Ajmo malo o muzici, za promjenu. Ne bilo kakvoj, uistinu: jeste li svjesni da je prosječna pjesma na Billboardu 100 najpopularnijih hitova u 2000. godini trajala oko 250 sekundi, a da je danas tek nešto dulja od 210? Pitanje izvorno pripada Gojku Drljači, uredniku i najistaknutijem ekonomskom komentatoru Jutarnjeg lista. I nije da nije zanimljivo, ali objašnjenje će mu biti još intrigantnije.

Početkom ovog mjeseca, dakle, Drljača se žarko uhvatio ukoštac s podacima jedne od najuglednijih svjetskih top-lista. „Ogromna razlika“, nastavlja on u revijskom tonu, „koja je proizašla iz činjenice da glazbena industrija većim dijelom zarađuje na pravima proizašlim iz reproduciranja pjesama – više (kraćih) pjesama donosi više reproduciranja, a to nosi više novca. Samo lani su prihodi na streamingu glazbene industrije porasli u odnosu na godinu prije ogromnih 30 posto.“

Zatim poantira striktno u molu, iz kuta svog liberalno-ekonomskog uvjerenja, o prosječnom skraćenju hita za 40 sekundi: „Da je takvo što naložila Sjeverna Koreja, sigurno bi oko toga bilo dosta podsmijeha, no kako normalni svijet zna da tržište doista funkcionira, poprilično velika promjena u duljini pjesme shvaćena je sasvim prirodno. Profitne margine nisu ništa mistično, već potpuno prirodno.“

On tu prirodnost usput naziva „ekonomsko-financijski diktat“, a na koncu upućuje i kritiku Hrvatskoj. Odnosno, svima nama u njoj koji „težimo postati poput Italije“, je li, „umjesto da pustimo da nam se na sasvim prirodan (ekonomski) način dogodi Njemačka ili Austrija“. Opet prirodoslovno egzaktno. A kad se kulturna nadgradnja društva, naročito ekonomsko-politička, počne argumentacijski oslanjati na uporišta u općoj naturi, znak je to da prelazimo u dramatično zatamnjen dur.

Zašto je to važno? Taj pak upit originalno pripada onoj rubrici s nekoliko kratkih članaka o određenim zbivanjima u svijetu, na dan Drljačine biološko-ekonomske analize objavljenoj svega stranicu prije njegove u istim novinama. Valjda im već znate tu formu: članak je pomoću dvaju didaktičkih pitanja razložen na uvodnu informaciju, osnovno pojašnjenje i, finalno, širi kontekst i značaj. Malčice svisoka, ali neka bude.

Danas je sve bijesnije i tužnije (SCREENSHOT: YouTube)

E pa jedan je članak te subote ponio naslov: „Riječi popularnih pjesama sve su bjesnije i tužnije“. Znanstvenici – američki, čiji drugo – proučili su 6.150 najpopularnijih pjesama od 1951. do 2016. godine i ustanovili „da je 1950-ih godina u pjesmama prevladalo veselje, a bijes i ljutnja su svoj vrhunac doživjeli 2015. godine“, i da je bilo „u tom razdoblju uspona i padova, ali od 1990-ih veselje nestaje, a bijes jača“. Buka i bijes, zato je važno. Što je šira slika?

To je naime drugo od navedenih dvaju međunaslovskih pitanja. „Ključni je zaključak“, ključa tekst isključivo, „glazba i riječi se nisu mijenjali sami od sebe, njihova je promjena posljedica preferencija slušatelja, javnosti. (...) Od kraja 1990-ih svijet ulazi u novo razdoblje, neispitani teritorij, ljudi se osjećaju izgubljeni i ne trebaju im vesele pjesmice“. Ne saznajemo ništa konkretnije.

Članak doduše završava rečenicom autora znanstvene studije: „Ljubav i romantika su ostale dominantne teme popularne muzike, ali riječi pjesama odražavaju društvene i političke promjene“. No kakve točno promjene, i što je to presudno stalo na put prevladavajućem estradnom veselju? Konačno, jedno naše pitanje. A shvatili smo već, odgovor nam nudi Gojko Drljača na jednoj stranici dalje, mada sasvim nehotično. I nekako kao da misli da publika uopće ne uočava transrubričnu najširu sliku.

Pustimo sad enigmu o tome kako je tema procurila između dviju odvojenih rubrika, štoviše, rascijepila se na dva tek naoko razmaknuta dijela. Nalik putu one olovke u filmu „Interstellar“ koja buši uduplo svijen list papira da bi spojila dvije najednom prostorno bliske točke kosmosa, inače krajnje udaljene u ravninskoj projekciji. Velika je kuća Hanza, i puno je stihova na duši njezinim urednicima.

Pustimo stoga i radoznalost oko prešućivanja podatka da su i rečeni znanstvenici svoje istraživanje obavili na pjesmama s iste top-liste Billboard Hot 100. Možda je Drljača bio lakom na makar internu ekskluzivu, ali ni to nije toliko važno. Njegovo objašnjenje svijeta je dragocjenije. Svijeta i svjetske normalnosti u vidu tržišne prirodnosti. „Tržište doista funkcionira“, ponovimo taj nalaz, i ne dovodimo ga u pitanje, jer su statistike Billboarda veoma pouzdane.

A tržište ne da funkcionira, nego u visokom ritmu melje sve pred sobom. Upravo je njegova deregulacija to što od devedesetih godina prošlog stoljeća, s pripremom u dvije prethodne decenije, predstavlja najutjecajniju globalnu mijenu. To je fundament tih društvenih i političkih promjena, izgubljenosti kojom ječe pjesme novog doba, bijesa i tuge. No tadašnja neispitana teritorija je sve poznatija.

Uostalom, nekadašnje hit-zemlje svjetskog muzičkog etno-trenda u osvit te epohe, danas su ishodišta izbjegličke kataklizme. Izazvane primarno mahnitanjem tržišta, kao što je slučaj i s gardom nadiruće desnice koja sotonizira izbjeglice – i to je uvelike efekt budžetskih rezova poduzetih za ljubav tržišta. Nije nužno biti sociologom da bi se to uvidjelo. Ali neophodno je biti socijaldarvinist da bi se izmistificirala naturalnost do zuba monopolno naoružanog „ekonomsko-financijskog diktata“.

Ta sasvim neprirodna nepogoda, a nesumnjivo fašističke naravi - ili treba napisati „naravi“, za svaki slučaj – prešućena je teška tema lakih nota. Pritom onima koji se ubrajaju u opisani „normalni svijet“ očito svaka pjesma odjekuje zvonom blagajne, kao u onom slavnom hitu koji se na Billboardovoj Hot 100 listi 28. srpnja 1973. godine uspeo do 13. mjesta. Nije ni on baš nešto veseo, ali zato traje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube