao da nismo samo prijatelji nego suborci. Nije bilo jedne promocije mojih knjiga na koju ne bi došao. Jednom, na predstavljanje moje knjige u klubu Ghetto, došao je ravno s aviona opet nakon neke humanitarne akcije.

 „Ivan i ja, prije nego što je ovo postala uspomena“ (FOTO: Privatna arhiva)

„Toliko su me zajebavali u svlačionici da su me prozvali Beckenbauerom iz Zmijavaca, mene niti punoljetnog mulca iz Zmijavaca koji je gledao te veličine kao što u Boga gledaš. Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Tomislav Ivić ... Ti pamtiš ta vremena jer te djed vodio na Stari plac. To je bilo nešto posebno, veličanstveno. Godinu dana kasnije osvojili smo titulu prvaka Jugoslavije, a ja Europe sa juniorima i najbolji igrač turnira – ja. Ne možeš vjerovat. A samo sam najbrže trka, ka statist u 'Prosjacima i sinovima', ništa nisam zna. I onda je došao taj debi za seniore u Bugarskoj kad smo ih dobili jedan nula. Čovječe, idem na Mundijal, ja mali iz Imotskog sa nepune 22, mene novine L'Équipe iz Pariza stave u idealni tim. Sutra najbolji sportaš Jugoslavije, najbolji sportaš Dalmacije po Slobodnoj Dalmaciji. A znaš šta je najluđe? U Hajduku još nisam bio prvotimac, ulazio sam sa klupe kada me Miljan Miljanić stavio u reprezentaciju. Sve je to bilo kao u nekom snu, ja bih obukao taj dres i ti to ne možeš zamislit, kao da bi dobio neku super moć, snagu, ja bih krenuo okomito, a oni su se samo rušili oko mene, odbijali od mene. Ratnik. To bih postao, toliko bih se uživio da ne bih osjećao ništa, netko me udari ja mu dam ruku da on ustane, a kada bih čuo vas, taj huk sa tribina, evo pogledaj mi dlake na ruci, još sad se naježim.“

Pogledao sam tada svoju i naježio se i sam. Pamtio sam, kao da je jučer bilo, tu večer na Poljudu. Stisli smo se na tribini, ali nije bilo zaklona. Bura je puhala uraganski i nosila kišu koja nas je šibala na sjeveru. Bio sam promrzao i mokar do kože, a na tribini smo bili od pet sati. Utakmica je trebala početi u osam. Ono što ću vidjeti tu večer protiv Dnipra znao sam da nikada više neću vidjeti. Ivan Gudelj dresa blatnjavog, kao i lica, da ga ne prepoznaješ, poput tenka se probio kroz dvojicu i smjestio loptu u gornji desni kut. Pamtim da su me poklopila tjelesa, i da sam sutradan dobio upalu pluća. Slike nemam, ali umjetna inteligencija ponudit će vam ovdje svoju verziju Ivana Gudelja te večeri. Tako je nekako i meni tada izgledao.

Sjećam se i zadnje Ivanove utakmice u Splitu. Zviždali smo mu jer smo mislili da neće da igra zato što ide u Real Madrid. Da ga nije više briga za nas. Pamtim kako je više hodao po travnjaku taj dan, nego trčao. Da smo barem tada znali kada smo mu zviždali na toj utakmici protiv Zvezde da je bolestan. 

„Nemaš pojma kako mi je bilo teško. Tražio sam zamjenu, ali nitko nije mogao na moju poziciju, pa sam stisnuo zube. Znaš kada osjećaš da nešto nije u redu. Jednostavno nisam imao snage, i to što ste mi vikali, zviždali, boljelo me više od činjenice da ne mogu. Sutradan smo svi ostali u šoku, i ja i svi u Splitu. Jesam, bio sam u pregovorima sa ljudima iz Reala, sve je bilo dogovoreno, i od svega toga na kraju ništa. Kada imaš 26. godina teško ti je to shvatiti. Zatvorio sam se u sobu i nisam izlazio pet dana. Nisam htio jesti, piti, ništa. Peti dan otišao sam u doktora i rekao mu da se želim borit, da neću odustat, a on meni da nikada više neću igrat. Tu se u meni nešto slomilo, i krivio sam sve, Boga najviše, a baš on je imao plan. Znaš, nama ljudima teško je dokučiti božje planove. Ne ide to tako kako mi mislimo. To shvatiš tek kasnije kada prođu godine, desetljeća. Kako i zašto ti se dogodilo to što se dogodilo“, pričat će mi desetljećima kasnije.

