Dok cijene hrane rastu i kvalitetna prehrana postaje sve manje dostupna velikom broju građana, diljem Europe traje prikupljanje potpisa za Europsku građansku inicijativu „Hrana je ljudsko pravo za sve: zajamčimo zdrave, pravedne i održive prehrambene sustave“. Cilj inicijative je potaknuti Europsku komisiju na predlaganje zakonodavstva koje će osigurati da se hrana ne promatra isključivo kao tržišna roba, nego kao temeljno ljudsko pravo dostupno svima.

Europska građanska inicijativa (EGI) jedan je od rijetkih instrumenata participativne demokracije na razini Europske unije. Ako prikupi najmanje milijun potvrđenih potpisa građana EU-a te dosegne propisane nacionalne pragove u najmanje sedam država članica, Europska komisija obvezna je razmotriti njezine prijedloge, sastati se s organizatorima i službeno odgovoriti na njihove zahtjeve. U Hrvatskoj je potrebno prikupiti najmanje 8.640 potpisa građana, a prikupljanje traje do 7. siječnja 2027. godine. Inicijativu podupire više od 360 organizacija iz cijele Europe koje djeluju u područjima poljoprivrede, zaštite okoliša, socijalne politike, prehrane, dobrobiti životinja i ljudskih prava. U Hrvatskoj aktivnosti koordinira udruga Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), koja kroz kampanju nastoji potaknuti javnu raspravu o pravu na hranu, važnosti lokalne proizvodnje i o potrebi za pravednijim prehrambenim sustavom.

O tome što zapravo znači pravo na hranu, zašto je postojeći prehrambeni sustav neodrživ te kakve bi promjene trebalo uvesti na europskoj i nacionalnoj razini razgovarali smo s predstavnikom ZMAG-a, ekologom i sociologom Draženom Šimlešom. Ako se nakon čitanja razgovora, ili pak i prije njega, odlučite – inicijativu možete potpisati na ovoj poveznici. 

"Vrlo je loša poruka društvu ako ispada da se zdravo može hraniti samo onaj tko je dovoljno bogat" - Dražen Šimleša (SCREENSHOT: YouTube)

Možete li ukratko predstaviti inicijativu EGI „Hrana je ljudsko pravo za sve“? Što konkretno znači „pravo na hranu”?

- Radi se o kampanji koja se nadovezuje na već postojeće uspješne inicijative i primjere na lokalnoj razini. Dakle, nije riječ o nečemu što je izmišljeno preko noći. Primjerice, u kantonu Ženeva u Švicarskoj pravo na hranu već je postalo dio zakonodavstva. Isto tako, u pojedinim dijelovima Francuske i Belgije hrani se pristupa kao ljudskom pravu, a ne samo kao robi koja je podložna špekulacijama, manipulacijama cijenama i tržišnim odnosima koji često rezultiraju lošijom kvalitetom hrane. Naša kampanja prilično je kompleksna jer obuhvaća način proizvodnje hrane i prava radnika – koji su vrlo često, čak i u Europi, u nepovoljnom položaju, primjerice migranti ili ljudi bez reguliranog statusa koji nemaju mogućnost pregovaranja i često su potplaćeni. Obuhvaća i odnos prema životinjama, prirodi te pitanja koja proizlaze iz funkcioniranja kapitalističkog tržišta, poput vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, špekulacija njegovom cijenom i njegove nedostupnosti, osobito mladim obiteljima. U Hrvatskoj nam ta tema možda još nije toliko bliska jer imamo mnogo poljoprivrednog zemljišta koje se ne koristi. Međutim, u Europi, a sve više i kod nas, bogati investitori prepoznaju vrijednost kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, kupuju ga, okrupnjavaju i koriste za vlastite potrebe ili kao oblik špekulativnog kapitala. Time ono postaje nedostupno za stvarnu proizvodnju hrane. Hrana je kao ljudsko pravo prepoznata i u UN-ovoj Deklaraciji o ljudskim pravima, ali je to, nažalost, u praksi često mrtvo slovo na papiru jer nije obvezujuće. Ovom kampanjom želimo pokrenuti proces kojim bismo potaknuli Europsku uniju da ozbiljnije odgovori na zahtjeve organizacija civilnog društva i svih koji se bave temom hrane, kako bi se ona sve više promatrala kroz prizmu ljudskih prava. To znači da bi hrana trebala biti neupitno pravo svakoga od nas – dostupna, financijski pristupačna i odgovarajuće kvalitete. Danas, primjerice, obrazovanje, zdravstvo ili određena socijalna prava uzimamo zdravo za gotovo, ali ljudi su se za njih stoljećima borili. Sada je vrijeme da se i hrana promatra na isti način jer sve više ljudi živi u siromaštvu i ne može si priuštiti kvalitetnu prehranu. U Europi oko deset posto kućanstava ne može priuštiti kvalitetan i nutritivno vrijedan obrok svaki drugi dan. To su ogromne brojke. Istodobno bacamo goleme količine hrane. Sve je to posljedica neravnoteže koja proizlazi iz činjenice da hranu prvenstveno promatramo kao robu – nešto što će se proizvesti, možda neće ni biti pojedeno, nego će završiti kao otpad. Dakle, naš odnos prema hrani potpuno je pogrešan.

