Dok još nije iscurila 2023. godina i prije nego sastavim listu najboljih albuma ove godine, na ovom ću mjestu napraviti pregled najboljeg što smo dobili iz prve tri godine ovog desetljeća. Te dvije pandemijske godine donijele su nam nevjerojatno mnogo dobre muzike – pogotovo ako zaboravimo na anglocentričnost i krenemo istraživati scene diljem svijeta. Španjolska ima jaku art pop / flamenco scenu koju predvode megapopularna Rosalia i producent Refree. Francuska, osim standardno sjajnih metal bendova, ima i vrlo specifičnu regionalnu folk scenu – okcitanski folk čiji su glavni predstavnici fantastični bendovi San Salvador i La Novia. U Africi i dalje rasturaju tuareški „desert blues“ bendovi iz Sahare (Etran de L'Aïr, Tamikrest, Mdou Moctar, Dag Tenere, Les Filles de Illighadad, Imarhan i brojni drugi), a tu je i fascinantna eksperimentalna elektronska scena okupljena oko diskografske kuće Nyege Nyege Tapes iz Ugande. Brazil, Norveška i Japan standardno nude na desetine sjajnih albuma svake godine. 

Ovih godina čuli smo i nešto dobrog mainstream popa. Lana Del Rey se iskazala, kao i Taylor Swift s desetominutnom verzijom pjesme „All Too Well“, a tu su i sjajna Norvežanka Annie te Beyonce s nevjerojatno zabavnim posljednjim albumom. 

Najbolji album iz regije u protekle tri godine su definitivno „Prokletije“ (2021) zagrebačkog benda Nemeček pod vodstvom Vedrana Živkovića, koji je toliko kvalitetan da se zamalo našao i na mojoj glavnoj listi. Nevjerojatno hipnotična, prekrasna fuzija post i noise rocka a la Swans s hrvatskim folkom (ili kako se oni sami opisuju: „zamislite dijete Lawrencea Englisha i Michaela Gire, rođeno i odraslo na vječnim ravnicama Panonije“). Svakako moram spomenuti i "Cosmic Disco" (2020), fantastičan projekt Nemanje ili Luke Šipetića iz Pule, koji vrlo uspješno eksperimentira s raznoraznim world music žanrovima i psihodelijom. Tu su i beogradski KOIKOI s albumom „Pozivi u stranu“ (2021), slovenski eksperimentalni / free folk genijalci Širom s „Utekočinjeni prestol preprostih“ („The Liquified Throne of Simplicity“) (2022) te sarajevski sevdah bard Damir Imamović s prekrasnim albumom „Singer of Tales“ iz 2020. godine. 

A evo i liste …

15. Lingua Ignota – „Sinner Get Ready“ (2021)

Lingua Ignota, pravim imenom Kristin Hayter, svoj hibrid folk, duhovne, industrial i metal glazbe naziva "himnama preživjelih". Izvodi mučnu glazbu neizrecive snage, prepunu patnje i boli, tjeskobe i bijesa, u kombinaciji s trenucima melodične ljepote. Ovaj album njezino je remek djelo; brutalnost je ublažena, utjecaji folka i crkvene glazbe još su izraženiji nego na prethodnim albumima. Izdanje poprima i dublje značenje ako imamo na umu da je napisano i snimljeno za vrijeme užasnog fizičkog i psihičkog zlostavljanja koje je Hayter doživjela od strane partnera; pjesme su prožete tugom i boli, ali i gotovo očajničkom čežnjom za nadom, kao u refrenu nevjerojatne piano balade „Pennsylvania Furnace“ (najbolje pjesme desetljeća) gdje se ponavljaju zazivi „above all this“ i „I feel your voice“.

14. Tim Bernardes – „Mil coisas invisíveis“ (2022)

Novi album kantautora iz Sao Paula (u prijevodu „Tisuću nevidljivih stvari“) napravljen je u najboljoj tradiciji brazilskog popa, MPB (Música popular brasileira) – topao, nježan, romantičan, nevjerojatno sofisticiran zvuk prepun malih suptilnih detalja i s utjecajima folka, psihodelije, sambe, bossa nove … prekrasan, delikatan vokal i aranžmani, intimna atmosfera, nevjerojatne harmonije … Bernardes je puno toga na ovom albumu sasvim sam odsvirao, a inače je član i sjajnog benda O Terno, surađivao je s legendarnom Gal Costom i s Fleet Foxesima.