Ivan je uvijek nekako osjećao što mislim. Intuicija, ili životno iskustvo, no svakako je razumio moju ogorčenost i pitanja koje postavljam sam sebi. Zašto mi se to događa? Zašto meni? Zašto takav križ? Nemaš puno prijatelja kada si u nevolji. Možeš ih nabrojati na prste. Ljude koji su u nevolji sa tobom, koje zoveš svojom braćom. Meni je Ivan bio upravo to. Brat, ali i otac. Onaj koji te mudro pokušava iz svog životnog iskustva natjerati da shvatiš

„Moj prvi trener bio je Marinko Boban, otac od Zvonimira Bobana i on me uputio da se okrenem kineziologiji i da ostanem u sportu. Možeš puno dati mladima, rekao mi je. Tvoje iskustvo, tvoja energija, prenesi to djeci. I tako sam položio, postao profesor, pa trener. Selektor reprezentacije hrvatskih svećenika, ja koji sam u Zmijavcima sanjao da budem svećenik. To sam ti htio reći. Kroz omladinske selekcije prošao je Luka Modrić, kasnije Livaja. Svu svoju ljubav, ono što sam znao, dao sam tim momcima, i kroz sve to vrijeme borio se da ljudi shvate što je hepatitis B, da se ljude sa tom bolešću ne stigmatizira. To je bila moja misija, i shvatio sam s vremenom da je jednostavno moralo biti tako. Najteže mi je bilo radi moje Mirjane. Tonči Huljić ju je zvao da zamjeni Ljiljanu Nikolovsku, ona je odbila karijeru jer je htjela biti uz mene. Takve stvari te još više pogode, negdje duboko pa sebe kriviš za sve, ali ni tada ne vidiš širu sliku. Ona mi je bila sve, i stalno mi je to ponavljala, da se sve događa s razlogom. Onda su došla dica, Ivana i Đana, pa njihove karijere, radost koju su mi donijele u životu. Ivana kada je uspjela u Osijeku kao glumica, pa meni je to bio mundijal, Maradona, Dnipro“, prisjećao se Ivan.

Zadnjih deset godina od kada se znamo, od svake promocije knjiga, mojih, pa njegove, Ivan je učinio toliko toga da bi mi trebala tri dana da sve nabrojim. Da njega nije bilo, stotine djece koja boluju od malignih bolesti, cerebralne paralize, hepatitisa B, možda danas ne bi bilo. Nije bilo poziva da se nije odazvao. Događaja humanitarnog na koji nije došao. Borio se za svako dijete. Bio je pravi i istinski ambasador humanitarnih organizacija, i meni konkretno, kada je bilo najteže, pojavio bi se na Rebru sa poklonima, onako vedar, optimističan, nasmijan. Ja sam svjedok koliko je djece spasio svojim humanitarnim radom, što u bolnici, što po udrugama, uvijek dostupan, uvijek tu, na usluzi. 

Koliko je samo njegovih potpisanih dresova, dresova Luke Modrića po koje bi išao da se potpišu otišlo na aukcije, koliko je radosti donosio na te sumorne odjele na kojima se toliko tih mališana bori za život. 

Pustio sam suzu u srijedu, kada sam čuo da ga više nema tu. Sjetio sam se kako bi me zagrlio kada je bilo najteže. Moj oslonac, moj stup, moj Ivan. Gromada od čovjeka koji je napokon otišao svojoj Mirjani koja ga čeka. 

„To ti je plan, vjeruj mi. Samo to ne vidiš. Evo pogledaj sebe, svog malog. Koliko ste prošli užasa zajedno, i ti si se isto pitao, ali vjeruj mi, tek kada prođu godine, i vidiš koliko si utjecao na druge – znat ćeš. Ja sam to isto naknadno shvatio. Koliko sam samo divnih ljudi upoznao, koliko emocija, ljubavi, života. Život nije samo sport ni uspjeh. Život je puno više“, njegove su riječi koje ću dovijeka pamtiti.

Zato sam obrisao suze i nasmijao se. Napokon sam shvatio što mi je uporno sve ove godine pokušavao objasniti. Zašto nije ogorčen na Boga zbog svih križeva koje mu je dao da ih nosi. Svi ti sportaši što ih je izveo u život i karijere, sva ta djeca kojoj je pomagao svega toga ne bi bilo da je otišao u Real Madrid. Život bi mu imao neki drugi pravac, bio bi bogat i slavan, ali Bog je za tog dobrog i dragog diva imao drugi plan. I čvrsto sam uvjeren da mu ga je danas i objasnio gore na nebesima. A onda ga je pustio njegovoj Mirjani, da se opet zajedno zagrle.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: AI

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.