Kakve bi zakonske promjene Europska komisija trebala predložiti da bi se pravo na hranu učinkovito zaštitilo?

- Prije svega trebalo bi osigurati što veću zaštitu lokalnim proizvođačima, osobito malima, jer upravo oni osiguravaju hranu iz najbližeg izvora. U pravilu se u kratkim lancima opskrbe smatra da je to područje u radijusu od otprilike 150 do 180 kilometara od mjesta potrošnje. Brojne europske regije i gradovi već su usvojili takvu politiku kroz sustav zelene javne nabave i slične modele. U takvim sredinama mali proizvođači ne napuštaju svoja područja niti se moraju iseljavati jer imaju sigurno tržište. Oni opskrbljuju lokalne javne ustanove zdravom hranom, a javni novac koristi se za potporu sustavu koji istodobno podupire lokalnu proizvodnju i osigurava kvalitetnu prehranu u javnim ustanovama. To nije nikakva nova ili neprovjerena ideja - takvi modeli već postoje.

Je li kod nas takav model prisutan?

- Kod nas je Grad Zagreb počeo ulagati u tu priču i vide se određeni pomaci. Međutim, riječ je o vrlo sporom procesu. Govorimo o promjeni cijelog jednog sustava. Što prije počnemo razgovarati o tome i poduzimati zagovaračke korake, prije ćemo doći do napretka. Postoje sredine koje su u tome već znatno napredovale, a Grad Zagreb tek je započeo s određenim iskoracima. To su procesi u kojima ćemo tek za pet do deset godina moći vidjeti konkretne rezultate, odnosno koliki će se udio lokalno proizvedene, po mogućnosti ekološke hrane uključiti u takav sustav. Pritom govorimo o doista velikim brojkama. Zamislite samo koliko jedan grad poput Zagreba svakodnevno potroši hrane u svojim javnim ustanovama – vrtićima, školama, bolnicama, domovima za starije i drugim institucijama. Mi danas nemamo proizvodne kapacitete za takve količine hrane. Taj sustav tek treba izgraditi. Zato je cijeli proces spor. Nijedan grad koji danas ima razvijen takav model nije ga uspostavio preko noći. Jednako je važno voditi računa o ljudima koji su u socijalno osjetljivom položaju. S tim se već eksperimentira u Belgiji i Francuskoj. Kao što postoje kartice za određene socijalne ili zdravstvene usluge, postoje i kartice za hranu. Osobe koje su u nepovoljnom položaju na taj način dobivaju pristup lokalno proizvedenoj hrani koja bi im inače bila financijski nedostupna. Istodobno se podupire lokalna proizvodnja jer korisnici tim karticama kupuju upravo takvu hranu. Taj se model na engleskom naziva food social security model.

To su posebni dućani, poput socijalnih trgovina?

- Da, to su trgovine koje su označene kao mjesta koja prihvaćaju taj model. 

Podrazumijeva li ova inicijativa, dakle, zahtjev za veću priuštivost hrane, odnosno veću dostupnost zdrave hrane osobama slabijeg imovinskog statusa? Svjedočimo velikom rastu cijena voća, povrća i drugih zdravih namirnica, a da ne govorimo o cijenama organske ili ekološke hrane. Istodobno je visoko prerađena hrana najčešće jeftinija. Hrvatska je među europskim zemljama s najskupljom hranom u odnosu na prosječni životni standard. Je li to nešto što ova inicijativa adresira?

- Da, upravo to. Primjer koji sam spomenuo već postoji u nekim naprednijim modelima kratkih lanaca opskrbe. Ljudi, primjerice, dobrovoljno plate dva eura više za svoju košaricu, a taj se iznos koristi za pomoć socijalno ugroženim skupinama. Model food social security, koji sam spomenuo, danas se primjenjuje u pojedinim gradovima u Francuskoj i Belgiji, ponajviše upravo u tim dvjema zemljama. U njega su uključeni proizvođači, javna uprava, poslovni sektor, trgovine i druga prodajna mjesta. Mislim da je to iznimno važno. Vrlo je loša poruka društvu ako ispada da se zdravo može hraniti samo onaj tko je dovoljno bogat. U stvarnosti ljudima ne odlučuje svijest ni želja, nego novčanik. Jednostavno kupuju ono što si mogu priuštiti. Zato promoviramo upravo takve modele jer oni polaze od toga da je hrana ljudsko pravo, a ne roba.

"Bilo bi važno da se poljoprivredno zemljište prvenstveno dodjeljuje malim proizvođačima koji će proizvoditi za lokalno tržište" (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Možete li navesti još neke primjere zakonodavnih promjena koje bi se mogle donijeti?

- Primjerice, bilo bi važno da se poljoprivredno zemljište prvenstveno dodjeljuje malim proizvođačima koji će proizvoditi za lokalno tržište. Osobito u situacijama kada država ima pravo prvokupa, takvo bi zemljište trebalo najprije ponuditi proizvođačima koji će povećati udio lokalno proizvedene hrane. Ne bi ga trebalo prodavati ljudima koji će ga kupiti isključivo kao investiciju ili za neke druge namjene, zbog kojih zemljište neće služiti razvoju lokalne zajednice. Još je gore ako se na njemu kasnije razvijaju industrijski projekti koji uzrokuju dodatno onečišćenje. To je također jedna od važnih zakonskih promjena koje bi trebalo pokrenuti.

Možda i regulacija GMO-a?

- GMO je u Europi već na određeni način reguliran. Problem su nove tehnologije. Sada se uvode takozvane NGT tehnike, koje se predstavljaju kao blaža varijanta GMO-a, iako se i dalje radi o genetskim izmjenama. Mi i dalje vidimo da korporativni, ali i politički sustav nudi rješenja koja zapravo ne rješavaju ključni problem prehrambenog sustava, a to je nedostatak kvalitetne hrane na policama trgovina. Istodobno i dalje bacamo ogromne količine hrane. Cijeli sustav nije usmjeren na to da se hrana proizvodi lokalno, lokalno troši i da bude sezonska. Umjesto toga tržište, kroz različite mehanizme subvencija i više i manje vrijednosti, u pojedinim trenucima više potiče trgovinu nego samu proizvodnju. Zbog toga hrana putuje diljem svijeta, što uzrokuje golemu potrošnju energije i velika onečišćenja, a na kraju rezultira i bacanjem hrane te proizvodnjom hrane slabije kvalitete. Ona se jednostavno proizvodi na drukčiji način ili joj treba jako dugo da stigne do krajnjeg odredišta.

Na koji način postojeći prehrambeni sustav stvara ili produbljuje društvene nejednakosti?

- Već smo djelomično odgovorili na to pitanje. Danas imamo situaciju da je ista namirnica – ne govorim o egzotičnim proizvodima poput banana ili kave koje se kod nas ne uzgajaju, nego o proizvodima koji se mogu proizvesti i u Hrvatskoj – često jeftinija ako je doputovala tisućama kilometara, nego ako dolazi od proizvođača iz susjedstva. To nije prirodno stanje, nego posljedica sustava nepravednih i neravnomjerno raspoređenih subvencija. Takav sustav postupno uništava lokalnu proizvodnju. Postoji jedna stara misao koja to dobro opisuje: možete kontrolirati neku državu ako kontrolirate njezino gospodarstvo ili čak vlast, ali ako kontrolirate hranu, tada kontrolirate cijeli narod i cijelu političku i društvenu zajednicu. Svi mi jedemo tri do pet puta dnevno, bez obzira na politička uvjerenja ili svjetonazor. Upravo zato hrana određuje čitav niz drugih politika i razvojnih smjerova jednog društva.

"Potičemo članove Društvene banke sjemena Hrvatske da pojedinih godina više uzgajaju određene sorte za koje procijenimo da ih nedostaje" (SCREENSHOT: YouTube)

Na službenim stranicama inicijative govori se o pojmu food insecurity, odnosno nesigurnosti u opskrbi hranom. Što taj pojam točno podrazumijeva, i možete li se osvrnuti na nesigurnost u opskrbi hranom u hrvatskom kontekstu?

- To podrazumijeva više stvari. Prije svega, posljednjih godina stalno svjedočimo koliko su globalni lanci opskrbe ranjivi – od pandemije COVID-19 do ratova i sukoba oko resursa. Ako neka država ne proizvodi dovoljne količine vlastite hrane, iako za to ima uvjete, kao što ih Hrvatska ima, tada se dovodi u vrlo ovisan položaj. Hrvatska nije ni pustinja ni visokoplaninska zemlja u kojoj nije moguće proizvoditi hranu. U takvoj situaciji postajete ovisni o uvozu, a u krajnjem slučaju i o različitim oblicima humanitarne pomoći. Tada znamo da se takve države mogu ucjenjivati. Zato je to pitanje i dostojanstva i suverenosti. Na osobnoj razini to znači da ljudi koji žive u siromaštvu ili u nepovoljnom ekonomskom položaju nisu sigurni hoće li moći osigurati kvalitetan obrok za sebe i svoju obitelj. Svi znamo kakve dugoročne posljedice to ostavlja na zdravlje pojedinaca, ali i na cijeli zdravstveni i društveni sustav. To je začarani krug loših politika čije posljedice vidimo ne samo u prehrani nego i u mnogim drugim područjima društva.

Na koji način ZMAG sudjeluje u inicijativi? Zašto ste joj se priključili, kako surađujete s drugim organizacijama i kakav je dosadašnji odaziv građana?

- Agroekologija je jedno od glavnih strateških područja djelovanja ZMAG-a i temom hrane bavimo se već dugi niz godina na različitim razinama. To uključuje proizvodnju hrane na našem imanju, razvoj Društvene banke sjemena i očuvanje lokalnih sorti.

To znači da imate vlastitu banku sjemena?

- Da, imamo. Na tome radimo na razini Hrvatske, ali i šire regije, u suradnji s drugim organizacijama. Imamo razmjenu sjemena, potičemo članove Društvene banke sjemena Hrvatske da pojedinih godina više uzgajaju određene sorte za koje procijenimo da ih nedostaje. Osim toga, provodimo mnogo praktičnih edukacija, umrežavamo se s drugim organizacijama i sudjelujemo u kreiranju javnih politika. Članovi ZMAG-a sudjeluju u više radnih skupina, kako na gradskoj tako i na razini ministarstava, koje se bave sjemenarstvom i drugim povezanim temama. Zato nam je bilo sasvim prirodno uključiti se u ovu inicijativu. Posebno jer se u ovoj kampanji ne govori samo o tome da trebamo imati nešto više ekološke hrane. Ona postavlja puno dublje pitanje i revolucionarni zahtjev – da hrana treba biti ljudsko pravo. To je zahtjev čiji će se puni učinci možda vidjeti tek za deset ili petnaest godina, ali on polazi od ideje da bi svaka osoba, samim time što je član društva, trebala imati pravo na kvalitetnu i dostupnu hranu. U Hrvatskoj imamo manju koaliciju desetak organizacija koje su uključene u inicijativu, dok je na europskoj razini uključeno oko 360 organizacija. Redovito održavamo sastanke, kako na razini Hrvatske tako i na razini cijele Europske unije. Da smo s ovom inicijativom krenuli prije pet godina, vjerojatno bismo potpise prikupili puno lakše. Danas su okolnosti drukčije i zato je cijela kampanja znatno zahtjevnija. Sad, zbog cijele ove nestabilne situacije, stalnog zveckanja oružjem, ratova praktički na granicama Europe i velikog straha oko toga što će biti sutra, mogu reći da je kampanja puno zahtjevnija nego što smo očekivali. Tema hrane više nije, što se kaže, „hot topic“, odnosno nije među glavnim prioritetima ljudi. U prvi plan došle su neke druge teme i zato se moramo puno više truditi i boriti. Dat ću ti primjer. To, doduše, ne vrijedi za zemlje poput Francuske, koja je već prikupila gotovo 90 posto potrebnih potpisa.

