„Hoće li Srbija konačno otkriti sudbinu 1700 nestalih Hrvata?“, glasio je naslov teksta objavljenog na jednom portalu još 2014. godine. I prije i poslije toga u javnosti se provlači tvrdnja kako se još uvijek traga za 1.700 Hrvata nestalih u Domovinskom ratu. Od Plenkovićeve želje da se „politička poruka Srbije o nestalima konkretizira“ preko poruka hrvatskog političkog vrha da Srbija mora otvoriti arhive o nestalima ako želi napredovati prema Europskoj uniji, te izjava članova vlade o izostanku suradnje Srbije u rješavanju ovog pitanja, jasno je da se u hrvatskom javnom prostoru stvorio točno određeni narativ. On glasi: Hrvatska traga za približno 1.700 Hrvata nestalih u Domovinskom ratu – za njih je odgovorna Srbija, koja odbija surađivati.

Takva formulacija, međutim, izostavlja važan podatak: među onima koje Hrvatska vodi kao nestale nalazi se i velik broj osoba srpske nacionalnosti. Na ovom mjestu donosimo analizu službenog popisa od 2.138 neriješenih slučajeva koliko ih je bilo 2015. godine. Na osnovu te analize može se procijeniti da je na popisu najmanje 903 osoba srpske nacionalnosti što je čak 42,2 posto tadašnjeg popisa.

Riječ je o rekonstrukciji napravljenoj na temelju službenog popisa i u njemu dostupnih podataka. Ali upravo zato što službena evidencija nacionalnost ne navodi, takva analiza pokazuje koliko je uobičajeno svođenje svih nestalih na „nestale Hrvate“ problematično.

Ministar branitelja Tomo Medved prilikom obilježavanja Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu (FOTO: Ministarstvo branitelja)

Kako smo ranije pisali na portalu Lupa, već godinama predstavnici hrvatskih vlasti u javnosti uglavnom navode ukupnu brojku nestalih bez jasnog navođenja njihove nacionalne strukture čime se pojačava dojam da se radi isključivo o nestalim Hrvatima. Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a, prošle je godine iznio tvrdnju da osobe srpske nacionalnosti čine najmanje 40 posto ljudi koji su tijekom rata na području Hrvatske nestali, što otprilike odgovara ovoj analizi. I u nedavnom gostovanju na N1, Pupovac je primijetio kako „službeni glasnogovornici i predstavnici Vlade stalno spominju ukupnu brojku nestalih Hrvata“.

„Rijetko će kada reći koliko je u tome broju nestalih Srba, a pošteno bi bilo da se to kaže. Nestali su u Hrvatskoj, a za njihov su nestanak nerijetko odgovorni građani Hrvatske koji su bili u vojnoj službi ili nekoj drugoj. Stvara se slika o tome kako žrtava srpske nacionalnosti, bilo među nestalim ili ubijenim civilima, nema“, rekao je tada Pupovac. 

Prema podacima koje je 2015. godine iznio Ivan Grujić, tadašnji predsjednik Komisije za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske, od ukupno oko 1.600 nestalih osoba njih 930 bilo je pretežno hrvatske, a 670 srpske nacionalnosti. Grujić je pritom posebno naglasio da je za potragu za 670 nestalih hrvatskih državljana pretežno srpske nacionalnosti nadležna Republika Hrvatska, a ne Srbija. Dakle, već je prije desetak godina iz samih hrvatskih državnih izvora bilo jasno da se u evidenciji koju vodi Hrvatska nalazi znatan broj osoba srpske nacionalnosti. To nije nova teza Milorada Pupovca, srpskih udruga ili nekog „protuhrvatskog“ izvora. To je podatak koji je javno iznio tadašnji visoki dužnosnik hrvatske vlade.

Broj nestalih se kroz godine mijenjao kako su se slučajevi rješavali. Najrecentnija službena evidencija govori o 1.725 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata: 1.341 osobe čija je sudbina nepoznata te 384 smrtno stradale osobe čije mjesto ukopa nije poznato. 

