Gledao sam neku poslijepodnevnu predstavu u starom teatru na Wembleyu. Predstava nije bila loša, loših predstava u Londonu nema, ali me mnogo više od tog igrokaza zanimala sama dvorana, jer je u njoj zadnji put nastupila slavna glumica i pjevačica Marlene Dietrich. 

Marlene Dietrich! Gledao sam lustere, inkrustacije, zidove, stolice, pozornicu, u sebi nabrajao: Ich bin die fesche Lola, Where Have All the Flowers Gone, Allein in einer grossen Stadt, Falling in Love Again, Lili Marleen ... 

Nekad davno Marlene Ditrich je bila velika zvijezda. Zvijezde scene i ekrana vole ili ne vole jer se sviđaju ili ne sviđaju publici; Marlene Dietrich je bila i jedno i drugo, omiljena i omrznuta. Neosporno je bila poznata, čak popularna, skandalozna i slavna, ali i politički opredijeljena, jer joj je scena bila život i na sceni je živjela svoj život, što je također određivalo odnos publike prema njoj. U toku Drugog svjetskog rata posvuda, pa i na sceni postade vidljiva borba načela svjetla i tame, dobra i zla. Sve je tih godina bilo jasno podijeljeno. Najprije su se sučelile ideje, političke i moralne, a s njima i različite ideje svijeta. U tim idejama sukobili se interesi, u ime tih interesa velike armije i mnogobrojni borci u svjetskom ratu. U ovom manihejskom doživljaju presudnog povijesnog događanja i Marlene je izabrala stranu. Napravila svoj politički, moralni i ljudski izbor. 

Marlene Dietrich je bila čuvena zvijezda berlinskog kabareta; ona je bila kabaret; ona je bila Berlin. Poslije je bila američka zvijezda, kraljica filmskog ekrana. Bila je duh vremena, a onda postala borac protiv onoga što je novo vrijeme donijelo. Pripadala je „podzemnoj”, subverzivnoj umjetnosti, svijetu oslobađanja, svijetu koji porobiše vojnici rase i snaga tla. Borba za umjetnost odvela je glumicu u politiku, pa je i njena umjetnost postala političkom gestom. Htjela je živjeti jedan život; onda su joj životni događaji namijenili drugi.

Hemingway je Marlene Dietrich nazvao „lijepom misterijom”. Mnoge je intrigirala. O njoj se pričalo svojedobno mnogo i svašta. Najčešće da je imala ljubavne afere s mnogima, posebno sa svojim kolegama, kažu i kolegicama, ni ljudi iz drugih profesija nije manjkalo. Bila je lijepa, zavodljiva, čak vrlo privlačna baš zato što je bila problematična; bila je istodobno mladić i djevojka, anđeo razvrata, hrapavi glas iz donjeg svijeta, a nebesko plavog, pomalo mutnog, bludnog pogleda. I nadasve svoja. O njenim ljubavnim avanturama najviše su pričali oni koji joj nisu bili ljubavnici, a i one koje su htjele biti ljubavnice, ali nisu bile jer se nisu usudile biti. 

U domovini su je voljeli, njen film „Plavi anđeo“ bio je jedan od najgledanijih filmova u to doba, ona svaki čas u novinama i svakodnevnim razgovorima. Sve dok nisu došli na vlast nacisti. Oni su Marlene i sve njoj slične i srodne smatrali izrazom dekadencije i nezdravim elementom, a ona je mislila da su nacisti oličenje nasilja, prostakluka, primitivizma, svega protiv čega je ona bila. Zato je stala protiv "svojih", koji više nisu mogli biti njeni. Zato je Marlene za vrijeme rata morala otići iz svoje domovine, u toku rata glumila i pjevala neprijateljima svoje domovine. Da je glumila poraženima bila bi osuđena, ošišana „na nulu”, trajno označena, teško da bi više bilo gdje nastupala. Ali ona je bila glumica pobjednika. Uz to „moralna”, pravi heroj, jer je po nacionalnosti pripadala poraženima. 

Ovi potonji su sada još više mislili da je kurva, potpuno nemoralna, ali nisu smjeli reći izdajica jer su bili nadzirani, pod kontrolom pobjednika. Pa su čak i oni koji to nisu htjeli morali isticati svoju izdajicu kao svijetli primjer, dokaz čestitosti i njihovog otpora onome čemu su do prije koju godinu u glas kliktali. A sami pobjednici su mislili da je ona „samo glumica”, oportunistica, stavit će je na neku daleku farmu, neka tu snimi svoj film o prokletima i odbačenima. Ili neka se vrati svojoj malobrojnoj publici u zadimljenim europskim kabaretima, neka joj plješću ti marginalizirani ljubitelji dekadencije i opijata, ne može tu biti neke štete, sve će to, i predstava i glumica i njena publika, brzo postati stvar zabave i zaborava. 

Tako su je opet potisnuli na marginu, što je opet dokazivalo njenu izuzetnost, a ona opet potvrdila svoju osobenost: kažu da je publika i u ovom teatru stajala i dugo pljeskala: "Marlene, Marlene". Kada je sasvim ostarila dala je samo još jedan intervju, snimljen glas, soba, ali nije dozvolila da joj se vidi lice, ni ruke, ništa nije dozvolila da joj se vidi, neki kažu zato što je bila oronula tijela, više nije bila lijepa, drugi misle zato što je bila sramota, zbog ovoga ili onoga, bijeg od stvarnosti postala njena politika uzmicanja, a ima i onih koji tvrde da to uopće više nije bila Marlene Dietrich, umrla je ona mnogo prije toga, u nekom od svojih filmova, umjesto nje je govorila jedna od njenih loših kopija, sjena nekih davnih dana.

(Ovaj tekst naći će se u mojoj knjizi „Filozofske priče“, koja će izaći koncem ove godine)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Don English