Svaka zemlja ima svoj cilj?

- Da. Svaka zemlja ima svoj prag koji se određuje prema broju stanovnika, odnosno prema broju zastupnika koje ima u Europskom parlamentu, budući da je riječ o inicijativi za promjenu europskog zakonodavstva. Dakle, svaka zemlja ima određeni broj potpisa koji mora prikupiti kako bi se inicijativa smatrala uspješnom. Sve je potpuno transparentno – u svakom trenutku može se vidjeti koliko je potpisa prikupila pojedina država, koliko ih još treba prikupiti i koliki je postotak ostvaren. Hrvatska je trenutačno na otprilike 20 posto. Ne znam što je gora vijest – to što je Hrvatska na 20 posto ili to što je među najboljima u Europi. Neke velike zemlje, za koje bih rekao da imaju vrlo razvijenu svijest o hrani, poput Italije i Španjolske, trenutačno su na oko deset posto ili čak ispod toga. Zato se još ne predajemo, ali nam je svaka podrška iznimno važna. Očito inicijativa još nije došla do velikog broja ljudi. Dio njih nepovjerljiv je prema davanju OIB-a i potpisa, a dio smatra da se time ionako ništa neće promijeniti. No mi se borimo za svaki potpis. S druge strane, Hrvatska u tome nije iznimka. Među najboljima smo u Europi, odmah iza Francuske, koja je u ovom području poseban slučaj. Ondje se doista vodi računa o malim proizvođačima i o tome što ljudi jedu. Imaju razvijen sustav zelene javne nabave, i to ne samo u gradovima nego i u manjim sredinama. No, vidim da se i u velikim zemljama poput Njemačke, Italije, Španjolske i Portugala ljudi suočavaju s istim problemom.

Ali upravo su to zemlje koje imaju snažnu prehrambenu tradiciju.

- Da, apsolutno. Gdje god dođeš, osobito u mediteranskim zemljama poput Italije, Španjolske ili Grčke, svi se ponose svojom hranom, lokalnim proizvodima i tradicionalnom kuhinjom. Međutim, unatoč tome, rezultati prikupljanja potpisa slabiji su nego u Hrvatskoj. To mi govori da problem nije specifičan samo za nas, nego da je cijeli kontinent zahvatio određeni val apatije i nesigurnosti. S time se sada moramo nositi i pronaći način kako to promijeniti. Mi ovdje govorimo o promjenama koje treba pokrenuti danas kako bi se njihovi stvarni učinci vidjeli tek za deset ili petnaest godina. To je dugotrajan proces koji obuhvaća cijelo društvo. Naravno, neke stvari mogu se pokrenuti odmah, primjerice smanjenje otpada od hrane ili razvoj zelene javne nabave. Ali čak i gradovima koje sam proučavao, poput Beča, Kopenhagena i nekih drugih europskih gradova koji su u tome vrlo daleko otišli, trebalo je deset do petnaest godina da se počnu vidjeti konkretni rezultati. To je jednostavno spor proces i vrlo ga je teško pokrenuti. Najteže su upravo prve godine, dok ljudi ne steknu povjerenje, dok proizvođači ne vide da će njihova hrana doista biti otkupljena i da cijeli sustav ima smisla. Nakon toga sve ide puno lakše. Kako se kaže, najteži su upravo ti prvi koraci. Za ZMAG je uključivanje u ovu temu bilo sasvim prirodno. I dalje ćemo se njome baviti jer je hrana doista ljudsko pravo i jedna od temeljnih stvari koja nas sve povezuje. Moram priznati da smo mislili kako kampanja ipak neće biti toliko zahtjevna. No i to je sastavni dio aktivizma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.