Prema Ministarstvu hrvatskih branitelja, u evidenciju nestalih mogu biti uključene osobe koje su u trenutku nestanka imale hrvatsko državljanstvo ili boravište na području Hrvatske, čiji je nestanak ili stradavanje vezano uz Domovinski rat. Najrecentniji cjelokupni popis, odnosno Knjiga nestalih osoba na području Republike Hrvatske, izdan je još 2015.godine i otada nije ažuriran. Ovo četvrto izdanje Knjige nestalih, sadrži popis osoba nestalih na području Republike Hrvatske i otvorenih zahtjeva za traženje posmrtnih ostataka, sa stanjem od 1. svibnja 2015. godine. U njoj je sadržano ukupno 2.138 neriješenih slučajeva – 1.716 osoba nestalih na području Republike Hrvatske i popis 422 osobe za koje se zna da su smrtno stradale, ali nije poznato gdje su njihovi posmrtni ostaci. Udruga Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću više je puta tražila objavu petog izdanja Knjige nestalih – bez rezultata.

Budući da nacionalnost u Knjizi nestalih nije navedena, bilo je potrebno napraviti analizu 2.138 slučajeva kako bi se približno utvrdio broj onih koji su srpske nacionalnosti.

Na popisima iz Knjige nestalih za svrhu analize označene su osobe za koje je procijenjeno da su najvjerojatnije srpske nacionalnosti, koje su nestale tijekom operacija hrvatskih snaga, kao i na područjima i u gradovima pod kontrolom hrvatskih vlasti. Za nestale s područja Sisačko-moslavačke županije, na primjer, dostupna je Documentina publikacija iz 2023. godine, koja navodi nacionalnost žrtava, dok je ista udruga 2025. godine objavila i preliminarne rezultate istraživanja ljudskih gubitaka tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojima su navedeni nacionalnost žrtava i način stradanja, među kojima je kao posebna kategorija naveden i „nestanak“. 

Za ostale događaje i područja koja nisu obuhvaćena tim dokumentima, nacionalnost se može procijeniti jedino na temelju dostupnih podataka o nestaloj osobi, poput imena i prezimena, imena oca, mjesta rođenja te vremena i mjesta nestanka. Pritom velika većina nestalih za koje se može zaključiti da su srpske nacionalnosti potječe iz naselja koja su prema popisima stanovništva do 1991. godine imala izrazitu srpsku većinu. Treba pritom imati na umu da ovakav način analize nije bez mogućnosti pogreške. Moguće je da su u popis uključene pojedinačne osobe čiji je smrtni slučaj imao drugačije okolnosti, uključujući i prirodnu smrt, kao i osobe koje su eventualno stradale od vlastite strane ili tijekom povlačenja.

Za manji, ali ipak nezanemariv broj nestalih osoba iz dostupnih podataka nije lako procijeniti koje su nacionalnosti. Mjestimično su slučajevi osoba iz čijeg imena i prezimena, ili imena oca, nije jasno koje su nacionalnosti, svrstani u procijenjenu kategoriju srpske nacionalnosti zato što dolaze iz naselja s izrazitom srpskom većinom. Ovo vrijedi i u suprotnom slučaju: kod osobe čije se ime ne može lako čitati po nacionalnom ključu, pretpostavljeno je da je Hrvat jer dolazi iz naselja s velikom hrvatskom većinom. Treba, dakle, uzeti u obzir da u ovakvoj vrsti analize nije bilo moguće izbjeći određene nepreciznosti. Rezultate treba čitati kao rekonstrukciju i procjenu, a ne kao službenu statistiku.

Ovom metodom zabilježene su osobe srpske nacionalnosti za koje se može zaključiti da su gotovo sigurno nestale za vrijeme i nakon vojno-redarstvenih akcija HV-a, zatim u gradovima pod hrvatskom kontrolom te na ostalim bojištima. Zabilježeno je 80 osoba nestalih tijekom i nakon operacije Orkan, 6 tijekom operacije Miljevci, 5 tijekom operacije Maslenica, 8 tijekom operacije Medački džep, 57 tijekom operacije Bljesak, 455 tijekom i u razdoblju do dva mjeseca nakon Oluje, 20 u Gospiću, 6 u Vukovaru prije početka opsade grada, 14 u Osijeku, 15 u Sisku te 237 u ostalim slučajevima i područjima.

Rezultati analize (IZVOR: Lupiga.Com)

Na temelju te rekonstrukcije izdvojene su 903 osobe srpske nacionalnosti koje su nestale tijekom ili neposredno nakon operacija hrvatskih snaga ili na područjima koja su bila pod kontrolom hrvatskih vlasti. 903 od 2.138 je 42,2 posto. 

Još 45 slučajeva odnosi se uglavnom na osobe srpske nacionalnosti kod kojih je teško utvrditi koja je strana odgovorna za nestanak. U dodatnih 51 slučaja radi se o osobama različitih nacionalnosti za koje također nije moguće jasno utvrditi okolnosti nestanka ili vezu s ratnim djelovanjem.

Ako se pribroji tih 45 slučajeva, dobiva se 948 osoba, odnosno 44,3 posto popisa. Ako se uključi i treća, nejasna kategorija od 51 slučaja, dolazi se do 999 osoba ili 46,7 posto popisa.

Iza dijela tih brojki nalaze se osobe koje su nestale upravo na područjima i u mjestima u kojima su dokumentirani zločini nad srpskim civilima tijekom i nakon hrvatskih vojno-redarstvenih operacija. Neki od tih zločina ni nakon više od tri desetljeća nisu dobili pravosudni epilog.

Udio nestalih osoba srpske nacionalnosti (IZVOR: Lupiga.Com)

To se vidi već u zapadnoj Slavoniji tijekom operacije Orkan 1991. godine. U evidenciji su i osobe nestale ili za čijim se posmrtnim ostacima traga na područjima na kojima su počinjeni dokumentirani zločini, uključujući Pakračku Poljanu, gdje je pričuvna postrojba MUP-a pod vodstvom Tomislava Merčepa držala srpske civile, mučila ih i ubijala. Merčep je 2017. godine pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina nad srpskim civilima. 

U evidenciji su i osobe nestale na području sela u Požeškoj kotlini poput Šnjegavića, Čečavačkog Vučjaka i Ruševca, naseljenima isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, gdje je nakon evakuacije ubijeno najmanje četrdeset mještana. 

Slična pitanja otvaraju se i u slučaju Bljeska i Oluje. U Knjigu nestalih uvršteni su i oni nestali tijekom Bljeska u Medarima, gdje su ubijena 22 srpska civila, te u selima Bodegraj, Cage, Goleši i drugima. Upravo je za Bljesak analiza izdvojila 57 nestalih osoba srpske nacionalnosti. 

Još je veća brojka vezana uz Oluju: 455 osoba srpske nacionalnosti evidentirano je kao nestalo tijekom operacije i dva mjeseca nakon nje. Prema procjenama civilnog društva tijekom i nakon Oluje ubijeno je više od 600 civila i spaljeno preko 22.000 kuća. Dokumentirana su ubojstva civila u brjonim mjestima gdje su zabilježeni i nestali. Za velik broj zločina počinjenih tijekom i nakon Oluje nitko nije osuđen. 

Procjena od 903 nestale osobe srpske nacionalnosti ruši pojednostavljenu sliku prema kojoj na jednoj strani stoje „naši nestali Hrvati“, a na drugoj država koja ih skriva. Stvarnost je složenija i, za dominantni nacionalni narativ, puno neugodnija. Ako država već vodi popis nestalih, javnost bi trebala znati što se iz tog popisa može zaključiti, uključujući i nacionalnu strukturu. Međutim, javnosti se već godinama uglavnom servira samo ukupna brojka, a potom se iz političkog i medijskog diskursa često iz nje izvodi nepotpuna slika o tome čije su žrtve i tko za njih treba dati odgovore. 

Prešućeni u dominantnom narativu i izbrisani iz kolektivnog sjećanja, moramo moći govoriti o nestalima srpske nacionalnosti. Ne zato da bi se jedne žrtve suprotstavilo drugima, nego upravo suprotno – da se prestane s njihovim prebrojavanjem prema nacionalnom ključu onda kad to odgovara političkoj poruci, odnosno sa skupljanjem političkih poena preko „kostiju nestalih“, što rade i jedna i druga strana. Nestali ne bi smjeli biti instrumentalizirani u prepucavanjima između Zagreba i Beograda, kao argument u raspravi o europskim integracijama ili kao dokaz za političku tezu staru trideset godina. Ako postoje brojni ljudi koji su nestali u okolnostima za koje postoje ozbiljne indicije da ih treba istraživati na hrvatskoj strani, onda i njihova imena pripadaju istoj priči o odgovornosti, a ne nekoj paralelnoj, prešućenoj evidenciji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.