13. Déhà – „Ave Maria II“ (2021)

Diskutabilno je može li se ovaj album opisati kao metal; ako može, onda je ovo jedan od najboljih metal albuma ikada; nevjerojatna, atmosferična, mistična, apokaliptična fuzija funeral dooma, ambienta, neoklasičnog darkwavea i korala, s divnim soprano vokalom Madicken de Vries u kombinaciji s bolnim krikovima Olma Lipanija, aka Déhe, koji dolazi iz Belgije i izrazito je svestran, izbacuje i po više od pet albuma godine, a većina ih je sjajna; ovo mu je vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva.

12. Wicher – „Czary i Czarty“ (2021)

Eksperimentalni, mračni neo-paganski folk iz Poljske. Ovaj trio je prilično enigmatičan i nema puno podataka o njima, osim da koriste samo tradicionalne instrumente, a lirski koncept albuma temelji se na knjizi “Czary i Czarty” („Vještičarenje i đavoli“) Juliana Tuwima, jednog od najutjecajnijih poljskih pjesnika i autora 20. stoljeća. Epsko i moćno.

11. Mateus Aleluia – „Olorum“ (2020)

Duga karijera Mateusa Aleluije kao glazbenika, tekstopisca i istraživača panafričke glazbene ostavštine Brazila započela je 70-ih u njegovom rodnom gradu Cachoeira, kada se pridružio bendu Os Tincoãs. Godine 1983. otišli su u Angolu kako bi radili na istraživačkom projektu. Aleluia je odlučio ostati i na kraju tamo proveo dva desetljeća, nastavljajući antropološke studije diljem zemlje. Njegov povratak u Brazil označio je početak kasnog procvata u kojem je izdao tri hvaljena albuma. „Olorum“ je snimio sa 76 godina, a krasi ga eklektični spoj brazilskih stilova poput afoxea i candomblea s utjecajima zapadnog popa pa čak i Bacha i Palestrine, zavodljivi bariton, poliritmični bubnjevi te tekstovi i zvukovi koji istražuju afričku duhovnost. U afričkoj kozmologiji Ọlọrum je Vrhovno biće koje ujedinjuje sveca i grešnika, muškarca i ženu. Mateus Aleluia moli Ọlọruma da ujedini roba s Božanskim: “Moja je obitelj izgubljena u ropstvu / U svakom čovjeku kojeg sretnem vidim brata / I na koljenima vičem, Ọlọrum / Napusti svoje kraljevstvo i dođi do mene / Tvom narodu je dosta patnje.”

10. Black Country, New Road – „Ants From Up There“ (2022)

Black Country, New Road osnovani su u Cambridgeshireu u Engleskoj i dio su takozvane Windmill scene (Windmill je kultni pub i dvorana za koncerte u Brixtonu u Londonu) čiji su glavni predstavnici još i Squid i Black Midi i čiji je zvuk teško definirati – svi sviraju neku vrstu art rocka s utjecajima post-punka, math rocka, jazza … „Ants From Up There“ je jedan od najhvaljenijih rock albuma posljednjih godina, označuje možebitnu renesansu art / indie rocka nakon što je isti gotovo potpuno ispao iz zeitgeista (hip hop je već više od desetljeća neusporedivo popularniji i relevantniji). BCNR na zadivljujuć način balansiraju između pristupačnosti i eksperimentiranja. Moćni krešendi, pjesme natopljene melankolijom i čežnjom, krhki i simpatično nesavršeni vokal, bogata instrumentacija inspirirana komornom glazbom. Mnogi ih uspoređuju sa zvukom ranih Arcade Fire, ali ovo nije običan throwback u sredinu 2000-ih kad je indie rock bio na vrhuncu, ovo je nešto novo i drugačije. Nije da nema sličnosti s Arcade Fire, ali mnogo su manje melodični i catchy. Doduše pjesmu „Snow Globes“ je nemoguće izbaciti iz uha jednom kad ju čujete. Hit! 

9. Hashirat – „Her Animal“ (2021)

Jedan od najunikatnijih i najoriginalnijih albuma koje sam ikad čula; doista ga je nemoguće opisati – plunderphonics? Epic collage? World? Psihodelija? Glitch? Trance? Electro-Industrial? Ovo je neka vrsta nevjerojatno eklektične, nadrealističke, kaotične, kompleksne eksperimentalne elektronike. Hashirat, koji/a također koristi pseudonime Sonder i Black Pagoda, dolazi iz Arizone i nebinaran/a je. U promo materijalu za album Hashirat pravi distinkciju između kulture i tradicije, i piše: "Her Animal je prije svega slavljenje kulture i ritualna lomača za sve tradicije koje nose masku kulture … to je pogled na užase koji se još uvijek razotkrivaju, bilo da se radi o masakru palestinskih izbjeglica u Sabri i Shatili, smrti Bo jezika (među bezbrojnim jezicima izgubljenim eksplicitnim ili implicitnim uništenjem domorodačkih kultura)… naš svijet grade, čini se, barbarski arhitekti, a smrt je jedini pravi napredak…“

8. Natalia Lafourcade – „Un canto por México vol. 2“ (2021)

Kombinacija novih i ponovno snimljenih starih pjesama proslavljene meksičke glazbenice; topla, nježna, romantična posveta Meksiku i tradicionalnim stilovima poput ranchera, mariachija, bolera … Natalia je ovdje ugostila i surađivala s mnogim glazbenicima, poput brazilskog genija Caetana Velosa, Mon Laferte … i snimila obrade nekih od najpoznatijih meksičkih i latino klasika, poput divne La Llorone.

7. Lakou Mizik & Joseph Ray – „Leave the Bones“ (2021)

Suradnja Lakou Mizika, benda iz Haitija, i londonskog glazbenika Josepha Raya, „Leave the Bones“ je zadivljujuća fuzija elektronike i haićanskog rasina; već je sam rasin fuzija najrazličitijih stilova – tradicionalne glazbe voodoo ceremonija i zapadnjačkih žanrova … Od svog osnutka Lakou Mizik su nastojali redefinirati poimanje Haitija. Bend od devet članova, osnovan 2010. godine, simbol je melting pota koji je glazbena kultura Haitija - višegeneracijski ansambl koji spaja tradicionalnu haićansku glazbu s punk energijom i osjećajem za svoje nasljeđe. Tu su lagane plesne pjesme, kao i himne s prosvjeda i ulica Port au Princea, te neki od najnevjerojatnijih ritmova koje ćete ikad čuti …

6. For Those I Love – „For Those I Love“ (2021)

Irac David Balfe, aka For Those I Love, radi glazbu za koju nisam sigurna je li nekonvencionalni hip hop ili spoken word. Album je posveta prijatelju Paulu Currayu koji je izvršio suicid 2018. godine; istraživanje gubitka i oplakivanja; stihovi su čista poezija, a prate ih fantastičnih house beatovi – kontrast između radosnih, euforičnih beatova i semplova i mračne tematike stihova nevjerojatno dobro funkcionira. 

5. Ode and Elegy – „Ode and Elegy“ (2022)

Ovaj potresan i dramatičan album (zapravo jedna 55-minutna pjesma) izvlači najbolje iz metala i bogate tradicije klasične glazbe. Nevjerojatni su tu kontrasti naizgled nespojivih stilova. Tihe, nježne i čiste i glasne, agresivne dionice se izmjenjuju, ali i na veličanstven i nezaboravan način prožimaju. Komorna sekcija svira u pozadini metal growlanja, a tu su i intermezzi zborske vokalne glazbe bez pratnje. Ovo je zapravo solo projekt tekstopisca/producenta Kenta Fairmana koji je rane 2000-te proveo u post-rock/screamo bendu The Pax Cecilia. Album ima „vibru“ seanse na kojoj se prizivaju duhovi. Nezaboravno. 

