Kada se govori o mjesecu socijalne pravde, a to je februar, vrlo često se uhvatimo analize potrošačke korpe, minimalne plate, cijena, pa i političkih najava koje se tiču Zakona o radu, zatim volimo da poredimo, množimo, dijelimo ... Često pitamo kako se živi, a već u prva dva mjeseca nove godine dobijemo talas novih poskupljenja. Tako to uobičajeno biva u Bosni i Hercegovini. Kako se pojavi bunt u želji za povećanjem plata i beneficija, tako isto dolazi i do reakcije poslodavaca protiv takvih eventualnih povećanja, uz prijetnje o otpuštanju radnika. Odmah tada zasjednu sindikati, vlast i poslodavci da vijećaju o potencijalnim rješenjima kako iznaći kompromis da se nikome ne šteti, a najčešće iz te diskusije radnici izađu osakaćeni od prava na dostojanstven život. Pa tako vlast govori kako u budžetu nema novca za pitanja od opšteg značaja, privatnici govore kako oni nemaju novca da plaćaju radnike, a radnici govore kako nemaju novca da žive. Niko, čini se, nema nikakvih novaca, a živi se. 

Ipak, aktuelni protesti u Srbiji pokazuju da vlasti mogu imati dovoljno novaca da pod pritiscima studenata popusti i ispuni zahtjev o povećanju budžeta za obrazovanje. Tako i poslodavci ponekad popuste pred pritiskom radnika koji se organizuju i pokažu da, zapravo, tamo negdje na nekim računima, imaju novca. Na kraju, novca samo radnici nemaju, a to se najviše odražava na njihovu kupovnu moć.

Često se zaboravlja društvena uloga poslodavaca i radnici se uvijek okreću vlasti i vlastodršcima ukoliko žele da se izbore za bolje uslove života. Čak mnogi radnici i suosjećaju sa poslodavcima, pa se tako neki protive rastu plata, smatrajući da poslodavci objektivno ne mogu plaćati više od onoga što plaćaju. Otuda, iz tog nerazumijevanja pojma „profit“, podebljano kombinacijom straha i oportunizma, dolazi do toga da radnici nisu nimalo organizovani u privatnom sektoru. Tu sindikata nema, pa se tako i ne može govoriti o borbi za „socijalnu pravdu“. Ali ponekad se treba okrenuti i tamo gdje je najtiše, a gdje ujedno ima i najviše novca, čak i više nego u državnoj kasi.

Iako još nema novih podataka za 2025. godinu, vidimo da je u decembru 2024. godine sindikalna korpa došla na 2.666 KM (oko 1.330 eura), a prosječna neto plata na 1.400 KM (oko 700 eura), barem prema Zavodu za statistiku Republike Srpske. Iako je BDP iznosio oko 16 milijardi KM pravo pitanje je koliko koji građanin ima udjela u tome. Presjeci, prosjeci i srednje crte ne znače mnogo jer ne ulaze u suštinu socijalnog života. Ali, trebamo pitati koliki uspjeh su imale firme u RS-u, koliko profita su ostvarile i koliko se toga našlo u džepovima njihovih vlasnika. Je li riječ o tome da radnici žele bijedu tražeći veća primanja ili je bijeda ono u čemu se radnici nalaze? 

U RS-u ima skoro 10.000 firmi od kojih preko 8.000 čine mala preduzeća, do 50 radnika, a ostalo čine srednja i velika, sa 100 i više radnika. Najveće stope profitabilnosti često su u domenu IT-a i komunikacije, u poslovanju nekretninama, ali i u trgovini. Interesantno je da je jedan od najvećih trgovinskih lanaca u BiH - Bingo - u 2023. godini imao neto dobit od 158 miliona, sa kapitalom od preko 800 miliona. Kao uspješnu spomenimo i firmu Krajina Klas u vlasništvu Saše Trivića koja je u 2023. godini ostvarila neto dobit od 2,7 miliona, sa kapitalom od 13 miliona. U svijetu kladionica dominira firma Williams u vlasništvu Mirjana Brkića, koja je u 2023. godini ostvarila neto dobit od 25 miliona, sa kapitalom od 10 miliona. Firma Nikole Domazeta Tropic imala je neto dobit od tri miliona KM. Capital je već uradio analizu za 2024. godinu koja je pokazala da su građevinske firme poput firme Stam Petrović, Herc gradnja, Integra inžinjering, ali i neke druge, bile u čistom plusu od oko 15 do 20 miliona KM. Pritom, najveće putarske firme u 2024. godinu u RS su ostvarile preko 280 miliona KM, a firme MG Mind, Mrkonjićputevi, Kozaraputevi imale su od tri do 20 miliona KM čiste dobiti. Odmah iza njih su i IT firme na čelu sa, naravno, Prointer ITSS, firmom poznatoj po sklapanju unosnih poslova s javnim i državnim institucijama, a koja se našla pod sankcijama Ministarstva financija SAD-a pod objašnjenjem da se radi o pravnom licu koje osigurava značajne izvore prihoda porodici Milorada Dodika, koji se još ranije našpao na američkoj "crnoj listi". Prointer bilježi dobit od 25 miliona KM. 

Ni firme članova Unije poslodavaca RS-a, koji su se toliko bunili protiv povećanja minimalca, ne stoje toliko loše. Većinski vlasnik teslićke firme HI Destilacija Zoran Škrebić uspio je da svom poduzeću priskrbi ostvari dobitak od 294.000 KM u 2023. godini. Firma Petroprojekt iz Bratunca u vlasništvu Janka Petrovića ostvarila je neto dobit od 2,8 miliona u 2023. godini, a firma predsjednika skupštine Unije Dragutina Škrebića Škrebić-Company iz Teslića uknjižila je 4,6 miliona dobiti. Tu je i Srđan Kondić, predsjednik Uprave Addiko banke u Banjaluci, koja je prijavila dobit od 25 miliona u 2023. godini. Tu su i vlasnici relativno manjih obrta, poput Boška Borisavljevića čija je firma Borton imala dobit od 50.000 KM u 2023. godini. 

Činjenica je dakle da mnogi privatnici imaju i više nego dovoljno novca, jer im svake godine ostaju značajni profiti, ali je isto tako činjenica da za ustupke radnicima ne žele otvoriti svoje kase koje su napunili upravo eksploatacijom radnika, jer shvataju da bi time ugrozili vlastiti monopol i predali tržište konkurenciji. Budžet entiteta RS za 2025. godinu iznosi oko šest milijardi KM. Ukoliko saberemo ukupan kapital, višak vrijednosti (profit) i imovinu srpskih privatnika možemo slobodno reći da šačica bogataša kontroliše više vrijednosti nego što je budžet jednog entiteta ili čak države. 

Zato su privatnicima puna usta anti-sindikalne politike, a kada se neki radnici i okupe u sindikate tu je vrlo brzo propaganda o tome kako institucije sindikata i institucije poslodavaca, čiji je medijator država, treba da sarađuju. Kako da sarađuju institucije dvije klase čiji su interesi u društvenom sukobu i protivrječnosti? Gdje je ovdje „socijalna pravda“. Ona je tek prazan pojam ukoliko se samo insistira na tome da „država uradi nešto“, tj. ukoliko se ide prema tome da se povećaju davanja. Ko je taj koji daje? „Socijalna pravda“ može doći jedino putem socijalnog pokreta koji zadire u postojeće socijalne odnose i prevazilazi ih, razbija ih i mijenja naprednijim, društvenijim. Uzalud sav govor o demokratiji u političkom životu ukoliko u ekonomskom životu vlada čista diktatura divljeg kapitala. Svaka kritika u ovom pravcu izaziva najezdu „patriota“ koji će odmah reći da se radi o rušenju srpstva, identiteta, entiteta i života kakvog poznajemo. Treba postaviti pitanje vrijedi li čemu to srpstvo, taj identitet, entitet i život kakav poznajemo ljudske patnje, neizvjesnosti i sluganstva interesima političko-ekonomske elite kapitalizma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.