ZAŠTO NE TREBA NE GLASATI ILI DEMOKRACIJA ZA POČETNIKE: Jedino što se može jeste mijenjati ih na izborima
S izborima pred vratima, povećava se i broj hrvatskih građana koji su šutjeli četiri godine i sada im se javlja potreba da se oglase želeći izraziti svoj jasan stav o političkim strankama koji je da tog stava nemaju, to jest da smatraju da su sve političke stranke iste te da uopće ne treba glasati ni za koga. Pošto takvo razmišljanje (odnosno nedostatak istog) smatram posljedicom elementarnog nedostatka inteligencije i percepcije svijeta oko sebe, sada i ovdje ću pokušati objasniti zašto mislim da je to notorna glupost.
Čitate skraćeni tekst, cijelu njegovu verziju možete pronaći na ovom linku
U posljednje vrijeme mnogi često ponavljaju jednu prilično staru mantru: demokratski izbori su, kao, izbori gdje čovjek treba glasati za najbolje, za one koji zastupaju njegove stavove, za one za koje on (ili ona) misli da najbolje zastupaju interese cijelog društva, ili bar onoga sloja kojemo on (ili ona) pripada. Kao, izbori su proces u kojima čovjek bira one za koje smatra da su dobri, pošteni, pametni, lijepi, mudri, emocionalno stabilni, puni vrlina, prazni poroka, dobro kuhaju, dobri su u krevetu, dobri su katolici, dobri očevi, majke, braća, sestre, ljudi, drugovi, starešine... U eventualnom nedostatku svega toga, na kraju, da ipak bira one za koje misli da su, ako ništa drugi, dobri.
Logični nastavak ove miskoncepcije - ili njen sastavni, drugi dio - je da, ukoliko takvih nema na meniju, bolje je ne izaći na izbore nego glasati za pogrešne. Jer, kao, ako je demokracija glasanje za najbolje, a najboljih nema, onda je jedino što bi se teoretski moglo izvesti glasati "protiv najgorih". A pošto je to protiv poante demokracije, onda je, je l' te, bolje ostati kod kuće jer glasanjem "protiv", a ne "za", dajemo legitimitet "lošima", rušimo samu poantu demokracije, dakle rušimo i demokraciju samu. Dakle, bolje da ne pobijedi nitko nego da pobijede loši. (Da, jasno mi je koliko ova posljednja rečenica sama po sebi nema smisla, ali hajde objasnite vi to onima drugima.)
Svatko tko imalo poznaje povijest složit će se da demokracija nije nastala kao politički pandan izboru za Miss, natjecanju u vrlinama i kvalitetama, nego onda kad su moćni ljudi društva zaključili da bi bilo dobro konačno napraviti jednu smjenu vlasti pri kojoj, za promjenu, neće trebati izvlačiti giljotinu iz podruma. I pritom vrlo često nije bilo toliko bitno tko će od kandidata iz opozicije ovaj put sjesti na tron, bile su bitne dvije stvari: prva, da cijela stvar prođe bez lomača, masovnog klanja, ruševina, genocida (iako malo preraspodjele bogatstva pod nekom od izlika nikad nije naodmet), i druga, da budala koja nam je zajašila na vrat i ne da nam niže poreze / trgovačke slobode / štogod napokon makne guzicu s prijestolja i prepusti mjesto nekome kome nije naraslo korijenje na tom položaju i tko će promatrati svoj posao iz malo realnije perspektive, barem u prvih nekoliko godina. Jer, na kraju, nedemokratske metode su uvijek neuredne, a svaki vlastodržac s imalo mozga u glavi će si rado ostaviti odstupnicu tako da, kad i on dozlogrdi puku, može reći "evo, prethodni tiranin je izašao kroz vrata na vlastitim nogama, pa nećete valjda mene kroz prozor? Pa ljudi smo, nismo divljaci!"
Drugim riječima, demokracija je nastala iz potrebe izvlačenja iz blata, to jest mirnog rušenja despota, a ne tako što su neki idealisti u potrazi za utopijom nabasali na pravnu akademiju. I sad, kad smo ovo raščistili, i druga miskoncepcija lagano gubi smisao. Jer, ako poanta demokracije nije "biranje najboljih" - a nije, nego je to jednostavno micanje budala s vlasti bez da se moraju potezati kolac, kuka i motika, da ne spominjemo Molotovljeve koktele i ostale tople napitke - onda je "tražiti dobre, pa ako ih nema, onda ne glasati za nikoga" čisto autistično guranje glave u pijesak ili predpubertetsko dizanje nosa u oblake ili jednostavno, glupost i nezainteresiranost za bilo što osim vlastite iluzije čiste savjesti koja na kraju i ostaje samo iluzija jer, da bi se moglo imati ikakvu savjest treba znati razlikovati ne samo dobro od zla, nego i manje zlo od većega ili, u našem slučaju, krajnje zlo od tehničkih nedostataka koji, istina, svjedoče o posvemašnjem nedostatku savršenstva, ali nikako ne i o potpunoj nemogućnosti da se pošteno obavi ijedan dio posla.
Pokušajmo još jednom objasniti kako zapravo funkcionira država i, općenito, društvo u kojemu vlada podjela rada. Dakle, u sljedeće četiri godine (ili manje) netko će upravljati vašim novcem, to jest onim djielom vaše zarađene crkavice koju ste državi dali kao porez. Netko će donositi zakone, isti taj netko će ih provoditi, netko će odlučivati koji udžbenici će biti dobri za hrvatske učenike, netko će biti odgovoran za ekonomiju, energetiku, razvojnu strategiju. Netko će vam određivati budućnost, netko će vašoj djeci i unucima određivati budućnost. Netko će odlučivati koliko će se (još) Hrvatska zadužiti i koliko će godišnje otplaćivati, netko će, na kraju, određivati koliko će vam novca oduzeti, a koliko vam ostaviti za kruh i mlijeko. Sve će to raditi netko i, koliko god u nekom trenutku bilo neizvjesno tko će biti taj netko, ono što je apsolutno sigurno je da to neće biti "nitko". Dakle, netko će to (morati) napraviti, htjeli vi to ili ne, skrivali vi glavu u pijesak ili dizali nos u oblake, pravili se fini i bolji od drugih, ma koliko tvrdili da nitko od njih nije dovoljno dobar, da su svi isti, ali, opet, netko će upravljati vašim novcem.
Dakle, da krenemo i s druge strane, na izborima se ne određuje tko će biti Otac Nacije, Simbol Svih Građana. Ne odlučuje se tko će biti taj iza koga će svi građani moći stati i reći "On, To Smo Svi Mi". Ne odlučuje se u koga ćemo projicirati naše ideale, stremljenja, sliku svijeta. Ne bira se Papa, reis ili sveopći poglavar, ne bira se hoćete li u raj i pakao nego se, jednostavno, bira kako ćete živjeti u sljedećih pet do deset godina: dobro, loše, malo gore, puno gore ili nikako. Pa ako vam je baš svejedno hoćete li svakog dana imati točno koliko je potrebno za kruh, mlijeko i račune i ništa više ili nećete imati ni to pa ćete prekapati po kontejnerima, onda, zbilja, ne morate izlaziti na izbore.
Ako ne valjaju, jedino što se može je mijenjati ih na izborima. Ako ne valjaju ni novi, mijenjati i njih pa će jednom valjda doći netko normalan. Ako nitko normalan ne dolazi, onda ih mijenjati brže i brže, dok im se ne zavrti u glavi od prolaska kroz vrata. A ako vam se ne vadi giljotina iz podruma, onda je ipak jedini način za to da izađete na izbore.
Ne bih se složio sa zaključkom. Razmišlja se u okviru postojećeg sistema vladanja gdje je u biti nema demokracije tj. gdje postoji privid da je ima.
Demokracija traži društveno angažiranog pojedinca sa potrebnim znanjem o ekonomiji i društvu. Nasuprot tome, lažna demokracija je manipulacija i traži nezainteresiranog i neupućenog pojedinca. Samo takav može omogućiti kontinuitet takve vlasti.
Ako imamo narod koji je nezainteresiran da se izbori za svoja prava, demokracija će mu samo odmagati. To znači da je najveći neprijatelj demokracije sam pojedinac sa svojim stavom i (ne)znanjem. Čini se da pismenost tu uopće nije faktor. 10 puta veća pismenost nije unaprijedila demokraciju.
Imam prilike vidjeti i da "pametni" ljudi nisu za demokraciju te glume Aristotela. Međutim, ako nema legitimnosti od naroda, tko odlučuje tko će biti vladar? Dvoboj samozvanih kandidata?