4. Extra Life – „Secular Works“, Vol. 2 (2022)

Na čelu s frontmenom Charliem Lookerom, koji je radio s Dirty Projectorsima, Extra Life zvuče žestoko, moćno i potpuno jedinstveno - eventualno bismo ih mogli opisati kao „srednjovjekovni math rock“. Tu su utjecaji i post rocka, avant proga, te ultrakompleksni ritmovi i melodijske strukture math rocka, no ono što ga doista izdvaja od svih ostalih je afektirani, „srednjovjekovni“ stil pjevanja Charlieja Lookera – uvelike se koristi melizmom, ili stilom pjevanja duljeg niza tonova koji se pjeva nad jednim slogom teksta, kakvog smo se navikli čuti kod recimo Morrisseya, ali Lookerov vokal baš izracito „vuče“ na srednji vijek. Album je objavljen dok se bend još smatrao neaktivnim, a Looker nije dao službenu izjavu u kojoj je najavio reformaciju benda, objavljivanje albuma došlo je kao potpuno iznenađenje. Nevjerojatno moćno i originalno. Najbolji album 2022.

3. Wardruna – „Kvitravn“ (2021)

Vjerujem da bi se mnogi koji su gledali Wardrunu na veličanstvenom koncertu 2019. godine u zagrebačkom Lisinskom složili sa mnom da je riječ o trenutno najboljem bendu na svijetu. „Kvitravn“ je logičan nastavak „Runaljod“ trilogije koja je proslavila ovaj norveški bend– svi sastojci su tu: atmosfera koja evocira paganske rituale, mračne, snježne norveške šume i neka minula vikinška vremena, ritualistični „tribal“ bubnjevi, hipnotični vokali, tradicionalni nordijski akustični instrumenti… ako išta, Wardruna je usavršila svoj zvuk, pjesme su još intrikatnije i kompleksnije, ovo je epsko i moćno kao nikad prije. Bend je inače otvoreno antifašistički orijentiran, što mnogo znači u kontekstu europske dark folk / neopaganske folk scene koja nažalost često koketira s desničarskim i neonacističkim trkeljanjima. 

2. Emel – „The Tunis Diaries“ (2020)

Rođena u Tunisu 1982. godine, Emel Mathlouthi je pjevačica, tekstopisac, glazbenica, aranžerka i producentica. Proslavila se tijekom revolucije u Tunisu 2011. godine, kada je narodnim prosvjedima svrgnut dugogodišnji diktator Ben Ali i pokrenuto mitsko Arapsko proljeće u mnogim drugim zemljama u regiji. Njezine su pjesme brzo postale himne tuniške revolucije i Arapskog proljeća. Ona je sjevernoafrička umjetnica koja se pokušava probiti u svijetu u kojem su glazbenici arapskog i sjevernoafričkog podrijetla još uvijek ili egzotizirani kao „Drugi“ ili „drugačiji“ ili posve ignorirani. Ona ne stvara folklornu glazbu, uredno zapakiranu za konzumaciju kao "world music", jer to uopće nije ono što ju zanima - kao ni hiperkomercijalna arapska pop glazbena scena. Na albumu „The Tunis Diaries“ ona stvara prekrasan, intenzivan, dramatičan folk koji je jednakom mjerom inspiriran arapskim tradicijama kao i zvukovima sa zapada (posebice Leonardom Cohenom). Album se većinom sastoji od novih (minimalističkih, ogoljenih, uglavnom znatno poboljšanih) verzija njenih starijih pjesama te obrada pjesama Cohena, Nirvane, Jeffa Buckleya ...

1. Kaatayra – „Só quem viu o relâmpago à sua direita sabe“ (2020)

Navikli smo da black metal bendovi dolaze s hladnog sjevera i evociraju atmosferu ledenih šuma, ali Kaatayra stižu iz Brazila i njihov zvuk je zvuk tropskih prašuma. Ovo je potpuno jedinstvena i nevjerojatno intrikatna, hipnotična, atmosferična fuzija akustičnih instrumenata iz tradicije brazilskog folka i black metal urlanja i blast beat bubnjeva. To je one-man-band umjetnika pod imenom Caio Lemos koji projekt drži više-manje pod velom misterije i tajnosti. Četiri pjesme na ovom albumu su potpuno akustične, uobičajeni zid distorziranih gitara zamijenjen je slojevima akustične pratnje. Ovdje nije da se brazilski folk tu i tamo pojavljuje da razbije monotoniju black metala, nego je potpuno stopljen s black metalom i prisutan je od početka do kraja, a nigdje to nije tako zadivljujuće izvedeno kao na drugoj pjesmi, petnaestominutnoj „Desnaturação de si-mesmo“ – što se mene tiče, možda i najboljoj i najljepšoj black metal pjesmi svih vremena.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay